Usvojeni Zakon o radu suštinski je mali, no prijeko potrebni početni korak u nizu reformi za kojima ova zemlja naprosto vapi, kako bi u nju, 26 godina nakon rušenja Berlinskog zida, konačno mogla ući realnost globalnog kapitalističkog poretka i stvorili se preduslovi za kreiranje zdravijeg i plodnijeg ekonomskog ambijenta. Pripremljeni paket reformi koji se stavio pred našu zemlju, nažalost, tvorevina je međunarodne pameti, jer domaće za tako nešto naprosto nema.

BiH je zemlja hrpetine političkih stranaka bez  ideologije, ideje i bilo kakve vizije društva , zemlja još bezidejnijih, mimo vlastite kasabe potpuno irelevantnih inteketualnih narikača i patetičnih jugonostalgičara, zemlja ljudi koji iako hoće da imaju svoje države, entitete i kantone, blagog pojma nemaju šta da čine s njima.

Stoga, maksimum koji takva zemlja može postići je da ima premijera koji će slijepo slušati diktate međunarodnih institucija, i pored svih nedaća koje su proizveli, suštinski jedine modernizatorske snage koja postoji u ovoj državi. Zato je prava blagodet što izvana imate nekoga, ma kojim interesima bio vođen, ko je spreman za vas kreirati Reformsku agendu, kada već sami nemate apsolutno nijednu jedinu političku ili društveno snagu koja će ponuditi bilo kakav vlastiti koncept konkretnih političko-ekonomskih reformi.

Ovdje međutim, nije riječ ni o kakvoj političkoj principijelnosti i tobožnjoj brizi za navodna radnička prava, nego tek o sitnošičardžijskim obračunima zakrvljenih političkih blokova

Upravo zbog ove činjenice ponašanje crveno-plavo-narandžaste opozicije u neuspjelom pokušaju da u savezu sa svojim sindikalnim pudlicama sruše Zakon o radu zaslužuje da bude uklesano u stranice najsramnijih i najnečasnijih političkih poteza postdejtonske BiH. U nekim drugačijim okolnostima i u nekoj možda ozbiljnijoj zemlji, protivljenje jedne socijaldemokratske opcije zakonu koji liberalizuje tržište rada i daje poslodavcima odriješenije ruke u zapošljavanju i otpuštanju rada, bio bi svakako sasvim očekivan i ideološki konzistentan potez. Ovdje međutim, nije riječ ni o kakvoj političkoj principijelnosti i tobožnjoj brizi za navodna radnička prava, nego tek o sitnošičardžijskim obračunima zakrvljenih političkih blokova.

Podsjećanja radi, Prijedlog zakona o radu utvrđen je još 2013. godine, ali je zbog  pritiska Sindikata, pod palicom Ismeta Bajramovića sa mjesečnom platom od preko 3.500 KM, i straha od protesta, dominantno SDP-ova Vlada na čelu s Nerminom Nikšićem odlučila s ovim dokumentom sačekati sve do izbora nove federalne vlade. Nakon što su SDA, HDZ i DF formirali novu Vladu FBiH,  predlagač Zakona u konačnici je bilo Ministarstvo rada i socijalne politike na čijem čelu se nalazio DF-ov kadar Milan Mandilović. Još veća ironija u svemu je da se upravo ovakva reforma zagovarala i u predizbornom ekonomskom programu Demokratske fronte!

Dakle, Zakon o radu prihvaćen je najprije od SDP-a, a nakon toga i predložen od DF-a, dvije stranke koje su uz SBB, kada ga je trebalo donijeti, bili njegovi glavni rušitelji. Šta se toliko promijenilo u međuvremenu pa se u našim ljevičaskim strankama odjednom probudila grižnja savjest pred avetima zlućudnog Zakona koji uvodi robovlasnički sistem i ponižava radnike, kako su nas njihovi udarnici u medijskim istupima i piskaranjima po društvenim mrežama upozoravali? Samo jedna jedina stvar - besramna i bezgranična pohlepa da se vlastite zadnjice smjeste u udobne fotelje izvršne vlasti.

Nakon propalog pokušaja DF-a da iznutra, kao član Vlade, potkopa vlast SDA i HDZ-a, formiran je neformalni savez SBB-a, DF-a i SDP-a, s prvenstvenim i isključivim ciljem rušenja SDA i zamjene njihove vladavine vlastitom, za šta su već pokušali skupiti ruke u Parlamentu. U tom cilju jedini princip i jedini program koji će u svom djelovanju imati jeste protivljenje i bjesomučna satanizacija svega bitnijeg što SDA pokuša napraviti, odnosno onog što im izvana narede, bilo to dobro ili loše.

U takvom gnjilom društvu, maksimum kojem se možete nadati je da imate premijera koji će slijepo slušati naredbe koje dobija izvana. Iz koje stranke nebitno je. Potpuno su isti...

Da je situacija kojim slučajem obrnuta, da su oni vlast a SDA opozicija, situacija bi bila posve identična: usvojili bi i proveli sve ono što bi od njih zatražili strani centri moći, kao što su već uradili dok su bili pozicija, a od aktuelne dušebrižničke retorike prema radnicima i ugroženim ne bi bilo ni traga ni glasa, odnosno, možda bi je bilo, ali od strane SDA.  

No vlastoljupci, naravno, neće nam priznati da su vlastoljupci. Umjesto toga, izbombardovat će nas cirkusom od sindikalnih protesta, demonstrativnog napuštanja parlamenta, hardcore tvitova svojih političkih udarnika, ljigavih saopštenja, ubitačnih izjava i jalovih prijetnji, nastojeći nam jeftinom socijalnom demagogijom i histeričnim trabunjanjem o zaštiti radničkih prava prodati iluziju da se iza njihovih mizernih ličnih interesa kriju konkretna ljevičarska uvjerenja i da ovdje neka politička ljevica zaista i postoji.

No, ne postoji. Kao ni desnica. Nema tu sukoba programa, vizija, ideologija. Radi se tek o sukobu beskičmenih političkih blokova koji se poput suparničkih mafija za vlast bore tek radi moći i privilegija koju im ona donosi. U tom cilju zloupotrebljavat će radnike, vlastite porodične tragedije, stavljat će budućnost nas i naše djece na kocku, sve to samo radi bezgranične i bolesne ambicje da se pod svaku cijenu dokopaju vlasti.

A u takvom gnjilom društvu, maksimum kojem se možete nadati je da imate premijera koji će slijepo slušati naredbe koje dobija izvana. Iz koje stranke nebitno je. Potpuno su isti. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.