U jednom od svojih posljednjih intervjua Admiral Mahić je rekao da nije sretan kada ga ljudi zovu boemom, jer, prema njegovim riječima, on u svom stanu nikad ne puši niti pije. Htio je time reći da je potpuno predan svome poslu. Htio je reći da je pisanje pjesama skroz ozbiljan posao, kojem on pristupa kao bilo koji drugi inžinjer, arhitekta ili radnik za strojem. Iako on zaista jeste bio jedan od posljednjih boema i bitnika, koje sam poznavao iz književnog i neknjiževnog svijeta. Imao je ogromnu fizičku snagu koja ga je i održala da toliko godina živi svojim načinom života, koji je podrazumijevao gorke mahmurluke, doručak i ručak od alkohola, žrtvu da se bude sam sa svijetom i s ljudima.

Davno sam upoznao Admirala. Dao sam mu svoju prvu knjigu u Buybooku i poslije mi je rekao: "Ušao si u predvorje poezije". Njegov način izražavanja u običnom govoru je često znao biti metaforičan. Sam je za sebe znao reći: "Kad kihnem, eto metafore".

Za njega bih mirne duše mogao reći da je bio pjesnik po rođenju, koji je istinsku slavu osjetio tek u Sloveniji, što je i razumljivo, jer kod nas je riječ pjesnik / "pijesnik" pogrdna riječ. Naš odnos prema riječima i njihovom značenju predstavlja naš primitivizam, i surovost životne sredine u kojoj smo odrastali, bez obzira da li se ona zvala Sarajevo, Bosanska Krupa ili Međeđa.

Naš odnos prema zanimanjima vezanim za ljudski duh je još gori, i još više pokazuje našu primitivnost i zaostalost. Jer je glavna asocijacija na pjesnika ona slika u kojoj se vidi pijanac, bradat, neokupan, neradnik, žicar, bez posla i stana, sipljiv, bez porodice i bez normalne malograđanske životne perspektive.

U jednom od svojih posljednjih intervjua Admiral Mahić je rekao da nije sretan kada ga ljudi zovu boemom, jer, prema njegovim riječima, on u svom stanu nikad ne puši niti pije. Htio je time reći da je potpuno predan svome poslu. Htio je reći da je pisanje pjesama skroz ozbiljan posao, kojem on pristupa kao bilo koji drugi inžinjer, arhitekta ili radnik za strojem. Iako on zaista jeste bio jedan od posljednjih boema i bitnika, koje sam poznavao iz književnog i neknjiževnog svijeta. Imao je ogromnu fizičku snagu koja ga je i održala da toliko godina živi svojim načinom života, koji je podrazumijevao gorke mahmurluke, doručak i ručak od alkohola, žrtvu da se bude sam sa svijetom i s ljudima.

Bio je to jedan od najplodnijih pjesnika koje sam poznavao. Da je živio u nekim drugim vremenima, kada se poezija više cijenila, bio bi proglašen za barda i vjerovatno se ne bi žalio da nema para da plati grijanje, ili poneku travaricu. Admiral je hodao sarajevskim ulicama, onako visok i krupan, a iz džepa sakoa uvijek mu je virilo nekoliko njegovih knjiga koje je prodavao po gradu, i od tih para je preživljavao kako je znao i umio. Dočekao je i penziju kao slobodni umjetnik, ali ne i da dugo uživa u njoj.

Činjenica je kad neko umre tek onda shvatiš da ga nisi ni poznavao. Više sam Admirala upoznao čitajući njegov intervju sa Saidom Mustajbegović nego tokom razgovora od Velenja do Dva Ribara. Na Islandu je usoljavao bakalara u fabrici, ribario, u Švicarskoj radio u staračkom domu, slagao cjepanice u Finskoj, lutao svijetom kao pravi bitnik.

Često mi je govorio kako piše roman Plavi voz za Toronto. Roman koji nikad nije dovršio, koji mu je bio zvijezda vodilja, nešto nedostižno što je htio da ostvari u nekom malom stanu u Hercegovini, podneblju koje je istinski obožavao.

Ima nešto u njegovoj poeziji što te može oduševiti i rastužiti istovremeno, ta zaljubljenost u život, to mitsko oduševljenje svim živim bićima, ali, u isti mah, i neka vrsta otriježnjenja, svjetovi koji se raspadaju od čula. Admiral je pjesnik čula, svetkovine životnih radosti i ljubavi prema svemu.

Jednom sam ga sreo u Bosanskom Novom na željezničkoj stanici. Neko me je zovnuo iz voza koji je iz Sarajeva išao za Zagreb. Bio je to Admiral. U njegovom kupeu, na stoliću kraj prozora, nalazio se polumjesec od sudžuka, tegla meda, komad kruha, nož, i flaša domaćeg soka. Imao je dvije torbe koje su zajedno težile više od stotinu kilograma. Bile su to knjige. Išao je do Zagreba, gdje je trebao prenoćiti, pa dalje za Austriju na neki rezidencijalni boravak. Jedva smo te torbe, koje kao da su bile ispunjene piljarskim giviktima, odnijeli do aule zagrebačkog kolodvora.

Sretali smo se po književnim susretima, u Buybooku redovno, u vrijeme kad smo vidali ljute rane ljutom lozom ili travaricom. Svako svoje rane, mi ratne, Admiral rane iz svih svojih životnih ratova.

Njegova poezija je obilovala svemirom, i mnogi će ga po tome pamtiti. Recimo po rečenici iz Doma pisaca neposredno pred rat: "Ovo je svemir, a nije štala". Ili: "U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv". Ili po njegovim lirskim dijalozima sa Barbarom, stvarnom ženom koja ga je pomagala u životu, brinula se za njega, i davala mu volju da živi. Nije dočekao možda najvažniju knjigu svog života, izbor pjesama, koji je uradio Goran Simić za sarajevski Buybook.

Na vijest o Admiralovoj smrti Goran Samardžić mi je u poruci napisao da je bio "bezbrižan na neki očajan način". Baš tako je izgledao Admiral - zapovjednik vode po arapsko-hebrejskom značenju. Kako sam kaže, pravi naziv imena nije znao nego mu ga je otkrio neki profesor na pijaci Ciglane.

Već danima čitam njegovu poeziju pokušavajući da saznam o njemu više nego što sam to znao za njegovog života. Kad se teško razbolio, zadnjih nekoliko mjeseci, shvatio sam da volim tog čovjeka. Njegovu bezbrižnu tragičnost. Radost življenja vlastitog života. Njegovu euforiju i veliko dijete u njemu, koje nije želio nikad da preraste. Njegovu poeziju, koja kao delta velike rijeke, nosi u sebi, i sve pred sobom: sjajne metale, kuće i gradove, napukle vekne hljeba što plutaju nebom iznad Bosne, atome i kosmose, i ogromnu životnu snagu Prirode.

Ovaj tekst se može završiti jedino Admiralovim stihovima: "Mogao sam se oženiti u Egiptu / jednom zrakom zalazećeg sunca / koja maestralno otvara kapije poljana / ispred autobusa koji juri mahnito / iz Kaira prema Port Saidu..."

(enovine/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)