Razgovarala: Mirna DUHAČEK
Bosna, 1955. Atif Kurtović, sin penzionisanog rudara, prvi put silazi u rudarsku jamu kada mu saopštavaju vijest da je odabran za lice koje će ukrasiti najvrijedniju novčanicu u državi. Niko ne zna kako su baš njega odabrali. Atif odlazi u Beograd, upoznaje Tita, a kada se vraća u svoje malo rudarsko mjesto, dobija posao kakav zaslužuje. Atif se zaljubljuje u lokalnu prostitutku, prelijepu, ali posrnulu mladu ženu, koju svi zovu Hiljadarka po cijeni koju je odredila za pružanje svojih usluga. Uživajući u svojim privilegijama, Atif napušta posao i odaje se porocima. Atif i Hiljadarka padaju u nemilost društva. Da li će Titova iznenadna posjeta rudniku još jednom promijeniti Atifov život?
Ovo je sinopsis novog filma Nenada Đurića, koji je Heft produkcija napravila u saradnji sa partnerima i koproducentima filma Cine Planet iz Beograda, Jadran Film iz Zagreba, Filmski Centar iz Sarajeva, RTVFBiH i RMU Banovići, a čija pretpremijera će biti održana 17. augusta u Narodnom pozorištu Sarajevo. Film je uglavnom sniman na području Banovića, a radi se o izuzetno ambicioznom projektu prema originalnom scenariju bosanskohercegovačkog pisca Zilhada Ključanina na čijem se stvaranju radilo nekoliko godina.
Đurić je za ovaj film okupio impresivnu ekipu iz cijele regije. Tako u 'Hiljadarki' igraju Branislav Trifunović, Aida Bukva, Moamer Kasumović, Goran Kostić, Vanesa Glođo, Siniša Udovičić, Mima Karadžić, Slaven Knezović, Edhem Husić, Nenad Tomić, Irina Dobnik, Vlado Kerošević, Damir Mahmutović, Irfan Kasumović, Željko Pervan, Nikola Kojo, Nikolina Jelisavac, Armin Omerović, Mehmed Jahić, Fuad Mistrić, Mona Muratović, Alisa Brkić...
Vi ste prvi poslijeratni bh. filmski reditelj koji je odlučio napraviti film, čija je radnja smještena u bivšu Jugoslaviju. Šta Vas je motivisalo da poželite prikazati na velikom platnu to vrijeme, kako kažete, blagostanja?
Za mene lično i za familiju koja o meni ovisi, danas, blagostanje znači - da nismo gladni. Mića Vukašinović bi dodao: 'Jebo te život!' Nisam ja ni naivac ni budala kada kažem: blago-stanje... Nije Titova Juga nikada dobila priliku da se razvije do blagostanja i pravne države jedne moderne Norveške, Njemačke, ne znam koga. Ali ponuđen nam je bio sistem u kojem se takvom blagostanju možemo nadati, objektivno i ponosno! Razlike u mogućnostima da se nešto postigne ovisile su od pojedinaca i njihove mentalne sposobnosti: ne da ukradu, slažu i prevare, nego da se - razviju. A s druge strane, postojala je granica i u toj mogućnosti, u razlici koja smije da se napravi u odnosu prema nekom ko je, recimo, nesposoban, glup ili bolestan – nazovi to kako ti se sviđa. Granica! Postojala je uvijek čvrsta granica u bezobrazluku, pohlepnosti, bogaćenju – ali i donja granica ljudskog dostojanstva, ispod koje nikoga, iz bilo kojeg razloga, niko nije smio tjerati. Čak ni djecu kvislinga, koja su postajala, kao i partizanska, pitomci, stipendisti, oficiri...
Kako snimiti dobar film?
Svaka umjetnost je kombinacija osjećaja i znanja, a spontanost je - količnik osjećaja i znanja.
A film je, iznad svih umjetnosti, rezultat korištenja osjećaja i znanja od strane velikog broja umjetničkih stvaralaca, organizatora i ober majstora raznih profila: film je vektor, teška jednačina.
Kada je neko kadar da bez opterećenja i krajnje samouvjereno prepusti svome znanju i osjećaju svoj stvaralački proces, a pritom dobije ono što želi i što na kraju ima neospornu vrijednost, on time dokazuje da ima talent.
Film, zbog svoje složenosti i masovnosti umjetnika i izvođača, nikada ne može ispasti; film ne možeš usanjati; film se pravi talentom, i što je više uposlenika i autora filma talentovano, darovito, to je film bolji, uvjerljiviji, jači i ljudima draži.
Film ne trpi umjetnike i radnike koji nemaju znanje i osjećaj - takvi na filmskom setu mogu da polude od napora i stresa.
Neosporna darovitost, pokatkad, gotovo cijele ekipe koja je radila na ovom filmu, meni je najveća nagrada (manje Nada, a više Garancija) - da smo napravili film u kojem će ljudi uživati. Barem osjećajući i sami ljubav i darovitost koju su članovi ekipe i glumci unijeli u proces njegovog stvaranja i nastajanja... |
Kako Vi danas, s odmakom od 25 i više godina, gledate na Tita i bivšu državu?
Moj punac je, recimo, rodom iz Ivanjice, rodnog mjesta Draže Mihailovića. Niko od njegovih nije bio partizan niti je, realno, partizane simpatisao u Drugom svjetskom ratu. Ali on je, po tom principu pravde i pravičnosti u pružanju šanse djeci, bio stipendist JNA, od Srednje medicinske vojne akademije u Novom Sadu do kraja medicinskog fakulteta i specijalizacije u odabranoj grani medicine. Dobio je i znanje i zvanje i činove, posao i veliku penziju. Stanove i imetak. Na njegovom mjestu ja bih zauvijek ostao titoista (ima li ijedan objektivan razlog protiv toga?) Njega nisam pitao je li ostao i ne zanima me. Vjerovatno jest! Takvi su pitomci bili i Dragan Čović i Dodik, Lagumdžija - svi!
Dakle, razlikuje se prijašnje i današnje poimanje blagostanja?
Današnji pojam blagostanja, izgleda, podrazumijeva da nekolicina grmalja obezbijedi - završi, sredi, pogura, uzme, pripazi - sebe i nekolicinu istih takvih bahatih seljaka, i trudi se da se što duže takvo stanje i zadrži, nudeći istovremeno Brozove jedine principe: Red, rad, disciplinu i patriotizam kao mogućnost za ostale, ne misleći pritom na sebe. Zaboga! 'Vila' Branka Mikulića u Neumu bila je velika 50-ak metara kvadratnih! Otkupio je, uz još par kuća, ovaj Bašović, da bi je srušio i na njenom mjestu ukopao ulaz u podzemnu garažu svog kičastog hotela...
Poređenje, recimo, lika i djela Mikulića - ne Tita, to je teško i obujmiti razumom - i nekog aktuelnog političara, meni izgleda kao upoređivanje Churchilla i Mobutu Sese Sekoa (ili Idi Amina) – kao poređenje žaba i klikera, kao nemoguće i besmisleno poređenje! Jednostavno, ti se ljudi uopšte nisu bavili istim poslom! Zaista! Da nam još 100 godina poživi dragi antifašista Raif Dizdarević, predsjednik predsjedništva SFRJ, u svom trosobnom stanu! Ja bih mu živom digao spomenik!
Za nas je kasno... Mi smo: ili taldžije ili prevareni borci ili umorni ljenjivci ili PTSP-ovci bez dijagnoze ili sve to zajedno. Svakako je svejedno. Tako je i u susjednim državama bivše nam SFRJ
Šta mislite da li mlade generacije imaju predstavu o tome kako se živjelo u Jugoslaviji? Kako bi mogle reagovati na Vaš novi film?
Kada naša djeca shvate da je za ovo što danas žive i što će još dugo živjeti ako ostanu u 'domovini', da je za ovo u čemu smo, čak i sirotinjska SFRJ bila prava egzotika, gošparska država, gorjet će brda oko Sarajeva, bježat će konji iz štala, odricati se, kao Petar Krista, sluge svojih vlasnika, kotrljaće se poršei niz livade!
A za nas je kasno... Mi smo: ili taldžije ili prevareni borci ili umorni ljenjivci ili PTSP-ovci bez dijagnoze ili sve to zajedno. Svakako je svejedno. Tako je i u susjednim državama bivše nam SFRJ.
'Hiljadarku' najavljuju kao film koji obiluje velikom količinom humora, ali kažete da je Vaš drugi dugometražni igrani film samo jednim dijelom komedija. Šta je drugim dijelom?
Ne znam kojom 'količinom humora' obiluje 'Hiljadarka' i ne bih se time bavio. Bitno je da je taj humor, ako ga ima, moj humor, humor Zilhada Ključanina i glumaca koji ga trebaju pred vas donijeti. 'Hiljadarka' je, zapravo, poteška priča o tome kakvi smo mi bili, kakvi - u još gorem izdanju - jesmo i danas i kakvi su ljudi kao inteligentna bića, uopšte. U korijenu priče je sukob dvojice ideologiziranih i sebičnih ljudi iz kojeg niču svi ostali sukobi u filmu i koji kroji sudbine mladih i nedužnih likova, koji su, istovremeno, taman toliko besmisleni koliko su i tragični. I niko tu nije potpuno nevin niti potpuno kriv, ni dobar ni loš ni zao – svi su i dželati i žrtve. Kao u filmu Ettorea Scole 'Ružni, prljavi, zli' – nema kakvog pozitivca u svemu tome... Da je priča smještena u današnje doba, ona sigurno, u mojim rukama, ne bi imala ni elemente komedije, kao što ih nema ni moj odgovor na prethodna pitanja. Ovako, bilo bi nekorektno i neinteresantno pričati ikome ozbiljno o problemima jednog vremena koje je poodavno prošlo na neki tvrd i uštogljen način (osim obogaćenim nacionalistima). Ja nisam u službi nikakve ideologije, suda časti ili nacije, tako ostavljam 'ozbiljan pristup temama iz prošlosti' slugama ovih današnjih režima iz filmskog svijeta, neka se oni objektivno bave 'historijom povijesti', mene to ne boli na njihov način i svu tu priču duboko i iskreno prezirem.
Sa snimanja filma 'Hiljadarka'
Filmom 'Hiljadarka' uspjeli ste okupiti zaista impresivnu glumačku ekipu iz cijele regije. Kada radite s velikim glumačkim imenima - je li to 'sajam taštine' ili baš suprotno, kako kažu 'što si veći, to si prizemljeniji'?
Ja sam ekstremno, usiljeno prizemljen u radu na ozbiljnim stvarima. Ne dozvoljavam da iko sebe počne 'preozbiljno da shvata', ma o kome se radilo. I onda se nema kuda: kroz šalu ili ne – na setu je rediteljeva prva i zadnja. A glumci su tu bili radi osjećaja da ovaj projekat nešto obećava. Osjetiti da je to tako za mene je, zapravo, bio najprijatniji osjećaj...
Džanko je za mene - a i ja sam za njega - uvijek pristajao na sve što je imalo i trunku smisla. To je suština pravog prijateljstva. Ja svoje drugove cijenim, pazim i poštujem kao članove familije i jedino tako mogu intenzivno da se družim – bez ostatka i uz punu lojalnost
Legenda bh. novinarstva i Vaš veliki prijatelj Nisvet Džanko trebao je u 'Hiljadarki' igrati jednu od važnijih uloga. Jeste li ga morali nagovarati da se pojavi u Vašem filmu ili je odmah pristao? Jeste li nakon njegove prerane smrti morali puno mijenjati scenarij?
Džanko je za mene - a i ja sam za njega - uvijek pristajao na sve što je imalo i trunku smisla. To je suština pravog prijateljstva. Ja svoje drugove cijenim, pazim i poštujem kao članove familije i jedino tako mogu intenzivno da se družim – bez ostatka i uz punu lojalnost. Mi smo imali takvo prijateljstvo i on se tu, u stvarima oko mog filma, nije puno pitao. Ja sam nalazio tezge i on je pisao scenarije za dokumentarce, podrazumijevajući se u njima...
Džanko je trebao igrati golubara, snimili smo i divan teaser filma s njim i Banetom Trifunovićem. Kada je Nisvet preselio, potpuno sam izbacio taj lik i pridodao ga liku Fadila, poštara i Atifovog najboljeg druga, koji je od tada postao pasionirani golubar, ali sasvim drugog karaktera, a igra ga Moamer Kasumović.
Kako biste ocijenili situaciju u kojoj se nalazi bh. kinematografija, te općenito filmski radnici? Da li funkciniše saradnja između bivših ex-yu republika?
Biće saradnje, biće uvijek filmskih autora – mi se razvijamo, a djeca rastu. Samo da se 'količina' kompromisa koje moramo napraviti da se snimi film smanji i biće sve ok.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/Foto: Avaz/md)