Netom završeni kongres DF-Željko Komšić, u skladu sa svim očekivanjima, potvrdio je lidersku poziciju nekadašnjeg sdp-ovca na čelu stranke koja je iznikla, kako se to predstavljalo kao odgovor grupe nezadovoljnika na autokratiju, nedemokratičnost, dealove i sve loše vezano za partiju koja im je dala sve. Suprotno od svega onoga što su oni ponudili istoj toj partiji.(Ako te, navodno, razočarane sdp-ovce danas upitate zbog čega su napustili partiju, jasno je kako neće ponuditi ništa više osim nekoliko fraza i nesuvislih odgovora, dok prava istina leži u nerealiziranim ambicijama i visoko postavljenoj ljestvici kada je riječ o njihovoj ličnoj poziciji unutar stranačkih struktura i, u vrijeme o kojem govorimo, učešću i uzimanju dijela kolača u vlasti). Bilo je to vrijeme kada je Komšić, prije svih uz podršku Emira Suljagića i Reufa Bajrovića, radio i činio sve da SDP prikaže i predstavi kao propali projekat u kojem caruju nepotizam i lični interesi, dok je demokratija, navodno, miljama udaljena od istih onih ljudi i partije čiji su dres sva trojica nosila. I, odmah treba reći, kako je Komšić uz podršku SDA, uspio u namjeri da SDP-u, na zadnje održanim općim izborima, zada jedan od najtežih izbornih poraza od Dejtona pa naovamo. Blateći isključivo SDP Komšić je izdigao DF do one pozicije, koja toj partiji, objektivno gledajući kroz prizmu njegovog političkog kapaciteta – jednostavno rečeno - ne pripada. Na krilima blaćenja SDP-a i lidera te partije Zlatka Lagumdžije, koji ga je kako znamo, i politički stvorio, Komšić je kupio tantijeme. Kako uoči, tako i nakon izbora. Teško je na jednom mjestu i za ovako kratak tekst pobrojati sve ono negativno i loše što je iz Komšićevih usta izašlo, a upakovano je pod egidu obračuna sa SDP-om.
Za sve to vrijeme SDP je prolazio kalvariju, i sada je na putu da izabere novog predsjednika partije u jednom procesu koji će demokratiju na ovim prostorima izdići na kudikamo viši nivo. Lako se složiti oko toga, ovdje mislimo na sve one koji ozbiljno prate političke procese u BiH, da su izborni inžinjering, strah i loše izrežirana predstava što je asocijacija na subotnji DF-ov Kongres - sve samo ne neki iskorak u demokratiji. Svjestan je toga i Komšić, jednako kao što su toiga svjesni i Suljagić i Bajrović, koji, iako više nisu u ljubavi sa Komšićem (možda je ispravnije reći kako su Komšića u dobroj mjeri iskoristili za ostvarivanje vlastitih ciljeva, kako u sukobu sa SDP-om, tako i nagradom u vidu ministarskih pozicija koje su dobili) nisu imali hrabrosti, niti snage, podnijeti kandidaturu za predsjednika DF-a i izaći mu na megdan Otud sve češće natuknice kako i jedan i drugi sve češće gledaju u pravcu izbornog Kongresa SDP-a tražeći tako priliku da se vrate u partiju koju su sa Komšićem dosljedno rušili. Ima tu još nekoliko stvari koje će vrlo brzo isplivati na površinu, međutim o tome je rano govoriti. Tek, treba reći kako su se nedavno za istim stolom našli Lagumdžija, Komšić i Almir Džuvo. Poređenja radi, u jednom sarajevskom kafiću, prije ovog, zabilježen je susret Fahrudina Radončića, Komšića i Džuve. Svaka sličnost između ova dva susreta o kojima govorimo nije slučajna. S jednom razlikom. Radončić je, u međuvremenu, uspio dodatno ojačati poziciju SBB i gotovo je sigurno kako će zauzeti DF-ovo mjesto i pozicije u vlasti. Ako bi tražili moguće razloge sastanka Komšića i Lagumdžije do kojeg je došlo uoči Kongresa DF-a, onda oni možda, ne tvrdimo, leže u davanju podrške Komšiću da na Kongresu i nakon njega sebe predstavi kao lidera budućeg objedinjavanja ljevice u BiH. U ovo je teško povjerovati, iako treba reći kako je ovaj Lagumdžijin potez i susret sa Komšićem, među istinskim sdp-ovcima, doživljen kao klasična izdaja.
Gotovo je nevjerovatno da partija koja je, takoreći, nastala jučer, a koja je sve svoje resurse upotrijebila za rušenje SDP-a, došla u poziciju – istina vještački - da bude simbol demokratije u BiH. To je direktni nož u leđa SDP-u koji se polako, ali ipak nekako, diže iz pepela općih izbora i doživljenog debakla. Nemoguće se ne oteti utisku da taj Lagumdžijin „slučajni“, neki ga i tako zovu, sastanak sa Komšićem neodoljivo podsjeća na susrete Nikšića i Komšića. Ovdje ne treba smetnuti činjenicu da je i na jednom i drugom susretu (Komšić –Lagumdžija, Komšić –Nikšić) bio prisutan Predrag Kurteš, nekad gorljivi sdp-ovac, danas vatreni pristalica DF-a, a sutra ko zna... SDA se, istina kuloarski, pominje kao buduća Kurtešova luka.
U predvečerje izbornog Kongresa SDP-a čini se nevjerovatnim da dojučerašnji predsjednik (Lagumdžija) i v.d. predsjednika i kandidat za predsjednika SDP-a, Nermin Nikšić, vrijeme provode ili ako hoćete, troše na Komšića. Lagumdžija je, istina, samo član SDP-a i njegova odgovornost, relativno kazano, u ovom slučaju nešto je manja od Nikšićeve. I to samo u kontekstu stranačke pozicije koju sada obnašaju. Uistinu čudi kako je Lagumdžija sebi dozvolio luksuz da sjedi za istim stolom sa čovjekom koji je uradio sve da sruši SDP i njega lično. Komšićeva meta bili su svi viđeniji sdp-ovci čime je partija kriminalizirana, svedena na društvo jednog lica, itd. Kažemo, taj susret čudi, izuzev ako motivi ne leže negdje drugdje. S druge strane, Nikšić je uspio, za kratko vrijeme, na sličan način potpuno devalvirati poziciju SDP-a. Prvo sastajući se sa Komšićem, a potom i sa Radončićem. Potonjem sastanku, održanom u „Avazovom“ tornju prisustvovao je i Komšić. (I ovo je pokazatelj Nikšićeve indiferentnosti u odnosu na drugu dvojicu. Lako se sjetiti, jer nije bilo tako davno, kada su lideri mnogo jačih stranaka od DF i SBB hrlili na noge SDP-u.)
S toga je razumljivo razmišljanje koje rpevladava unutar SDP-ovih partijskih struktura i članstva da su ti susreti poslužili kao demonstracija političke moći Radončića i Komšića i pokazali sliku nemoćnog, nedoraslog i ranjenog SDP-a na čelu sa Nikšićem. Nekadašnji premijer FBiH, samo krzo navedene primjere, zapravo je pokazao kako se lider jedne partije ne treba ponašati. SDP je bastiljon socijaldemokracije, nikako vreća za udaranje ili torba za ispunjavanje nečijih želja. Zato nije slučajan narastujući bijes članova SDP-a koji u potezima Nikšića vide sve, samo ne, ponašanje lidera koji partiju treba vratiti na put sa kojeg je poodavno skrenula. Ovako, Nikšićev put je jednosmjerna ulica, u najboljem slučaju svođenje SDP na nivo rečeničnog objekta: danas jednog Komšića, sutra Bajrovića i Suljagića, prekosutra Izetbegovića ili Radončića.
(BLIN KOMENTAR/gk)