Posljednjih dana ponovo je aktualizirana stara ideja o premještanju glavnog grada Federacije BiH iz Sarajeva u Mostar. Ono što je zanimljivo je da pored HDZ-a, koji bi to rješenje svakako prigrlio, podrška ideji o promjeni glavnog grada većeg entiteta, iako još uvijek stidljivo, stiže i iz SDA, što nam govori da bi, u slučaju postizanja dogovora između ove dvije stranke, Federacija u bliskoj budućnosti zaista i mogla promijeniti svoju prijestolnicu.

Bez obzira kakvi sve politički motivi stoje iza podrške ovoj ideji od dvije vladajuće nacionalne stranke, postoje racionalni razlozi zbog kojih bi za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu u cjelini bilo dobro kada bi Mostar postao glavni grad jednog entiteta.

RAZLOG BR. 1: Sarajevo danas, nažalost, više nije multietnički grad. Mostar s druge strane, iako je u društvenom pogledu izrazito podijeljen, to jeste, i s te strane vjerodostojnije od Sarajeva odražava etničku strukturu stanovništva u Federaciji. Pored toga, Mostar se od većine bh. Hrvata, ma koliko to možda i nekorektno bilo prema bošnjačkoj populaciji koja u velikom procentu živi u tom gradu, doživljava kao hrvatska neformalna prijestolnica u BiH.

Od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale

S druge strane, već duži niz godina mnogi bh. Hrvati osjećaju krajnji animozitet prema Sarajevu i politici koja iz njega dolazi. Smatraju kako su im politička prava da sami odlučuju o svojoj sudbini uskraćena te da su prepušteni na milost i nemilost volji bošnjačke većine koja njihov politički život i budućnost kroji iz centra. Dužina forme komentara ne dozvoljava da se duboko zađe u analizu razloga i opravdanosti ovog stava, no posmatrajmo stvar konzekvencionalistički - od premještanja glavnog grada Federacije Bošnjaci u političkom smislu, s obzirom na sve poluge vlasti koje su im na raspolaganju, zasigurno ne bi pretrpjeli štetu, naprotiv. No, od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale.

Napravimo sad malo poređenje s bivšom Jugoslavijom. Tokom Drugog svjetskog rata, jedna od ideja koje su cirkulisale unutar Komunističke partije bila je da se prijestolnica nove jugoslovenske države smjesti u Sarajevo, kao gradu s centralnim geografskim položajem koji i na najbolji način odražava multietnički karakter zemlje. Međutim, s obzirom da Sarajevo nije imalo ni približno dobru infrastrukturu kao Beograd, koja je predano razvijana u Kraljevini Jugoslaviji, iz praktičnih razloga odlučeno je da glavni grad ostane isti. Iz današnje perspektive, to je možda bila i kobna greška.

Glavni gradovi vjerovatno su i ključni simbol svakog političkog entiteta. Beograd, osim što je bio glavni grad Jugoslavije, bio je ujedno i glavni grad SR Srbije i sa dominatnom srpskom većinom nesumnjivo i prijestolnica srpskog naroda.

Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama

Prilična institucionalna moć se bila skoncentrisala u tom Beogradu. Sve što je u konačnici bilo potrebno za raspad Jugoslavije jeste da u takvom gradu dođe do erupcije većinskog nacionalizma, da vladar u njemu postane jedan Slobodan Milošević i da za provođenje svoje hegemonističke politike na raspolaganje dobije gotovo sve njegove poluge vlasti koje su uveliko nadilazile republički nivo. S takvom prijestolnicom, koju više zasigurno nisu mogli doživljavati kao svoju u okviru zajedničke države, prirodna i opravdana reakcija ostalih naroda bio je – separatizam (svaka sličnost sa dešavanjima u BiH u posljednjih desetak godina je namjerna). Ostatak priče je poznat.

RAZLOG BR. 2:  Premještanjem glavnog grada Federacije u Mostar i dodatnom decentralizacijiom, Sarajevo, koje je i pored svega svakako neprikosnoveni društveni, ekonomski i kulturni centar ove zemlje, ostalo bi "samo" glavni grad države, čime bi se i simbolično i praktično dala veća važnost državnom nivou vlasti te Bosni i Hercegovini kao državi. Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama (jer čega je onda Sarajevo glavni grad?!?).

Pametnom decentralizacijom, odnosno davanjem i drugim centrima u BiH na političkom značaju raspodjelom moći, ne bi došlo do slabljenja države, naprotiv – ljudima bi se omogućio direktniji kontakt s državom i njenim institucijama, mogućnost većeg utjecaja i kao rezultat toga stvaranje osjećaja veće privrženosti prema njima. Pojedinačnom građaninu je taj osjećaj mnogo teže razviti kada je „država“ smještena u udaljenoj prijestolnici koja odlučuje o njegovoj sudbini, a s kojom on de facto nema nikakav kontakt.

Oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH godinama talože bijes i gorčina

Ovo posebno dolazi do izražaja kada  taj građanin živi u etnički, vjerski, društveno i historijski tako kompleksnoj zemlji kakva je BiH. Kantoni su prvobitno imali za cilj upravo ovakav rezultat da ostvare, ali su katastrofalno podbacili, jer su novac i ključne poluge vlasti ostale u rukama entitetskog nivoa.  

RAZLOG BR. 3: Za samo Sarajevo je krajnje nezdravo i štetno što se toliki broj institucija i državnih službenika smjestio u njega. To je grad i njegove građane zarobilo u kandže budžeta, u stanovništvu je proizvedena opšta pomama za radnim mjestima u administraciji i državnim firmama, svi segmenti društva gurnuti su u grčevitu borbu za dobijanje budžetskih sredstava do kojih je u Sarajevu najlakše doći, a sve to dalo je širom raširene ruke partiokratiji da pod svoju kontrolu stavi svaku poru tog grada, od ekonomije do kulturnog života. U takvom ambijentu i takvom sistemu treba tražiti i jedan od glavnih razloga zašto u Sarajevu poduzetnička incijativa i duh individualizma nikad nisu u većoj mjeri uzeli maha.

Stoga, oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH (u ovom slučaju bez obzira na nacionalni predznak) godinama talože bijes i gorčina prema glavnom gradu koji se doživljava kao birokratski bastion koji parazitira na njihovom radu i muci, dok od njega ne dobijaju ništa zauzvrat.

I za njih i za Sarajlije bi bilo bolje kada bi Sarajevo postalo grad koji se manje oslanja na budžet i vlast.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLINMAGAZIN)