U filmu „Listen To Me Marlon“, napravljenog od 200 sati privatnog audio materijala povučenog glumca, Brando je priznao svoje lične demone, mržnju prema ocu i kako ga je uloga u kultnom filmu „Tramvaj zvani želja“ dovela do ivice nervnog sloma.
Film koji je režirao Stiven Rajli predstavlja spoj audio bilješki koje je glumac pravio kod kuće, na poslovnim sastancima, tokom hipnoze, terapije, intervjua, a objavljeni su tek sad, 11 godina posle njegove smrti.
U iskrenim prisjećanjima, Brando otkriva koliko je volio žene i kako je bio „zvijer“ kod koje su žene „dolazile na vrata, a izlazile kroz prozor“.
Ovaj dvostruki Oskarovac priznaje i da prezire glumu, koju opisuje kao „laganje za novac“.
Slava koja ga je pratila samo ga je činila još nesrećnijim.
„Većina glumaca želi da im se ime pojavljuje u novinama. Sviđa im se sva ta pažnja. Ali to što vas ljudi gledaju kao životinju u zoo vrtu odvaja vas od realnosti. Ja to ne mogu da podnesem. Mrzim to!“, kaže glumac.
U dokumentarcu on opisuje kako je došlo do toga da postane otac 16 djece iz tri braka i bezbrojnih afera.
„Bio sam mlad i bilo mi je suđeno da sijem svoje sjeme nadugo i naširoko“, kaže on.
Marlon je bio oženjen glumicom Anom Kašfi, ali su se razveli posle samo dve godine braka. Nedugo potom oženio se glumicom Movitom Kastonadom i takođe se razveo posle dve godine, kada je stupio u brak sa glumicom s Bora Bore Taritom Teripajom, njegovom partnerkom u filmu „Pobuna na brodu Baunti“. Ona je tada imala samo 20, a on 48 godina.
Marlon je takođe tvrdio da je bio u vezi s Merilin Monro i da su stalno bili u kontaktu. Rekao je da ga je zvala samo nekoliko dana prije svoje smrti 1962.
U dokumentarcu je njegova harizma koja ga je učinila zvijezdom više nego očigledna, ali je centralna tema ipak njegovo preispitivanje.
U jednom trenutku, našao se među članovima nekog plemena na Tahitiju, dok je snimao „Pobunu na brodu Baunti“ i pomislio: „Nikad nisam bio na mjestu koje mi je tako poručivalo da prestanem da bježim. Ako sam ikad došao nadomak mira, to je bilo ovdje“.
Ipak, postaje jasno da ga i dalje muče demoni iz djetinjstva koje je proveo sa nasilnim ocem i majkom alkoholičarkom.
„Moj stari je bio težak čovjek. Bio je vatrogasac. Čovek bez mnogo ljubavi u sebi. Znao je da me šamara bez ikakvog razloga. Zaista sam ga se plašio“, kaže Brando.
Ipak, nemile uspomene iz djetinjstva iskoristio je kako bi bolje oslikao Stenlija Kovalskog u „Tramvaju zvanom želja“, a zatim ponovo za kultnu ulogu don Vita Korleonea u „Kumu“. U snimcima koje je pravio, povremeno je čak koristio glasove tih likova.
Iako je ostao upamćen kao jedna od najvećih glumačkih zvijezda, on je smatrao da ne zaslužuje Oskare koje je dobio.
Bijesan zbog toga što je prihvatio u uloge u filmu koji je dobio najniže ocjene kritike i publike „Candy“ i podjednako neuspješnom „A Countess From Hong Kong“ sa Čarlijem Čaplinom i Sofijom Loren, kaže: „Kako si to uradio sebi? Gubiš publiku!“
Dokumentarac otkriva da se okrenuo tehnikama autohipnoze, koje je naučio od cijenjene učiteljice glume Stele Adler.
U trenucima seanse, čuju se riječi po kojim je film dobio ime. „Slušaj me, Marlon. Marlon, samo pusti“.
Brandov život bio je stalno pod lupom javnosti i dobijao je žestoke kritike na račun toga što se ugojio tokom devedesetih.
Oni koji su ga otpisali, gledali su na njegov život, kao na neki film sa moćnim uvodom, divljom kulminacijom i razočaravajućim raspletom koji zaslužuje najniže ocjene.
Brando, koji već dugo nije među živima, tek im sad odgovara.
„Gluma je samo izmišljanje stvari, ali to je u redu. Život je proba. Život je improvizacija. Staviću poseban mikrofon u moj kovčeg, pa kad se probudim tamo, dva i po metra pod zemljom, reći ću sebi: ’Ovog puta, uradi to drugačije’“.
(B92, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)