Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Kada je on ili neko od onih koji su dirinčili za njega, usavršio takozvani „fonograf“, izum koji je po prvi put omogućavao registriranje i reprodukciju zvuka, prvo što je slavni pronalazač Edison pomislio bilo je kako tu spravu unovčiti. Tako je došao na ideju da snima ljudima glasove i onda ih ugrađuje na njihove nadgrobne spomenike kako bi im time, eto, omogućio da „žive“ i poslije smrti. Ko je tu budalaštinu sebi mogao priuštiti? Naravno, bogati. Ovaj svijet nije za kokuza jer su ljudi izgradili društvo koje se temelji na neprestanoj i neumjerenoj konzumaciji. Dok stvaraju svoja djela, umjetnici, znanstvenici, zabavljači i drugi misle isključivo na to kako da se to što rade dopadne bogatima, za sirotinju malo ko mari.  
 
O konzumaciji kao pokretaču historije te pohlepi i egoizmu kao temeljnoj ljudskoj osobini razmišljam na pravom mjestu za to -na terasi ispred mog sarajevskog stančića pokušavajući na laptopu ukucati ovu rubriku. Oko mene puklo Sarajevo u svom najljepšem izdanju što značajno slabi moju koncentraciju za pisanje. U Švedskoj lakše pišem, ali mi često fali tema i inspiracije. Kad sam u Bosni skoro da ne stignem pisati jer u toj zemljici, kao i obično, najbujnije cvjetaju kontradikcije i apsurdi koje je teško i popisati, a kamo li opisati. 

Recimo, postojanje ultra-srpske republike koja je između ostalog odvalila dobar komad Sarajeva i nazvala ga "Istočno" kao da nikome živom više ne smeta. U sportskim rubrikama bosanskih novina na primjer, uredno piše „Slavija“ iz Istočnog Sarajeva. Ko je, kada i u ime koga prihvatio da se od jednog Sarajeva naprave dva od kojeg ono drugo stopostotno etnički i vjerski homogeno? Za koga ovi „naši“ rade? U ovom, valjda po analogiji Zapadnom Sarajevu, danas su glavni neprijatelji čini mi se Hrvati. Jer izgleda da su „naši“ shvatili Dayton tako da su BiH podijelili popola sa Srbima i šta se sad ovi Hrvati još tu metiljaju. Eno im onolike Hrvatske! Nama, Bosancima koji nismo živjeli u daytonskoj BiH i čiji je svjetonazor formiran tokom "socijalističkog mraka", jednostavno pocrkaju tranzistori kada pokušavamo pronaći bilo kakvu logiku i smisao u današnjem javnom životu onog što je valjda domovina i nas prezrenih "dijasporaca".
  
Odavde s terase oči najviše bode jedan drugi apsurd: Bošnjaci su bili više narod kad su se zvali vjerskim imenom „muslimani“ dok su mnogo više obična vjerska skupina sada kada se zvanično zovu Bošnjaci. Na ono malo prostora s kojeg Bošnjaci nisu istrijebljeni, broj žena zamotanih u platnene bunkere sa malim prozorom, dovoljnim tek da malo provire u svijet, i mladića sa talibanskim bradurinama, raste proporcionalno sa smanjenjem broja kafana u kojima se može popiti nešto ljuto. Kao da neko provodi eksperiment stvaranja srednjovjekovnog kalifata u sred moderne Evrope uz istodobno pretvaranja jedne slavenske i srednjoevropske populacije u kvazi-Arape. Gomila balvana bi imala više poštovanja prema vlastitom identitetu. Fakat, za koga ovi „naše“ rade? „Za sebe!“, kao da čujem kako mi u horu odgovara sarajevska sirotinja. Sve je to zbog novca: podijeli u entitete, zakuhaj između naroda i religija i onda na miru pljačkaj "svoj narod". Stoga mi "dijasporci" u kafanama bivamo redovito zbunjeni: tema svih razgovara je novac, a ljudi pričaju o stotinama hiljada maraka na način kako se u bogatoj Švedskoj govori o sto kruna. Tako se o novcu ne razgovara nigdje gdje ga se pošteno zarađuje. Primjećujem da je čak i u svakodnevnom govoru pojam "zarađivanje" zamijenjen riječima "otimanje", "uzimanje", "klepanje"... 

 
Ipak možda najveći apsurd je to kako se današnji Bosanci nekulturno odnose prema prirodi i istodobno neprirodno prema kulturi. Apsurd je tim veći što po kvadratnom metru ili glavi stanovnika na svijetu nigdje nema više pisaca nego u BiH. Ja, naime, kad sretnem našeg čovjeka koji mi kaže da NE PIŠE knjige, dođe mi da ga poljubim. Međutim, takvi su vrlo rijetki, jer svako živi koga sretneš u Sarajevu, ostaloj BiH ili bosanskoj dijaspori, piše nekakvu knjigu. Narod književnosti i kulture reklo bi se. Pa, kako onda ti silni pisci i kulturnjaci dopuštaju da onolike najlon kese plutaju po Bosni i Vrbasu? Na Vrelu Bosne me je zemlja žderala kada sam svojim prijateljima iz Švedske htio pokazati taj dragulj prirode i izletište, a tamo zatekao smetlište, prljavštinu i neurednostm gdje vas umjesto nekadašnje ljepote čekaju agresivni nasrtaju prodavača piratskih CD-a i DVD-a.  
  
U Sarajevu je normalno kupovati piratske diskove. Kupujem ih i ja - kršeći tako ne samo zakon, već i vlastite kao principe, pravdajući sam sebe pred sobom mojom filmskom ovisnošću. 
  
Među pregršt piratskih DVD-a, koje sam kupio za po pet marki komad, našao se i „There Will Be Blood“ Paula Thomasa Andersona kojeg sam ranije vidio samo dva puta. Kažem "samo" jer je riječ o briljantnom ostvarenju koje govori o bolesti od koje su oboljeli mnogi u današnjem svijetu, a osobito u BiH - pohlepi. Osim toga, to je film eruptivne kinematske energije kakva rijetko zapljusne ekrane komercijalnih kina u zapadnom svijetu i koji će se sigurno naći u mom izboru najboljih filmova prvog desetljeća novog doba, kada se uskoro takve ankete krenu organizirati.
  
Šta su aduti filma „Bit će krvi“? Zapravo, skoro sve. Najočitija prednost mu je tumač glavnog lika Daniel Day-Lewis koji je (p)ostao sve ono što je Robert De Niro prestao biti. Tu u prvom redu mislim na njegov rigorozan izbor uloga koje će tumačiti. Svoju fanatičnu pripremu za rad na svakoj ulozi Day-Lewis uvijek okončava totalnom identifikacijom sa likom kojeg on ne tumači, već naprosto postane neko drugi. Intenzitet i snaga Day-Lewisovog glumačkog dara osjeća se čak i u rijetkim slučajevima kada je nastupao u ne baš sasvim uspjelim filmovima („Gangovi New Yorka“, 2002, „Posljednji Mohikanac“, 1992 ili "Devet", 2009). Glavna uloga u „Bit će krvi“ u rangu je pak najboljih Day-Lewisovih kreacija, takvih koje je ranije ostvario glumeći u filmovima svog irskog kompatriota Jima Sheridana, „Moja lijeva noga“ (1989) i „Bokser“ (1997). Lik Daniela Plainviewa kojeg Day-Lewis igra u „Bit će krvi“ je čovjek koji priča rijetko, a i tada najčešće sam sa sobom. Da bi udahnuo život jednom takvom liku, glumac se prvenstveno mora služiti pokretom tijela i lica, mimikom, gestama i sličnim neverbalnim izražajnim sredstvima. Taj posao je Day-Lewis uradio tako briljantno da se na njegovom licu, lako kao u slikovnici, čita recimo prezir koji Plainview gaji prema cjelokupnom ljudskom rodu ili lažne emocije kojima vara naivne, čak i kada ubije nekoga, nas to ne iznenadi jer smo mu takvu namjeru prije toga već pročitali na licu.
  
Adut broj dva ovog filma njegov je realizam ostvaren kroz minucioznu rekonstrukciju jednog vremena. Kao zaseban primjer vrhunsko umijeća režijskog zanata ističe se fenomenalna uvodna sekvenca bez riječi, petnaestak filmskih minuta kojima režiser Paul Thomas Anderson potvrđuje da je status „wunderkinda“ zadržao i sada, u trideset šestoj godini života, pa je postao recimo „wundermensh“. „Bit će krvi“ njegov je peti film i,  po mom mišljenju, uz ”Magnoliu (1999) već drugi koji stoji na samom vrhu piramide kvaliteta svega što je novija američka filmska industrija stvorila. Pri tome su i preostali filmovi koja je režirao (primjerice „Boogie Nights“, 1997) sasvim blizu tog vrha.

Treći i najvažniji adut filma je uvijek aktuelan tematski plan predočen kroz precizno organiziranu narativnu strukturu. Priča „Bit će krvi“ bazirana je na romanu „Nafta“ (”Oil!”) iz 1926., kojeg napisao Upton Sinclair, kapitalist zaljubljen u socijalizam (isti onaj Sinclaire koji je dovodio komunjaru Eisensteina u Ameriku da snima filmove). Nisam čitao knjigu, ali kritičari koji navodno jesu kažu da ju je Anderson izmijenio do neprepoznatljivosti. No, nekog vraga je moralo i ostati, pa je sigurno makar jedna Sinclirova cigla ugrađena u temelju ove solidne građevine. Drugi utjecaj koji se osjeti dolazi od starog, dobrog filma „Blago Sierra Madre“ (1948) Johna Hustona neskrivenog Andersonovog uzora.

Cinizam svijeta konzumacije se razotkriva do kraja: svi su isti kao Plainview, ali lažu da su drugačiji i pri tom se maskiraju Bogom.

Kao i svako ozbiljno umjetničko djelo i „Bit će krvi“ je bolji na planu postavljanja pitanja nego što nam pridikuje davanjem vječitih odgovora. Daniel Plainview (otprilike ”Jednostavni” ili „Prosti“) je naftaški kapitalist s početka dvadesetog stoljeća u Kaliforniji. Riječ je dakle o dobu u Americi, kada je recimo Edison ugrađivao fonograme u nadgrobne spomenike, gdje je svako živi iz sve snage nastojao da se brzo obogati – nešto slično današnjoj masovnoj grabeži i zadahu pohlepe koji bazdi na svim prostorima Ex Yu, osobito u Daytonskoj BiH. Plainview je dakle naprosto beskrupulozno đubre koje zanima samo jedna stvar u životu, nafta i lova koju će dobiti za naftu. Još krajem 1800-tih on shvaća da je nafta najkraći put do velikog bogatstva i doslovce stavljajući glavu u torbu buši po bespućima južnih država SAD, pri čemu postiže polovične rezultate. U jednoj nesreći u bušotini pogine mu suradnik, iza kojeg ostaje dijete koje Plainview usvoji, ali to ne čini iz nekog dobrodušja već iz proračunatog interesa. U društvu djeteta mu je lakše prodati se kao porodičan čovjek i steći povjerenje lakovjernih vlasnika zemlje koja leži na nafti.

Prava sreća Plainviewu se osmjehne kada jeftino kupi zemlju, naprosto natopljenu naftom, od nekih ubogih siromaha u vukojebini zvanoj Little Boston. Od njegovog glavnog cilja da postane milioner jedino ga dijeli neprijateljstvo na prvi pogled bogobojaznog lokalnog stanovništva, koje ne podnosi Plainview prezir prema religiji. Predvodnik Plainviewe opozicije je sin čovjeka koji je Plainviewu prodao zemlju i samouki pop Eli Sunday (Paul Dano) čije su propovijedi pravi šou i koji svoju crkvu pompozno naziva ”Crkva trećeg uskrsnuća”. On želi da Plainview ulaže novac od nafte u crkvu i razvoj gradića, što ovome, dakako, ne pada na pamet. Na površinu izbija sukob poduzetništva sa konzervativnom religijom, navodno dva kamena temeljca američkog društva. Stvar je u tome što tu svi foliraju, niko nije pravi vjernik, uključujući i bogomoljca Sundaya (koji u jednoj sceni isprebija rođenog oca zato što je Plainviewu jeftino prodao zemlju) - svi hoće da se ogrebu za lovu i dobiju makar mrvice od naftnog kolača. Nemoralni magnat Plainview zapravo je jedini koliko-toliko simpatičan tip u filmu, zato što je iskren; njega zanimaju pare i on ne krije da do njih dolazi ne birajući sredstva. Iako su mu vjera i vjernici odvratni što Day Lewisova facijalna ekspresija maestralno dočarava, on odlazi u crkvu da se kao pokaje za svoje grijehe, jer mu je to u tom trenutku u interesu. Bogomoljac Eli, s druge strane, s nokta se počne derati iz sveg glasa da „Bog ne postoji, a religija je prevara za praznovjerne budale“ kada mu Plainview ponudi sto hiljada dolara da to učini. Cinizam svijeta konzumacije se razotkriva do kraja: svi su isti kao Plainview, ali lažu da su drugačiji i pri tom se maskiraju Bogom.

Prava religija Amerike su pare, pare i samo pare.

I tom "religijom" su tokom prošlog stoljeća zarazili cijeli svijet - a naročito neke.