Zahvaljujući roli u filmu "Žena sa slomljenim nosem" reditelja Srđana Koljevića, glumica Branka Katić doživjela je nekoliko savršenih nedjelja u Beogradu gdje se družila sa porodicom, prijateljima i svojim kolegama, ali i uživala u toplini rodnog grada. Ipak, umjetnica nije zanemarila ni svoju inostranu karijeru, pa je iz Beograda otputovala u Los Anđeles gdje je otpočela snimanje nove sezone serije "Velika ljubav", a nedavno je igrala u drami "Čovjek koji je želio da živi svoj život" sa čuvenom Katrin Denev.

Branka je iz Srbije otišla sa vječnim žalom za Evropom ne skrivajući kako sa svojom porodicom želi da otpočne život na relaciji Beograd – London. Inače, Katićeva je Beograd napustila 1999. godine, dan prije bombardovanja kada je dobila posao od Bi-Bi-Sija. Poslije pet godina života u engleskoj prijestonici, zaljubila se u reditelja Džulijana Farinu, s kojim je dobila sinove Luisa i Džoa. Kada se njen muž preselio u Ameriku da režira za kanal HBO, u SAD-u je počela ispočetka i uspjela da ostvari zavidne role u brojnim blokbasterima. Trenutno živi u Los Anđelesu, ali još ne može da se navikne na tamošnji način života jer joj vremenom sve više nedostaju srpski humor i odnos prema istinskim vrijednostima.

Šta vas motiviše da, uprkos ulogama u svjetskim filmovima i televizijskim serijama, i dalje snimate u Srbiji?

- Moja karijera u Srbiji je bogatija i meni dragocenija od svih inostranih poslova. Nadam se da ću uvek imati priliku da radim na svom jeziku i u pričama koje su mi bliže.

Jeste li samokritični ili više volite da čujete tuđu kritiku na račun neke svoje uloge?

- Uvek sam bila i ostala samokritična, a tuđe kritike su dobrodošle ukoliko dolaze od nekog pametnog. Ono što znam jeste da se ne možete uvek i svima dopasti.

Da li ste jugonostalgični?

- Jesam, mislim da  je Jugoslavija bila prelepa zemlja.

Šta vam najviše nedostaje iz Srbije?

- Porodica i moji prijatelji.

U kojoj mjeri domaće filmsko, pozorišno i televizijsko tržište smatrate zaslužnim za ogromne uspjehe koje ste postigli van Srbije?

- U velikoj meri jer sam u Srbiji stekla neophodno iskustvo koje sam ponela u beli svet.

Čega ćete se sjećati sa snimanja filma "Žena sa slomljenim nosem"?

- Opuštene atmosfere na setu i pregršt viceva  koje su nam  ispričali  Vuk Kostić i  kostimograf Neša Lipanović. Ovo je moja prva saradnja s rediteljem Srđanom Koljevićem koji je sa suprugom Melinom napisao odličan scenario i imao veoma jasnu viziju. Nežno i neumoljivo vodio nas je kroz scene. Goran Volarević je filmu dao sjajan vizuelni identitet, a i sve glumačke kreacije su zaista izuzetne. Film ima mnogo srca i duše, daje nadu i veru u bolje sutra, pa verujem da će svi u njemu uživati.

Kakva je vaša junakinja Biljana?

- Biljana je u kasnim tridesetim, apotekarka koja guta tablete za svejedno, živi u laži, oblači se u veselim bojama duge i odbija da se suoči sa svojom velikom boli. A to je nenadan gubitak Dušana, njene prve i jedine ljubavi, koji se dogodio sedam godina ranije. Na početku filma ona je na korak da se uda za nekoga koga, u stvari, ne voli. Kada sretne Dušanovog mlađeg brata, kojeg odlično tumači Vuk Kostić, ceo film u njenoj glavi vratiće se unazad, a bol, čežnja i ljubav koje je pokušala da zaboravi pokuljaće napolje.

Kakav je bio osjećaj poslije toliko godina raditi na velikom platnu s Anicom Dobrom?

- Bilo je veoma zabavno. Anica je veoma precizna glumica, a privatno veliki mangup, tako da smo se smejale između dublova i uspele da napravimo nekoliko odličnih scena. Te baš najbolje izletele su u montaži, ali ostale su nam u vidu lepih uspomena.

Šta mislite, kako će beogradska publika prihvatiti film "Žena sa slomljenim nosem" nakon premijere 1. septembra?

- Sigurna sam da će u Beogradu, kao i u ostalim gradovima Srbije, imati dobar prijem. Svaka humana i iskrena priča uvek nađe put do srca.

Jeste li oduvijek sigurni u sebe i spremni da savladate prepreke kako u poslovnom, tako i u privatnom životu?

- Naravno da nisam uvek sigurna u sebe. Samo glupi ljudi imaju stopostotno samopouzdanje, valjda nam je svima suđeno da se preispitujemo, sumnjamo i verujemo. Prepreke su tu da nas učine boljim, zamisle i nateraju da nađemo neki novi način da ih prevladamo. I poslovno i privatno na prepreke gledam kao na izazove, nekada sam hrabra i neustrašiva, a drugi put mala, sićušna...

(story.rs, BLIN/sv)