Milorad Dodik je definitivno stigao tamo gdje je Slobodan Milošević bio 1991. godine. Ironija sudbine je odredila da se 25 godina nakon svih naših ratova ovdje ponovo pojavi odlučni nacional-socijalista koji će, eto, „srpskom narodu donijeti slobodu i blagostanje“.

Poznata nam je ona da Balkan pati od viška historije, ali da li smo zaista zaslužili da decenije i decenije naših jedinih života protračimo u stanju ni rata ni mira, bez zemlje, države i pravnog sistema, na granici siromaštva sa političarima koji, krijući se iza gromoglasne brige za narod, kriminalom zbrinjavaju sebe i vlastite elitističke familije?

Povod za ovaj tekst jeste posljednji referendumski udar na Bosnu i Hercegovinu pripremljen u kuhinji Dodikovih nacional-socijalista, ali spisak razloga za našu hroničnu dubiozu ne bi stao odavde pa sve do baze Wright Peterson u Daytonu gradu, u američkoj državi Ohio.

Aplaudiraju mu njegovi glasači čak i kada u vlastite džepove halapljivo trpa njihov novac

Jasno je da su po pitanju aktuelnog predsjednika Republike Srpske moral, poštenje i kućni odgoj nepostojeće kategorije. I zato valjda ljudi za njega glasaju.

Simpatizeri SNSD-a uživaju u Dodikovim psovkama, u njegovom primitivizmu, vole ga kada falšira dok pjeva pod šatorima seljačkih vašara, kada „srbuje“ i brine za njih. Kada provocira, vrijeđa i pljuje na ljudske svetinje. Aplaudiraju mu njegovi glasači čak i kada u vlastite džepove halapljivo trpa njihov novac.

Ali nije ni to. Nije, dakle, problem u demokratskim dostignućima i Dodikovim glasačima jer, tu se bar svi slažemo, neotuđivo je građansko pravo na izborima ispasti naivan i glup. Druga je stvar što se na ovim prostorima to pravo manifestira učestalije nego bilo gdje drugdje.

I ne zaboravimo, Dodikov je politički idol, Sloba Milošević se zove, u svoje vrijeme ubjedljivo i više puta pobjeđivao na demokratskim izborima. Pa zašto bi se onda Republika Srpska ponašala drugačije od „majčice“ Srbije...?

Deset godina je pljačkao javne fondove u Republici Srpskoj. Deset godina je negirao Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno je preuzeo apsolutnu vlast u pola države

Problem sa Dodikom nije nastao prekjučer, kada su njegovi podanici glasali za referendum u Narodnoj skupštini RS-a, i zato se on ne može riješiti verbalnim osudama koje slušamo u protekla 24 sata. Skoro deset godina Dodik se pripremao za ovaj trenutak. Deset godina je pljačkao javne fondove u Republici Srpskoj. Deset godina je negirao Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno je preuzeo apsolutnu vlast u pola države. Njegovi su policija, sudovi, tužiteljstva... Bez njegovog blagoslova, od Trebinja do Bosanskog Novog, ne može se otvoriti ni trafika. Njegovi naoružani batinaši presreću neprijatelje režima po cesti, premlaćuju i prijete, reketare one rijetke preostale privrednike izvan voždove kontrole... I nisam baš primijetio da se za sve ove godine neko od međunarodnih zvaničnika, istih onih koji danas osuđuju posljednju odluku o referendumu, zbog toga ozbiljno nasekirao.

Pa nisu prošle ni tri godine otkako je multietničkoj grupi novinara iz Sarajeva, među ostalim tu je i moja malenkost, zbog konstatacije da je „Republika Srpska nastala na masovnim zločinima i genocidu“, montirao optužnicu za širenje nacionalne i vjerske mržnje u banjalučkom sudu, uz još uvijek realnu i otvorenu prijetnju da će nas sve zajedno strpati u zatvor. O tužbama za klevetu zbog argumentiranih i dokumentiranih priča o Dodikovom brutalnom kriminalu, koje smo, u (neravno)pravnoj utakmici na gostujućem terenu, na banjalučkim sudovima, naravno, sve glatko pogubili, da i ne govorimo...

A šta je za sve to vrijeme radio bh. sistem kako bi zaustavio Dodikov kriminal i pravno nasilje koje on godinama nekažnjeno provodi?

I dok su Inzko i bulumenta ambasadora na službi u BiH licemjerno šupljirali o „vladavini pravne države i dejtonskim nadležnostima“, Dodik je nastavljao još žešće i brutalnije pljačkati i negirati Bosnu i Hercegovinu

Šta su radili Inzko i njegov OHR, ambasadori, pravdoljupci iz raznih domena i strani namjesnici? Tužiteljstvo i Sud BiH su, sjetimo se i toga, brže-bolje sve nepobitne i dokaze „van razumne sumnje“ o Dodikovom kriminalu odbacili pod sramnim izgovorom „nenadležnosti“, te su amnestiju za njegove aferime prepustili sudovima koje predsjednik RS kontrolira kao pokrete vlastitim lopovskim prstima.

I dok su Inzko i bulumenta ambasadora na službi u BiH licemjerno šupljirali o „vladavini pravne države i dejtonskim nadležnostima“, Dodik je nastavljao još žešće i brutalnije pljačkati i negirati Bosnu i Hercegovinu.

Nedavno je Nicholas Hill iz američke ambasade u svom oproštajnom pismu otprilike poručio da će Dodik na kraju završiti sa „Mirom i Markom“, aludirajući valjda na egzilantski status ostataka porodičnog klana Miloševićevih u Putinovoj Rusiji. Hill je još i rekao (kao da diplomatski zna i vjeruje?) da će Dodik put Rusije krenuti avionom!?

Baš onako, dirljiv, lijep ambasadorski gest, prigodan kao pogovor za političke memoare o karijeri jednog dokazanog balkanskog hrmpalije i šoviniste.

Hajde da se udružimo i ponudimo predsjedniku svega u Republici Srpskoj avionsku „one-way ticket“ za Moskvu, ili Sibir u najgorem slučaju, kad mu već korumpirano pravosuđe i licemjerni stranci godinama dozvoljavaju da slobodno divlja, pljačka i vrijeđa?

I zašto se onda čudimo što je Dodik ispao takav kakav jeste? Uostalom, hajde da se udružimo i ponudimo predsjedniku svega u Republici Srpskoj avionsku „one-way ticket“ za Moskvu, ili Sibir u najgorem slučaju, kad mu već korumpirano pravosuđe i licemjerni stranci godinama dozvoljavaju da slobodno divlja, pljačka i vrijeđa?

„One-way ticket“, nije loša ideja, ambasadore Hill. Ko zna, možda Mile i pristane. Deal?