Izvor: Azramag.ba

Roditelje ne biramo. Dobijemo one koje nam sudbina odredi. Od njih ne nasljeđujemo samo genetski materijal, zahvaljujući kojem ćemo, na primjer, imati tamnu kosu, svijetle oči, mali nos, duge noge, dar za matematiku, komunikativnost...  Htjeli to ili ne, nasljeđujemo i sve ono što su oni za života stekli. Pod tim se ne podrazumijevaju samo materijalna dobra.

Životni put roditelja i sve ono što (ni)su postigli na njemu zna biti teško breme za djecu. Kazao nam je to i Amar Orić, sin Nasera Orića, ratnog komandanta Armije BiH u Srebrenici, čovjeka koji je optužen a zatim oslobođen optužbi za ratne zločine u Haagu, čovjeka kojeg jedni i dan-danas zovu herojom, a drugi zločincem, izdajnikom i kriminalcem.

Amaru je Naser „samo" babo, babo koji (ni)je kao i svi ostali. Do 15. godine života Amar je živio s majkom u Tuzli. Posljednjih devet je u Sarajevu, gdje je apsolvent na Pravnom fakultetu. Isti studij izabrala je i njegova 19-godišnja sestra.

- To je bio logičan izbor nakon nepravde koju je doživio moj otac - kaže.

Donedavno se aktivno bavio kick boxom. Uživa u adrenalinskim sportovima.

Odrastao je daleko od očiju javnosti, daleko od pažnje medija, sve donedavno, kada je Naser po potjernici Srbije uhapšen u Švicarskoj. Tada je „na scenu" stupio Amar s informacijama o tretmanu njegovog oca u pritvoru. Kazao je da želi da se taj slučaj završi jednom za sva vremena i pokazao da njegov otac može računati na njega u teškim trenucima.

Jedanaestog jula ove godine Amar je s prijateljima bio u Potočarima. Za početak, pitali smo ga da prokomentira napad na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića.  

- Vučić je moga oca i prije dokazivanja nevinosti u Haagu nazvao zlikovcem, čovjekom koji je vadio oči, koljačem i teško mi je o tom pitanju biti objektivan. S druge strane, kao Srebreničanin i dijete Nasera Orića, bio sam razočaran što se na dan dženaze, kada se kopa 136 žrtava genocida, pravi cirkus. Vučić je, kao i sve ostale zvanice, došao da oda počast upravo žrtvama genocida. To se nije smjelo desiti na tom svetom mjestu i to je ostavilo mrlju na nas Srebreničane i na naš Memorijalni centar. Ipak, sretan sam što iza napada ne stoje Srebreničani, ni porodice žrtava.

Je li u Potočarima ukopan neko od bližih članova Vaše porodice?

Ove godine nije.

Gdje ste bili za vrijeme genocida u Srebrenici?

Za vrijeme genocida sam bio u Tuzli.

Po čemu pamtite taj period?

S obzirom na to da sam tada bio mali, nisam bio svjestan svih dešavanja, a sjećanja koja me vežu za taj period su priče o mom ocu koje mi je pričala mama.

Sada imate 24 godine. Vaš otac je imao samo godinu više kada je počela agresija na BiH i kada je organizirao odbranu Srebrenice. Smatrate li da biste Vi mogli učiniti isto da ste bili na njegovom mjestu?

Vjerovatno bih isto postupio, ali nisam siguran da bi to bilo tako odgovorno. On je bio zreliji, zrelije je i izgledao, bio je jako odgovoran i imao je autoritet.  

Gdje i s kim živite sada?

Sada živim u Sarajevu s porodicom.

Čime se bavite?

Trenutno završavam Pravni fakultet na Univerzitetu u  Sarajevu.

Sportist ste. Koliko dugo trenirate kick box? Zašto Vas je privukao? Kakve ste rezultate u njemu do sada postigli?

Sportom sam se počeo baviti veoma rano. Sa šest godina sam počeo trenirati karate, a već u 12. godini sam položio za smeđi pojas. Bio sam vrlo uspješan u ovom sportu, te sam osvajao mnoge turnire. S obzirom na to da sam bio premlad da bih mogao polagati, ubrzo nakon toga sam prestao da se bavim karateom. U drugom razredu srednje škole sam počeo trenirati kick-box. Ovaj sport me privukao zato što je dinamičan, a na treninzima sam mogao ispoljiti svu svoju energiju. Također sam osvajao medalje na amaterskim i državnim takmičenjima, a imao sam i dva profesionalna meča. Iako sam odnio pobjede u oba meča, koji su trebali označiti početak moje profesionalne karijere, odlučio sam da se povučem. Prioriteti u životu su mi se počeli mijenjati. Uvidio sam da ovaj sport nije dovoljno cijenjen, a ipak iziskuje mnogo vremena i truda, te sam odlučio da se posvetim obrazovanju i nekim drugim aktivnostima.

Bavite li se još nekim sportom?

Sada se u slobodno vrijeme bavim adrenalinskim sportovima kao što su alpinizam, planinarenje i snowboarding.

Odlazite li često u Srebrenicu? Živi li tamo iko od Vaše bliže familije?

Kada god sam u mogućnosti, posjećujem Srebrenicu i svoju porodicu koja tamo živi.

Kako doživljavate ovaj grad? Kakav je osjećaj biti tamo?

U Sarajevu živim već devet godina i ovdje sam stekao mnogo prijatelja i vežu me lijepa sjećanja. Svaki odlazak u Srebrenicu budi u meni neka tužna osjećanja. Svaki čovjek bi trebao posjetiti Srebrenicu, da bi mogao osjetiti djelić onoga što se tamo dogodilo.

Ove godine ste se pojavili na Maršu mira u Nezuku. S koliko godina ste prvi put bili na ovom događaju?

Prvi put na marš Mira sam otišao prije dvije godine.

U centar medijske pažnje ste došli nedavno, kada je Naser Orić uhapšen u Ženevi. Kako ste primili tu vijest?

Potresla me, jer takvo nešto nije očekivano s obzirom na to da je moj otac svoju nevinost već dokazao na Međunarodnom sudu u Haagu.

Kako su izgledali ti dani u Vašoj porodici?

Svi smo bili potreseni, ali smo nastojali nastaviti normalno živjeti, jer smo bili ubijeđeni da će pravda biti zadovoljena.

Inače, koliko ste često u prilici braniti očevu čast? Dovoljno je na Google ukucati njegovo ime pa da se pojave različiti naslovi tipa: Naser Orić - heroj, do zločinac i poslijeratni kriminalac. Kako je čuti i te ružne stvari o njemu? Dolazite li u situaciju da se konfrontirate s ljudima zbog toga?

Navikao sam se boriti s tim stvarima kroz djetinstvo. Imao sam situacije u kojima su roditelji zabranjivali svojoj djeci da se druže sa mnom. U tom periodu nisam to shvatao, ali sam kasnije shvatio da će uvijek biti nekih ljudi koji imaju predrasude i nas koji smo ponosni i koji ga podržavamo.

Da li Vas po ocu ljudi prepoznaju na ulici, postavljaju pitanja, dijele komentare? Kako na njih reagujete?

Svakodnevno me ljudi na ulici zaustavljaju i pitaju za babu, pružaju mu podršku, zbog čega sam jako sretan i ponosan.

Srebreničke majke su posebna priča za sve nas koji smo iskusili rat na svojoj koži i koji znamo šta se desilo u Srebrenici. Kako Vi doživljavate/proživljavate njihovu bol i borbu da pronađu i ukopaju ostatke tijela svojih muževa, očeva, djece...?

Nisam siguran da njihovu bol i patnju može iko osjetiti osim njih samih, ali sam čuo mnogo priča i interesujem se da čujem i saznam što više. Smatram da bi moja i mlađe generacije trebale što više učiti o historiji i genocidu koji nam se desio. Narod koji ne uči iz prošlosti, ne može imati svijetlu budućnost.

Poznat je podatak da ste bili s ocem kada je na Karauli pokušan atentat na njega. Koliko ste godina tada imali, kako je to sve izgledalo?

Imao sam 13 godina kada se to dogodilo. Kakav je osjećaj bio, teško je opisati.

Imate li neke traume/posljedice od tog događaja?

Ne, osim što sam morao brže sazrijevati, biti oprezniji i ozbiljniji nego moji vršnjaci.

Jeste li ikad nakon toga osjećali strah za svoj život? Jeste li ikad bili izložen prijetnjama?

Nisam nikada dobio prijetnje, ali sam uvijek oprezan i izbjegavam konflikte.

Kako su izgledale Vaše posjete ocu u Haagu? Kako ste se osjećali nakon njih? Jeste li imali vremena da se ispričate?

Radovao sam se svakoj posjeti u Haagu. Željno sam iščekivao svaki susret s babom, a najteže mi je padao rastanak koji je bio jako emotivan. U posjete sam išao s mamom i sestrom, a posjete su trajale i po šest sati. Imali smo dovoljno vremena da sve ispričamo jedan drugom.

A kakav je bio osjećaj kada je Naser oslobođen optužbi u Haagu i pušten na slobodu?  

Bio sam presretan što se vratio i ponosan što je cijelom svijetu dokazao svoju nevinost i nevinost svih Bošnjaka koji su stali u odbranu BiH, jer nije bio u pitanju sam on kao pojedinac, nego svi oni koji su stali u odbranu svoje zemlje.

Je li Naser strog otac?

Strog je i dok sam bio mlađi to mi nije odgovaralo, nisam shvatao neke njegove upute, ali sada mi je drago što je bio takav. Naučio me da budem pravedan.

Po čemu ste slični njemu, osim fizički?

Imamo mnogo sličnosti, a jedna od tih je da volimo iste sportove.

Po čemu ličite na mamu, kako se ona zove i čime se bavi?

Mama se zove Zahida. Ona je zaslužna za moje odrastanje, moj odgoj. Ona je, pored svih problema, uspjela izvesti mene i moju sestru na pravi put i stvoriti od nas stabilne ličnosti. Uprkos svim situacijama kroz koje smo prošli, dostojanstveno se nosila sa svim i ponosan sam na nju, koliko i na svog oca. To je jedna čelična žena kojoj se divim.

Jeste li zaštitnički raspoložen prema mlađoj sestri?

Da, možda se nekad čak i previše zaštitnički ponašam prema njoj.

Pričate li s ocem o svemu, o djevojkama, naprimjer, tražite li mu savjete ili Vam ih on daje?
 

Sa ocem pričam o svemu  i redovno mi daje savjete, kako ne bih napravio neke greške koje je on napravio.

Najvažnija lekcija koju ste naučili od njega je...

Disciplina, rad i upornost su formula za ostvarivanje bilo kojeg cilja. Prije ili kasnije se to isplati. Bitno je u svemu tome ostati čovjek.

Mnogo toga ste preživjeli kao porodica, veliko je breme koje na svojim plećima nose djeca ratnih komandanata. Je li Vam zbog toga ikad otac savjetovao da odselite van granica BiH? Jeste li Vi ikad poželjeli da živite negdje drugdje?

Niko od nas ne bira roditelje i ogromno je breme koje nosimo, ali mi otac nikada nije govorio da će mi negdje drugdje biti bolje, niti sam ja to želio. Naprotiv, uvijek mi je govorio da je moje mjesto ovdje, da nemam druge države i da je to moje breme s kojim se moram nositi.

Kako ste podnijeli neusvajanje Rezolucije o Srebrenici?

Neusvajanje Rezolucije o Srebrenici je poražavajuće za svakog Bošnjaka, jer je to ujedno i negiranje genocida. To mijenja kompletnu sliku historije BiH u svijetu. Bolju budućnost ćemo imati kada priznamo istinu.

(azramag.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)