Ko ne pamti, iznova proživljava. Ovaj stih Branimira Štulića mi se konstantno vraćao dok sam čitao roman „Slana zemlja“ Jasmina Imamovića.

Sad, tri puna dana nakon što sam pročitanu knjigu odložio na važniju policu u stanu, mogu sa sigurnošću napisati da je Jasmin (oprostite na ovoj namjernoj intimizaciji sa autorom) napisao izvanrednu knjigu, priču koja je danas više nego ikada potrebna svakom onom kome je prst sudbine odredio da bude rođen, a i da, eto, živi u ovakvoj Bosni i Hercegovini.

„Slana zemlja“ nas ohrabruje, taj roman jednostavno „frca“ od ljudskosti, one ljudskosti koju danas, nažalost, niti vidimo niti osjećamo u javnom prostoru. Utemeljen na čvrstim historijskim činjenicama, faktografski ispričan u prvom licu heroja iz „onog“ tuzlanskog rata, novi roman dugogodišnjeg tuzlanskog gradonačelnika istinski je lišen svake laži i prevare. On svjesno neke slike iz tuzlanske čerdesetprve vješto „crta“ u današnje vrijeme. On, pisac Jasmin Imamović, poput tuzlanskog narodnog heroja Envera Šiljka iz Drugog antifašističkog rata, aktuelnim fašistima „Slanom zemljom“ u lice pjeva svoju „Internacionalu“...

On, pisac Jasmin Imamović, poput tuzlanskog narodnog heroja Envera Šiljka iz Drugog antifašističkog rata, aktuelnim fašistima „Slanom zemljom“ u lice pjeva svoju „Internacionalu“...

I zato je „Slana zemlja“ veliki roman. Zato što i danas, za razliku od Jasmina, postoje ljudi koji nedopustivo šute. Zato, jer i u današnje vrijeme ima previše onih što su odlučili protraćiti svoj jedini i neponovljivi život u ulozi besprizornih klimoglavaca osiguranih na određeno uz skute aktuelnih vladara. To su neke naše muje gelje, pjegavci, leposave...

Pa pogledajmo samo sve te bivše nadarene kadrove koji godinama šute i trunu na platnim spiskovima ovdašnjih preduzeća od državnog značaja? Pogledajmo ih kako usred Sarajeva, ili u Jasminovoj Tuzli, gmižu pod terorom bivših pripadnika vojske koja je ubijala njihove najbliže, a sada im, u dejtonskom miru, ližu prljava direktorska stopala.

Onda kada industrija nije bila ovako razvijena, onda kada su automobile i fabrike, kao u vrijeme radnje Jasminovog romana, posjedovali samo najbogatiji pripadnici društvene vlastele, i tada su, znate to sigurno, postojali lopovi pa su, kao što danas u crnoj hronici čitamo o krađi audija, golfova, passata i državnih preduzeća, lopovi otimali konje. I tako su nastale konjokradice, respektabilan društveni stalež što je silom nes(p)retnih okolnosti zauzeo funkcije s kojih su, baš kao i danas, reketarili i terorizirali ljude, dok su istovremeno vladajući političari, malo prijetnjom zatvorom malo društvenim prokazivanjem, ucjenjivali njih sirote.

Sila je vazda bila u rukama pogrešnih ljudi. I samo najhrabriji od nas imaju srce podići glavu i, kao velika Frida Laufer, zapjevati svoju pjesmu zbog koje na kraju možeš izgubiti sve, pa i goli život...

Hoću reći da je taj ološ i ljudski talog, dakle, i prije sedamdeset godina posjedovao stanovitu moć da određuje ljudske sudbine, baš kao što je to slučaj i danas kada je „Slana zemlja“ objavljena. Sila je vazda bila u rukama pogrešnih ljudi. I samo najhrabriji od nas imaju srce podići glavu i, kao velika Frida Laufer, zapjevati svoju pjesmu zbog koje na kraju možeš izgubiti sve, pa i goli život...

Ovih dana dežurni kreten čemerne bh. politike, a Mile Dodik se zove, ponovo najavljuje referendume i svoje slične gluposti. Jasmin Imamović kroz lik oca Mustafe Vilovića kaže da loše vrijeme „na površinu izbaci sva govna“. Ništa preciznije i tačnije pisac nije mogao reći.

Zato ostaje da se nadamo da će ovo naše teško vrijeme što prije proći i da će što više Bosanaca i Hercegovaca pročitati roman „Slana zemlja", jer nas to štivo samo može učiniti boljim nego što jesmo.

Stvarni junaci Jasminovog romana, ti heroji o kojim sam tako nedopustivo malo znao, sedamdeset godina kasnije šalju nam poruku da za ovu zemlju ipak ima nade. Zato, da bi konačno počeli živjeti dostojanstvenije, svi mi zajedno moramo biti malo više ljudi a manje kukavice i poltroni.

Da bi konačno počeli živjeti dostojanstvenije, svi mi zajedno moramo biti malo više ljudi a manje kukavice i poltroni

Zato hvala, druže Jasmine, hvala u ime Fride Laufer, Envera Šiljka, Rudolfa Vikića, Mustafe Vilovića... Ali, hvala i u ime svih nas sadašnjih koji (pre)često nismo svjesni koliko zapravo vrijede obraz i čast. Jer, kako ono Johnny reče, ko ne pamti - iznova proživljava...

Umjesto bilo kakvog velikog zaključka, slijedi pjesma koju je Enver Šiljak pjevao svojim drugovima 1941. godine. Ovoga puta u izvedbi Darka Rundeka....

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.