Izvor: Novi list 

Plaža pokraj Beach bara Empeduja na Biviju prošlog je tjedna  pretvorena u umjetnički kamp koji je na poziv dugogodišnjeg voditelja Multimedijalnog centra Rijeka, pokretača mnogih alternativnih kulturno-umjetničkih inicijativa i projekata, performera i sve uspješnijeg ugostitelja Damira Čargonje Čarlija ugostio petnaestak umjetnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Škotske i Kolumbije.

U šumarku nadomak plaži umjetnici su kampirali od prošle nedjelje da bi u neformalnoj atmosferi, okruženi kupačima, osmišljavali radove, pripremajući se za veliki finale u petak navečer  – zatvaranje kampa, uz prezentaciju performansa, instalacija, videoprojekcija, prostornih intervencija i završni koncert dua Pinky and The Brain.

Publika  koja se odazvala događaju, iako ne odveć brojna i uglavnom  profesionalno posvećena umjetnosti, osim ugodnog druženja i dobre  zabave, na plaži je mogla doživjeti jednu od boljih suvremeno-umjetničkih priredbi ove sezone u Rijeci.

Stari saveznici

Još kao voditelj M.M.C-a i pripadajuće mu Galerije O.K. u Palachu, Čargonja je u Rijeku po prvi put doveo mnoge autore, pa je i ovom prilikom, uz sad već stare saveznike poput Jusufa Hadžifejzovića, Svena Stilinovića, Josipa Pina Ivančića, predstavio više umjetnika s  čijim se radom do sada nismo sretali, poput Veljka i Ane  Zejak, Laure Pardo, Paula Buchanana. U kampu kojem se na četrnaest sati pridružio i legendarni  kantautor, društveni aktivist i performer Marko Brecelj, sudjelovali su i Damir Stojnić, Tajči Čekada, Edo i Jasna Vejselović, Emir Mutevelic, Emina Husić, Dženan Hadžihasanović.

Prema riječima Damira Čargonje Čarlija, program »Art camping gallery Empeduja« zamišljen je kao nova etapa projekta »Novi hrvatski turizam« kojeg je MMC promovirao ponajprije dugogodišnjim zalaganjem za prenamjenu devastiranih prostora bivšeg političkog logora na Golom otoku, a potom i oživljavanjem drugih nepravedno zapostavljenih mjesta, poput svojedobno istarskih Bala.

– Riječ je o umjetničkom konceptu koji počiva na uvjerenju da umjetnici imaju energije, volje i snage pokrenuti promjene u zanemarenim sredinama. Kad  smo kretali na Goli otok, nitko se nije bavio tim prostorom,  a danas o njemu svi pričaju. Slično se dogodilo i u Balama  koje  su bile potpuno zapuštene, a danas se ondje održava Jazz festival  i niz drugih događanja. Ovaj put  pažnju želimo usmjeriti na riječke plaže koje su Riječani dugo izbjegavali, da bi im se odnedavno počeli vraćati. Riječ je o prostorima koji su na svoj način lijepi, a vjerujem i puni potencijala da se  vremenom bolje iskoriste za kulturno-turističku promidžbu Rijeke. Na  tragu takvih razmišljanja u sklopu riječke kandidature za Europsku prijestolnicu kulture osmislili smo i projekt »Male luke kulture za veliku luku EPK«, a jedna od njegovih komponenti je i program »Art camping gallery«, kaže Čarli.

Jedan od radova  koji su pobudili možda i najveće zanimanje publike  bila je instalacija »Crne ruke« beogradskog kipara s ljubljanskom adresom Veljka Zejaka posvećena emigrantima koji se bježeći od siromaštva, ratova i nasilja u Africi i na Bliskom istoku pokušavaju domoći Europe  preko Sredozemnog mora koje je postalo njihovom masovnom grobnicom.

Crne ruke

Zejak je u crnom silikonu  odlio ruke i postavio ih na  štapove tako da  izviruju iznad morske površine, kao utopljeničke.  

– Nedavno sam se na putu za Ljubljanu iz Beograda čiji  su parkovi preplavljeni emigranatima slučajno zatekao među trgovcima ljudima. Tražio sam kafić  s WiFi vezom u blizini željezničkog kolodvora i shvatio  sam  okružen  ljudima  koji se bave transportom emigranata i pričaju o njihovu  smještaju po nekakvim stanovima. Taj me događaj jako uzdrmao. Napravio sam crne ruke jer je većina sredozemnih utopljenika tamnoputa,  ali  i zato  što naše ruke u tome nisu čiste, kaže umjetnik.

Jusuf Hadžifejzović nastupio je s radom »Prodavaonica  praznina« u kojem kao umjetnička djela s galerijskim certifikatom i autorskim potpisom prodaje praznu ambalažu različitih proizvoda što ih je konzumirao.  Do sada je po cijeloj  Europi prodao više od 350  praznina, a  kupce je  našao i  u Koreji,  Dubaiju. Umjetnik praznine  naplaćuje  po cijeni koštanja  potrošenih  proizvoda,  a svoju prodavaonicu predstavlja kao  hommage  Giorgiu Morandiju,  poznatom talijanskom slikaru  koji je  u prošlom stoljeću slikao mrtve prirode  s  praznim bocama.  

–  Mnogi su se umjetnici  bavili prazninama, počevši od  Yvesa  Kleina  koji  je  1958.  prvi  izložio  prazan prostor. Međutim, još nisam čuo da je neki umjetnik prije mene praznine uspio i prodati, a  možda  se ni ja toga  ne bih dosjetio da se na jednoj izložbi  nije pojavila žena koja je  poželjela  kupiti  potpisanu  ambalažu bez  sadržaja, kaže  umjetnik  čiji  rad  dopušta  različite interpretacije i pobuđuje brojne  asocijacije,  na  temu  praznina,  prodavanja magli i ispraznosti, od onih  političkih  pa  do  umjetničkih. Jedan  njemački konzul se oduševio radom i rekao kako u njemu vidi totalno poistovjećenje  sa stvarnošću, s praznim i bezidejnim  političarima. No, moguća su bezbrojna  tumečenja, i meni samom svakog se dana nameću nova, kaže  umjetnik koji je uvjeren da će se investicija u originalne  produkte s njegovim potpisom kupcima isplatiti, je će im vrijednost na tržišu brzo porasti.

– Ljudi to kupuju kao relikvije, nešto što je pripadalo  meni, boravilo u mojim rukama. Mogli bismo to nazvati i »Relikvijarnom depografijom«, usporediti s kolekcioniranjem predmeta koji su pripadali nekome  svecu ili  važnoj osobi, rekao nam je Hadžifejzović.

Mir u svijetu

Damir Stojnić izveo je performans  »K(r)varner« u kojem je na golom tijelu crvenom bojom iscrtavao simbole svastike, petokrake i hrvatske šahovnice, a  potom ih ispirao morskom vodom, da bi na taj se način simbolički odrekao načela  represije imanentne čovjeku.  

– Svi simboli represije i totalitarizma upisani su u naše tijelo koje je samo po sebi represivno. Svastika je simbol dvostruke spirale, što je zapravo naša DNK koja se  u kristaliziranom obliku pokazuje sazdanom  od niza  isprepletenih kristala  pravilnog  pentagramskog i heksagramskog uzorka.  Simbol Jin/Jang  simbolički je prikaz  rasporeda  bijele i sive tvari u leđnoj moždini,  dok  hrvatska šahovnica  predstavlja  spoj  crvenih  i bijelih  krvnih  zrnaca.  Ovim performansom  sve to odbacujem  od sebe  i  pridružujem  se  borbi za mir u svijetu, koja mora početi  u nama samima,  kazao je umjetnik.

Za mir u svijetu  borila se  i Tajči Čekada  koja je u to ime isplivala jednostani  maraton.

– Tisuće ljudi u cijelome svijetu pliva maratone za mir u svijetu. Nikad mi nije bilo jasno kako to funkcionira, ali odlučila sam dati sve od sebe, a sutrašnje ću vijestima usporediti s  današnjima da  vidim je li se što promijenilo nabolje,  kazala je umjetnica koja se  performansom osvrće i na  činjenicu da  je suvremena umjetnost sve bliža aktivizmu, a sve  udaljenija  od estetike.

– Suvremeni umjetnici trude se biti jako angažirani, pretvaraju se u borce za ljudska prava i svijetu šalju jako važne političke poruke, kao da time opravdavaju vlastito postojanje, jer se iz takvih akcija može lakše očitati društvena korist umjetnosti dok estetiku nitko ne vrednuje. Razmišljajući o tome, odlučila sam napraviti nešto uistinu suvremeno i angažirano, a  kud ćeš većeg angažmana od pokušaja da pridoneseš miru u svijetu, kazala je  Čekada.

Mali zen vrt

Pino  Ivančić na  plaži je uredio mali zen vrt,  a  iznad  stolova  bara  objesio  kartonske  valjke  iz rola toaletnog papira  na koje  je  nalijepio portrete političara.  Sven Stilinovć  odlučio je  reći  odlučno »Neću« svemu  na što ne pristaje, ispisujući  tu riječ  po  kruhu, stolovima i kamenju, a  u akciju je uključio  desetogodišnju  kćer  Klaru i njezinu prijateljicu Zvonku koje  su akciju podržale vlastitim crtežima.

Emir Mutevelić radovima  od odbačenih  šarenih slamki odaslao je  ekološku poruku, Ana Zejak predstavila se svjetlosnom instalacijom »Fluid«, a Edo i Jasna Vejselović izveli su efektni performans »Krv nije voda« s lubenicom koju su obojali u bijelo, nožem je rasjekli na kriške i podijelili gostima, da bi je pomoću video snimke vratili u prvobitno stanje, vrteći film unatrag.   

Propitujući ideju doma, Laura Pardo je pozvala  Riječane da  na jednom od stolova  ostave  svoje impresije o vlastitom gradu,  a na plaži je izvela instalaciju  u obliku nebodera  izgrađenog od pivskih  kašeta.  Paul Buchanan predstavio je  rad  »Rijeka Twinned With Glasgow«, Dženan Hadžihasanović instalaciju »White Transparent«, a Emina Husić je na luft madracu poput hrpe mesa prikakazala slike ogoljelih tijela predstavnika jet seta. Damir  Čargonja Čarli nastupio je s performansom »Mišo i ja – ako je voda životna esencija onda su vodoinstalateri djeca božja« kojim se osvrnuo na problem loše infrastrukturne opremljenosti plaže koja na podržava dolazak sve većeg broja posjetitelja. 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)