Kao sinonim za stratište, za genocid, za neizrecivu ljudsku patnju, Srebrenica ovih dana prolazi kroz svoje drugo stradanje. Nevjerovatna je sposobnost političara – te naročite ljudske sorte sa stotinu lica – da zarad promocije vlastite sujete i licemjerja svoga političkog poslanja – okaljaju nešto što je tako uzvišeno i izdvojeno u patnju.

U prvi mah se čini ganutljivim to što su političari cijelog regiona i svijeta naprosto obuzeti iznenadnom navalom humanosti u vezi s ovim stratištem antičkih i epskih razmjera, a iole pažljivije osmatranje kazuje kako ga, zapravo, koriste kao motiv za svoje interese i ciljeve, pa upravo tako dehumaniziraju, oneljuđuju i u politički kal strovaljuju nešto što je zaista, suštinski nedodirljivo u posvećenoj patnji i stradanju. To i jest sposobnost i glavno svojstvo politike: da nam prikaže nešto onakvim kakvo ono nije, da nas u to uvjeri...

Tako ovih dana u prvi plan izbijaju informacije koliko delegacija bivših i aktualnih političkih elita bit će u Potočarima, hoće li ili neće biti usvojena rezolucija u Evropi i u Njujorku... Po svemu sudeći, pripremaju nas na to da se u Potočarima usredsredimo  na defile delegacija i njihovih politika, na njihovu promociju; trebalo bi da to bude važnije od rijeke srebreničkih tabuta.

Očigledna demonija politike, orgijanje vražjih političara, ili njihovih politika, usred nepregleda bijelih nišana među kojima ljudi što istinski osjećaju jedva da mogu i dovu glasno izgovarati

Srebrenica je (zlo)upotrijebljena. Tu je već sada, u pripremama, očigledna demonija politike, orgijanje vražjih političara, ili njihovih politika, usred nepregleda bijelih nišana među kojima ljudi što istinski osjećaju jedva da mogu i dovu glasno izgovarati. Bio sam tamo: znam kako čovjeka guši osjećaj bola, toliko da nije u stanju neko vrijeme ni progovoriti. U Potočarima čovjek zanijemi.

No, Srebrenica se – evo opet i nikada kao sada – pretvara u politički spektakl i vašar licemjerja. Primjera radi, top-tema je ovih dana hoće li ili neće u Potočare doći srbijanski premijer Vučić. Sinoć je odlučio da će doći, i svi treba da smo presretni zbog toga jer je i nas i to nijemo more od mezarja najzad oslobodio napetosti i neizvjesnosti!

Tako je mogao odlučiti tek pošto je osigurao, kako reče, da britanski prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici ne bude usvojen u Savjetu bezbjednosti.

Nastranu paradoks što je genocid u Srebrenici presudila najviša sudska instanca koja jest organ upravo Savjeta bezbjednosti. Zar se već zaboravila Vučićeva zapjenušanost kada je Švajcarska izručila Nasera Orića BiH?!

Trebalo bi da sve te delegacije iz svijeta i iz regiona, dok budu na stratištu u čijem stvaranju su i sami učestvovali, budu svjesne da komemoraciju osigurava ista ona policija koja je, uz vojsku, izvršila genocid, te da je i samo stratište i danas pod njihovom pravnom i administrativnom jurisdikcijom.

Ovdje je riječ o licemjerju, a ono nikada nije investicija za građenje bolje budućnosti. Naprotiv!

Licemjerju svijeta zaista nema kraja. No, predstavlja se važnijim od svega da u Potočare dođe Vučić, i to upravo u trenucima kada sve daje od sebe u osporavanju genocida i da bi osujetio usvajanje prijedloga rezolucije u Savjetu bezbjednosti, te nakon što je izrazio bijes zbog toga što je komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić, izručen BiH!

Svemu tome nedostaje još samo jedna stvar da bi političko licemjerje dokusurilo dostojanstvo Potočara prekrivenih bijelim nišanima: bošnjački političari treba da izraze svoje zadovoljstvo, možda usrećenost, dolaskom poricatelja genocida. Zarad bolje budućnosti?!

Ne, ovdje je riječ o licemjerju, a ono nikada nije investicija za građenje bolje budućnosti. Naprotiv.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)