Preslušavši sve pjesme  „Paket aranžmana“, jednog od najboljih i najznačajnijih domaćih albuma ikad izdanih na prostoru bivše Jugoslavije, Srđan Gojković Gile, frontman danas kultnog benda Električni orgazam, čije su se tri pjesme našle na ovom albumu, oduševljeno je uskliknuo: „Pa ovo je super, prodat ćemo milion primjeraka!“. S određenom dozom sažaljenja prema mladom i zanesenom Giletu, producent albuma Enco Lesić na to je uzvratio: „Nećete vi prodati ni 20.000 hiljada. Živite u zemlji seljaka, gdje Neda Ukraden prodaje 400.000 albuma i treba u startu da budete svjesni toga“.

Istinitost njegovih riječi na kraju je potvrdila i činjenica da je „Paket aranžman“, prema dostupnim informacijama, prodan u jedva 30.000 primjeraka, što je za rock muziku tada bila zavidna, no generalno ipak krajnje skromna cifra ako se uzme u obzir da su se tiraži nešto manje urbanih izvođača, poput Miše Kovača ili Nede Ukraden, kretali u stotinama hiljada primjeraka.

Kada stvari ogolimo i realno ih sagledamo, vidjet ćemo zapravo da nekih bitnih promjena u muzičkom ukusu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije nema, ma koliko se to na prvu možda činilo

Navedeni primjer mali je, no prilično slikovit pokazatelj neosnovanosti još jednog popularnog, ali i posve pogrešnog i besmislenog jugonostalgičarskog mita o navodnoj kulturnoj prosvijećenosti jugoslovenskog stanovništva, koje se najčešće nastoji dokazati kroz tadašnju razvijenu i kvalitetnu tzv. urbanu muzičku scenu. Prema toj legendi, raspad države, bujanje nacionalizama i ratove u stopu je pratila i kulturološka degeneracija stanovništva Jugoslavije, koje je od urbanog zvuka punka i novog talasa prešlo na kreštave silikonske pjevaljke i Pink.  No, kada stvari ogolimo i realno ih sagledamo, vidjet ćemo zapravo da nekih bitnih promjena u muzičkom ukusu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije nema, ma koliko se to na prvu možda činilo.

Uvjerljivo najveća zvijezda bivše Jugoslavije bila je Lepa Brena, ne preteča, nego produkcijski i vizuelni vrhunac turbofolka koji je Saša Popović od devedesetih, kada je poduzetničkoj kreativnosti data kolika-tolika sloboda, samo nastavio kalamiti i širiti. U nešto sirovijoj varijanti i manje popularne, ta zemlja je imala Južne Vjetrove, Mitre Miriće i Halide Muslimoviće, no u konačnici izvođače o čijim je tiražima i posjetama na koncertima "urbana ekipa" mogla samo sanjati.

Stvari su još gore kada se uzme u obzir da su najpopularnija rock alternativa koja je harala bile grupe poput Bijelog Dugmeta ili Riblje Čorbe, čija je muzika, i pored mnoštva odličnih stvari koje su stvorili, ipak u najvećoj mjeri nakrcana balkanskim seljakljukom i niskim strastima; ili muzički i tekstualno možda još i groznije pop pojave i od samog turbofolka poput Plavog Orkestra ili većeg opusa Zdravka Čolića.

Grupe poput EKV-a, Laibacha, Lačnog Franza, Idola, Videosexa, Idola, itd., više su rezultat kulta koji o njima njeguju pismeniji i u ozbiljnijim medijima prisutniji slušaoci, nego što su to istinski bili masovno slušani i popularni bendovi

Oni koji su svirali muziku koja je istinski bila urbana, drugačija i u mnogim svojim izdanjima mogla ići rame uz rame s tada najvećim zapadnim bendovima, dakle grupe poput EKV-a, Laibacha, Lačnog Franza, Idola, Videosexa, Idola, itd., više su rezultat kulta koji o njima njeguju pismeniji i u ozbiljnijim medijima prisutniji slušaoci, nego što su to istinski bili masovno slušani i popularni bendovi, u što će se može uvjeriti svako ko provjeri tiraže njihovih albuma iz tog perioda, ili  pogleda broj pregleda koji danas na YouTube-u ima neki spot Discipline kičme  u odnosu na, primjerice, rane uratke Dragane Mirković.

Vjerovatno ključna stvar koja određuje ovu krivu percepciju muzičke scene bivše Jugoslavije je odnos komunističkih vlasti prema kulturi. Ako se tadašnjim društveno-političkim radnicima nešto nije moglo osporiti, to su svakako profinjeni ukus i sposobnost da se prepoznaju istinski talenti. Zahvaljući ovome, kao i činjenici da su mediji i popularna kultura tada bili pod kontrolom jedne partije, urbani, kreativni i kvalitetni bendovi i izvođači dobijali su podršku vlasti i prostor u najutjecajnijim medijima, za razliku od narodnjaka koji su bili sistemski zatirani, cenzurisani, posebno oporezivani i gurani na marginu. Sve je to stvaralo lažnu sliku da su jugoslavenska muzička scena i ukus njenih građana bili ono što nikad nisu. No, i pored toga, narodnjaci su, iako možda sakriveni u predrgađima i stigmatizirani od države, u umovima većine ljudi ipak harali!

Narodnjaci su, iako možda sakriveni u predrgađima i stigmatizirani od države, u umovima većine ljudi ipak harali!

Ono što se desilo početkom devedesetih nije nikakvo masovno proseljačenje društva, nego naprosto liberalizacija, gdje je medijima dozvoljeno da puštaju ono što ljudi žele slušati, dok su balkanski ljudi postali oslobođeni. Više se nisu morali smucati po Ibarskim magistralima kako bi slušali svoju omiljenu muziku, nego to sada mogu činiti u centrima gradova, kao što i na izborima mogu birati svom mentalnom sklopu najbliže opcije, uz zgražanje i nevjericu naših naprednih graDŽana "o'kle je ovo zlo odjednom došlo u naš grad“.

Turbofolk je bio i ostao mjerna jedinica balkanskog čovjeka i njegovog stanja svijesti, a slobodu koju su dobili, protagonisti ovog žanra iskoristili su maksimalno, stvarajući jednu od najjačih balkanskih industrija od koje danas žive desetine hiljada ljudi, konzumiraju je  milioni, a po njoj se Balkan u dobroj mjeri i prepoznaje u svijetu.

Urbana muzika s druge strane propala je manje-više onog dana kada su prestale stizati dotacije i podrška od države. Tržišta za takvu muziku nikada ovdje nije ni bilo, no nekoć barem nije nedostajalo stvaralčke kreativnosti i talentovanih pojedinaca. Sada više nema ni toga.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.