Bornu Rajić optužuju da svojim objavama na YouTubeu pripadnike napaćene nacije zlostavlja pjevanjem lišenim sluha i konceptualnom pseudoumjetnošću.

Njene uratke tumačili su, onako, balkanski folklorno, i kao posljedicu seksualne apstinencije nakon propalog braka s posrnulim kraljem mlijeka Lukom Rajićem. A onda, usred medijskih napisa o stanju njenog uma, osvanuo je videorad koji je objasnio čime se to ona igra svog prirodnog (anti)talenta.

Ispalo je da je Borna Rajić impresionirana djelom Veruschke von Lehndorff, vremešnom pruskom konceptualnom umjetnicom, supermodelom i apsolutnim seksualnim simbolom ‘60-ih, ženom čiji je čak i sam početak života bio obilježen dramom, otkako je njen otac, grof Heinrich von Lehndorff-Steinort obješen 1944. nakon neuspješnoga, ali najbolje pripremljenog atentata na Adolfa Hitlera, koji je nacistički Führer jedva preživio.

Rajić je, naime, svoj uradak koji je snimila gola i u kojem se uz zvuke klavira usporeno igra kosom, snimila u zrcalu, pa se na prvi pogled ne primjećuje da je jedina knjiga koja stoji na polici u pozadini, fotomonografija Veruschke von Lehndorff.

Izabrala da ne robuje svom izgledu

Tu, danas 76-godišnju gospođu, glasoviti modni fotograf Richard Avedon nazvao je 1961. “najljepšom ženom na svijetu”. Unatoč tome, unatoč svjetskoj slavi kao model i nekim filmskim ulogama, ona je već tada izabrala da ne robuje svom izgledu.

U jednom je trenutku života počela oslikavati svoje tijelo i slikati se kao daždevnjak, kao oblutak među drugim oblucima u riječnom koritu, oslikavanjem je vježbala mimikriju s nebom i kamenjem, prozorskim okvirima i fasadama i sličnim, stala je snimati konceptualne umjetničke videouratke.

Doduše, nešto drukčije naravi i razine od Rajić. Svoj život uspješno je gradila kao veliko umjetničko djelo. Unatoč tome život joj u mnogim trenucima ni najmanje nije bio lijep. Rodila se kao Vera 14. maja 1939. u rezidenciji Lehndorff u Steinortu, uz današnju granicu Poljske i ruske enklave Kalinjingrad.

Otac joj je bio član Hitlerove stranke

U doba Veruschkina rođenja, rezidencija je već stoljećima bila u vlasništvu porodice Lehndorff, a istočna Pruska bila je dio Trećeg Reicha kao eksteritorijalna enklava između Poljske i Litve. Rodila se samo četiri mjeseca prije napada nacista na Poljsku, i to tako da joj je najprije izvirila desna rukica, a tek potom ostatak tijela.

Veruschkini biografi zabilježili su da je njena majka vidjevši to oduševljeno rekla:

"Kakav je samo to početak života! Moja kći je na svijet došla s pozdravom Hitleru."

Slično je reagirao i njen otac, ali anegdota s rođenjem bacila je mračnu sjenu na Veruschkin život koje se dugo nije oslobodila. Njen je otac bio član Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, ali ne kao zadojeni antisemit.

Urota sa von Stauffenbergom

Uz to, već 1940. osobno je svjedočio kada su SS-ove jedinice za ubijanje civila Einsatzgruppen u netom okupiranoj sovjetskoj Bjelorusiji pobile čak 7000 ljudi.

“Vidio je kako su horde SS-ovaca grabile židovsku djecu i mlatile njima o bandere dok ih ne bi ubile”, svjedočila je Veruschka svojim biografima.

Tek je tada njen otac shvatio pravu narav nacističke ideologije i Hitlerovog režima. Zgrožen i potresen bezumnim krvoprolićem nad civilima, prvom je prilikom rekao svojoj supruzi da “odmah moraju nešto učiniti kako bi zaustavili to zlo”.

Prilika se pružila tek sredinom 1944, kada je pukovnik grof Claus Schenk von Stauffenberg okupio oko sebe urotnike koji bi Hitleru u njegovoj rezidenciji u utvrdi Vučji brlog podmetnuli bombu, a potom državnim udarom srušili naciste s vlasti i prekinuli rat. Atentat su brojni politički i vojno visokorangirani urotnici briljantno osmislili.

Otac joj je bio dio neuspjele operacije atentata na Hitlera

Von Stauffenberg je bombu osobno ostavio u dvorani u kojoj je Hitler držao sastanak. Čak je bio spreman i na samoubilačku misiju ako bi se za to pokazala potreba. No netom nakon što je izišao pod izlikom da ide telefonirati, bomba je eksplodirala, ali je Hitler samo teško ranjen. Tek koju sekundu uoči eksplozije neko je aktovku s bombom premjestio iza jedne drvene ploče masivna stola koja je eksploziju ublažila taman toliko da Hitler preživi.

Urotnici su pohvatani svi do jednoga, osuđeni i obješeni, pa tako i grof von Lehndorff. Poštedjeli nisu ni porodice urotnika. Veruschkinu majku nacisti su strpali u koncentracioni logor na prisilni rad, a Veruschku i njene dvije sestre u SS-ov dom za preodgoj djece. Pakao u Veruschkinu životu u tom je trenutku širom otvorio vrata.

U školi su je kažnjavali jer je bila kći 'izdajnika'

Imala je samo pet godina, a zbog anegdote pri rođenju s ispruženom ručicom, u dječjem mozgu rodila se fiksacijska ideja da je svojoj porodici donijela prokletstvo, da je na svijet došla kao otjelovljenje zla i mraka. Ni nakon završetka rata i puštanja nje, majke i sestara iz zatočeništva život joj nije donosio ništa što bi je razuvjerilo.

Godinama se porodica potucala od jednog do drugog mjesta po razorenoj Njemačkoj kao beskućnici. Uz to, bila je riječ o zemlji u kojoj su još dugo bujali nacistički politički stavovi, pa je njen otac nerijetko spominjan kao nacionalni izdajnik. “U školi su me kažnjavali jer sam bila kći ‘izdajnika’. Jedna učiteljica nazvala je mog oca ubicom.

Majka mi je govorila da ne govorim o tome ko mi je otac pred nepoznatima, ali da je moj otac bio junak. A što djetetu uopće znači izraz “junak”? Bilo mi jest jasno da je to nešto upravo suprotno od “ubice”, ali sam tek u 80-ima doživjela da s majkom o svemu tome otvoreno razgovaram, otvorila je dušu Veruschka o svemu tome tek nedavno za njemačke medije.

Godinama je patila od depresije

Godinama je, dodala je, patila od depresija, čak je bila u psihijatrijskoj bolnici u trenucima psihotičnih napadaja, dok joj napokon psihoterapeuti nisu objasnili da su i inače kod djece ostalih urotnika u atentatu na Hitlera uočili da su njihovi mališani razvili neku od varijanti krajnje iracionalnog osjećaja krivnje za pogibiju svojih očeva.

S tako iz temelja uništenim samopoštovanjem, buduća “najljepša žena na svijetu” sebe je doživljavala neopisivo ružnom. Posebno kad je u 15. godini naglo izrasla do 1,83 metara i s nogama na koje su išle cipele broj 45.

“Sve je na meni bilo sasvim neproporcionalno. Nos mi je stršao, imala sam prevelika usta, a zbog visine zadirkivali su me da izgledam kao roda”, prisjećala se djetinjstva koje je proživjela s proganjajućom idejom da je jezivo ružna.

Salvador Dali bio je lud za njom

Međutim, samo kojih godinu dana poslije otkrila je da je odjednom postala lijepa. Prvi put se pred kameru odvažila stati u dobi od 17, a već s 19 imala je svoju prvu naslovnicu nekog časopisa. Prvu od više od nekoliko stotina koje će je pratiti tokom života.

Tri godine poslije, 1961, zaputila se i u New York, gdje je na Manhattanu odjednom upoznala najveće fotografe svijeta. “Sva odjevena u crno stala sam pred njih i rekla da se zovem Veruschka, da dolazim s granice Njemačke, Poljske i Rusije i da sam došla vidjeti što mogu učiniti od mog lica”, opisivala je poslije svoj nastup.

A svijet mode doslovno je poludio za njom. Avedon ju je odvukao u Japan i ogrtao krznom po planinskim vrhuncima pod vječnim ledom, po obroncima vulkana, u rezidencijama šoguna. Godine 1963. njome se oduševio Salvador Dali, koji joj je “odjenuo” haljinu od pjene za brijanje.

Sa 26 godina imala je prvog dečka

“Jako mi se sviđao Dali. Djelovao mi je kao ćaknuto biće s drugog svijeta i bio je stalno oduševljen samim sobom. Kad bi ulazio u prostoriju, uzviknuo bi: ‘Božanstvo je stiglo!’ Od njega sam naučila koristiti tijelo kao skulpturu”, govorila je o ocu nadrealizma.

Tek u dobi od 26, znači 1965., Veruschka je imala prvog dečka. Bio je to fotograf Franco Rubartelli, dozlaboga ljubomorni i za glavu niži Talijan koji ju je toliko volio da ju je uvijek slikao isključivo tačno onako kako je ona htjela.

Njemu za ljubav 1967. nije išla u Cannes na dodjelu Zlatne palme za film “Uvećanje” (Blow up) redatelja Michelangela Antonionija, iako je čak i plakat filma obilježen njenom scenom u kojoj je David Hemmings erotski sugestivno fotografira kao fotomodel. Dotična scena jedno je vrijeme slovila i kao najerotičnija na filmu ikad.

Vogue se za nju otimao godinama

Do 1967. postala je najplaćeniji model na svijetu. Naslovnicu joj je posvetio čak i Life, opisavši je kao “bizarnu, egzotičnu, visoku 1,83 metara”, iako je ona napokon narasla čak i tri centimetra više od toga. Uspjeh u poslu i svjetska slava iz nekog razloga poklopili su se s teškim psihičkim krizama.

Godinama je trpjela panične napadaje, epizode duboke depresije, povremeno se bolnički liječila, dok nije shvatila da temelj svega leži u njezinu traumatičnom djetinjstvu i izgradila nevjerojatno čvrstu ličnost koja je bila u stanju nositi se s demonima Drugoga svjetskog rasta i poraća. Istodobno, svijet je ludovao za njom.

Vogue se za nju godinama otimao, kao i 1972. kad ju je nova urednica Grace Mirabella privoljela na seriju fotografija za njen časopis. No ispalo je to još jedno od ključnih mjesta Veruschkina života. Nisu je poput Dalija ili njenog Rubartellija tretirali kao predložak za umjetničko djelo nego kao puki fotomodel.

Bila je Twiggy prije same Twiggy

Pet sati su je mrcvarili frizurom, šminkom, odjećom, scenom, da bi samo snimanje dočekala sasvim iscrpljena. “To se jasno vidjelo na fotografijama. Bile su prazne, bezizražajne. Shvatila sam da to više nije moj trenutak i više nisam htjela raditi u modnoj industriji”, odlučila je.

I doista, tri godine poslije snimila je posljednje fotografije te vrste. Posvetila se samoportretiranju i oslikavanju vlastitog tijela. Pitanje je je li joj ikad uopće bilo važno što je bila Twiggy prije same Twiggy. Nikad se nije vraćala na afere s Peterom Fondom i Rogerom Vadimom.

Nije patila za tim da je zovu “gospom medija” ili “golom groficom”, da je pamte kao vječno mladu uz bok Daliju, Bianci Jagger i sličnima. Apsolutno se posvetila umjetnosti i potrazi za istinom, vlastitom originalnošću i poštenim odnosom prema životu. Svaku novu boru u zrcalu, kaže, doživljava kao novi detalj na jednom umjetničkom djelu.

Nakon 44 godine bijega vratila se u Berlin

Nekoć petogodišnjakinju koja se u SS-ovu logoru za preodgoj pokušavala skrbiti o mlađoj sestrici koja je po cijele dane vrištala: “Mama! Glad! Strah!”, danas opisuju kao snažnu ženu, s nezabilježenom strašću za životom, odvažnom da u svakom mediju, pa i u videoradovima, uradi što god joj padne na pamet, a što smatra ispravnim.

Da je riječ o rođenom životnom pobjedniku, postalo je jasno 2005. kad se nakon 44 godine vratila živjeti u Berlin od kojega je pobjegla kao od mjesta u kojem je porodični prijatelj Joachim von Ribbentrop nekoć davno pogubio njenog oca.

(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)