Migracije narōdā sa Bliskog i Srednjeg Istoka i iz Sjeverne Afrike liče na biblijske događaje, ili na katastrofe epskih razmjera. Dok gledamo rijeke tih ljudi koji se očajnički bore za posljednje mrvice ljudskosti u dehumanizirajućem svijetu – za pravo na život i za apsolutni minimum dostojanstva – dok gledamo, zapravo, kako se u neizrecivoj patnji slijevaju prema Evropi, poput stalno rastuće bujice, obuzima nas osjećaj bespomoćnosti, saosjećanja i krajnje zabrinutosti nad sveopćom etičkom dezorijentacijom svijeta, zabrinutost zbog pogrešnih akcija lidera za koje mislimo da bi morali imati svijest o stvarnim i perspektivnim vrijednostima svijeta kojeg uporno i tako majstorski vode u krivome smjeru.

Pred nezadrživom bujicom krajnje poniženih i egzistencijalno ugroženih naroda a ne pojedinaca, ma koliko ih bilo, Evropljani odjednom licemjerno izražavaju humanost, pokušavajući da ravnomjerno i navodno (pravično?!) rasporede to stalno rastuće breme koje su sami stvorili svojim destrukcijama. (Riječ „migranti“ ovdje ima eufemističke zadatke a zapravo je potpuno nesposobna da zahvati i izrazi taj svekoliko i neizreciv ljudski jad i patnju.) Zašto je ovdje riječ o licemjerju? Zašto je besperspektivan otpor tome pohodu očajnika a ne migranata u Evropu?

Pred nezadrživom bujicom krajnje poniženih i egzistencijalno ugroženih naroda a ne pojedinaca, ma koliko ih bilo, Evropljani odjednom licemjerno izražavaju humanost, pokušavajući da ravnomjerno i navodno (pravično?!) rasporede to stalno rastuće breme koje su sami stvorili svojim destrukcijama

Zemlje Zapada u posljednjih nekoliko decenija vrlo brzo formiraju vojne koalicije pod izgovorom da svrgnu neke režime u određenim zemljama, zatim napadaju te suverene zemlje ne znajući ili ne brinući o složenosti društava u njima, tako da te koalicije ne svrgavaju režime već razaraju čitava mnogostoljetna društva, što izaziva neočekivane reakcije i posljedice. Prirodno je da se potom zbiva jedna nepredviđena inverzija koju upravo posmatramo kao nadiranje čitavih rijeka očajnika u zemlje Evrope. Inverzija je sadržana u tome što su zapadnjačke vojne koalicije izvršile razaranja suverenih zemalja i složenih društava, i to najmodernijom vojnom tehnologijom, a onda ta društva (a ne pojedinci!) vrše invaziju na zemlje-napadače, ali čine to najjednostavnijim „sredstvima“, posljednjim što im je ostalo: samim svojim tijelima i izranjavanim nogama kojima prepješače s kontinenta na kontinent. Inverzija i paradoks su potpuni, jer evropske zemlje koje su razorile ta društva odjednom hine humanost pred očajnicima, a ovi, s druge strane, hrle upravo u zemlje koje su ih uništile – kao posljednjoj nadi i spasu. Epske tragedije i antičke drame ostaju ispod domašaja ovakvih dramatskih zapleta. Uvod je to u sveopću unesrećenost.

Jedna od posljedica svega toga jest terorizam koji se globalizira. Politički lideri uporno izjavljuju kako će se udružiti u borbi protiv terorizma (prema njemu se zaista ne može biti ravnodušnim, nikada!), ali to rade na sasvim pogrešan način; zapravo, oni ga i dalje samo podstiču. Terorizam ove vrste, kakav se sada širi svijetom, ne može se suzbiti hapšenjima, niti otvaranjem novih frontova u bilo kojim zemljama, bombardovanjima, posebno onima na Bliskom i Srednjem Istoku. Ovakav terorizam se može suzbiti ili osujetiti jedino eliminacijom motiviranosti za njega, a to znači – gašenjem a ne raspirivanjem ratnih požara, zatim naročito i iskreno a ne licemjerno – sveobuhvatnim i efikasnim djelovanjem protiv islamofobije, „kristjanofobije“, ksenofobija svih vrsta.

Inverzija i paradoks su potpuni, jer evropske zemlje koje su razorile ta društva odjednom hine humanost pred očajnicima, a ovi, s druge strane, hrle upravo u zemlje koje su ih uništile – kao posljednjoj nadi i spasu. Epske tragedije i antičke drame ostaju ispod domašaja ovakvih dramatskih zapleta

Danas toga nema, nažalost. Štaviše, ksenofobije se podstiču, ratovi se šire vi intenziviraju. Evo, upravo ovih dana i Turska je ušla u rat. Sve su učinili što su mogli i najzad su Tursku uspjeli uvući u taj paklenski vrtlog. Dugo su je nagovarali da se uključi u rat na Bliskom Istoku, a onda je, najzad i nakon duga odolijevanja, dovedena u situaciju da jednostavno nije imala izbora. Jučer slušamo kako Angela Merkel odobrava tursko bombardiranje ISIL-a (upravo ona je glasno i višekratno podsticala Tursku da se uključi u rat na tlu Sirije), ali istovremeno pledira za to da Turci u ovoj novoj ratnoj eskalaciji budu naklonjeni Kurdima. A upravo riješenost Zapada da stvori kurdsku državu čini nemogućom tursku neutralnost, jer će se morati otcijepiti i znatan dio turske teritorije za planiranu kurdsku državu. Turci to znaju. Sada valja očekivati novu fazu, pored turskog bombardiranja meta na tlu druge države (Sirije): realni su izgledi, nažalost, za građanski rat u Turskoj, jer se Kurdi u njoj podstrekavaju na to. Požar se širi i posljedice su sasvim nepredvidljive. Svjetski lideri su – upravo svjedočimo tome – autori drame čiji rasplet ne znamo, ali ne sluti ni na kakvo dobro.

Da li to moćni ljudi zaista svjesno vode svijet u kataklizmu?! I zašto?

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.