Filmski reditelj Jasmin Duraković za čitaoce poslovnog magazina „Prizma“ pojašnjava zašto je produkcija dugometražnog filma „Balada o Pišonji Žugi“ važna za posustalu kreativnu industriju u Sarajevu i BiH

Ovih dana Sejo Sekson i ja radimo užurbane pripreme oko produkcije cjelovečernjeg igranog filma „Balada o Pišonji i Žugi“.  Novaca za film još nema ni na vidiku, ali ovaj put sam miran.  Nije prvi put da na početku imamo samo ideju (scenarij), a da će sve drugo da dođe u toku procesa rada; tako sam započinjao razne projekte, od svojih filmova „Nafaka“ ili „Sevdah za Karima“ do produkcije popularnih i danas kultnih tv serija kakve su „Pozitivna geografija“, „Viza za budućnost“ ili „Lud zbunjen normalan“.

Danas u BiH gotovo je nemoguće snimiti igrani film. Projekat „Balada o Pišonji i Žugi“ je prošle godine dobio simboličnu podršku (5000 KM) Fondacije za kinematografiju – za razvoj produkcije To je za produkciju ovoga filma i tv serije od četiri epizode, koji će koštati preko pola miliona eura, kap u moru, ali nam je važno da u ovoj fazi imamo taj papir iz Federalnog ministarstva kulture.

Sama objava informacije o snimanju ovoga filma izazvala je, s druge strane,  pravu pometnju u čitavom regionu. Zvali su nas ljudi sa svih strana, imamo već (potencijalne) koproducente iz svih zemalja bivše Jugoslavije, razgovaramo i pregovaramo sa raznim televizijama i digitalnim video platformama oko njihovog učešća u ovome projektu. Odavno za jedan filmski projekat nije vladao takav interes kao za ovaj.

Postoji interes i privatnog sektora za učešće u ovome filmu, već su potpisani i prvi ugovori. Tako znamo da će, zahvaljujući podršci Muje Selimovića, Sarajevsko pivo (a ko bi drugi u ovoj vrsti filma?!) biti generalni sponzor, a odnedavno se u produkciju filma, kao jedan od sponzora, uključio i Ekoline Kovan, firma iz Gračanice koja se bavi proizvodnojom peći i obradom peleta. Njen vlasnik je Sait Kovan, veliki ljubitelj poezije Seje Seksona i Zabranjenog pušenja. Ovih dana planiramo ići u Heregovinu, Cazin, Tuzlu na pregovore sa novim zainteresiranim partnerima za produkciju velike filmske priče o tragičnoj sudbini Pišonje i Žuge. Mnogi ljudi iz Sarajeva zovu i pitaju kako mogu pomoći da se ova priča ekranizira.

Zašto pjesma o dvojici golobradih dječaka iz Sarajeva, koji su ukrali autobus kako bi otišli na more u Zaostrog, izaziva ovoliki interes javnosti?

Odgovora na ovo pitanje ima više, ali su, čini mi se, dva presudna.

Sama pjesma je čisti kult; napisao ju je Sejo Sekson (iliti Davor Sučić) na osnovu istinite priče o dvojici mladića sa Koševa koji su se tek počeli baviti poslom na granici zakona (preprodajom švercovane robe) i koji nikada nisu bili na moru. Pjesma tragično završava, jer je policija na Bradini dočekala autobus i tu, po pjesmi, jedan od junaka gine. U stvarnom životu, niko nije poginuo, samo su obojica mladića bila uhapšena. Ali to više nije ni važno – pjesma o Pišonji i Žugi je za desetine hiljada fanova sa prostora bivše Jugoslavije pravi mit u koji se vjeruje i tu nema nikakve diskusije. Ova pjesma je neka vrsta sarajevske balade koja podsjeća na junake iz brojnih američkih filmova nastalih po motivima tragične priče o Bony i Clyde.

Drugi razlog je „New  primitives“, taj jedini orginalni umjetnički pokret koji je rođen u Sarajevu osamdesetih. Na ovim balkanskim prostorima je to jedini autentični urbani mit; takvo što nemaju Beograd i Zagreb, gradovi sa kojima se Sarajevo uvijek voljelo takmičiti u svemu, pa i svačemu.   Moderno se Sarajevo prepoznaje po „New primitives“-u; jedan je to i od najboljih kulturoloških i turističkih brendova bosanske prijestolnice. Naravno, današnje Sarajevo nedovoljno koristi ovaj dragocijeni brend i već godinama propušta priliku da od toga napravi čisti ćar.

Upravo zato, a u vrijeme vladavine nostalgije u čitavom regionu u kojoj Srbi i Hvati snimaju tv serije tipa „Montevideo“, „Bićemo prvaci sveta“ ili „Crno-bijeli svijet“,  ideja Seje Seksona o snimanju „Balade o Pišonji i Žugi“ dolazi u pravom trenutku. Ali ima tu i jedna bitna razlika - dok su sve pobrojane serije polazile od historijskog momentuma, „Balada o Pišonji o Žugi“, pored toga, posjeduje i svoju fikcionalnu mitologiju koja je nenadmašna. Naime, Sejo Sekson je u svojim pjesama stvorio čitavu galeriju likova koji su danas nezaobilazni dio muzičke i kulturne baštine suvremenog Sarajeva. Tako će se i u našem budućem filmu, osim Pišonji i Žuge, pojaviti Lepi, Moke, Murga Drot, lijepa Amila, Šeki, Guzonjin sin, dva Halida i mnogi drugi junaci antologijskih pjesama „Zabranjenog pušenja“.

Zato ovaj film neće biti samo priča o Pišonji i Žugi, nego o čitavoj jednoj kulturološko-socijalnoj sceni   osamdestih, tog zlatnog vremena Sarajeva. A sam je scenarij, uz Seju Seksona, pisao Vladimir  Đurđević, pisac i dramaturg iz Beograda. Zapravo, Đurđević je prvo napisao pozorišni tekst po motivima ove pjesme i taj tekst se sa velikim uspjehom igrao na sceni pozorišta u Zrenjaninu i Ateljea 212; upravo ovaj dramski tekst je bio i osnova za filmski scenarij.

Najveći kvalitet ovoga teksta je taj što su autori uspjeli da na temelju stihova i likova iz pjesama „Zabranjenog pušenja“ stvore organski filmski scenarij o jednom vremenu i odrastanju jedne generacije u njemu. Po tome je ovaj scanarij, ne ulazeći u ocjenu kvaliteta, veoma blizak jednom drugom kultnom bosanskom filmu – onome koji su Sidran i Kusturica kreirali početkom osamdesetih i koji je i sam bio neka vrsta uvoda u „New primitives“. Dakako, radi se o filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“. To ne treba da čudi jer, kako negdje nedavno tačno napisa Miljenko Jergović, upravo je Sejo Sekson, uz pomenutog Sidrana i majstora kratke priče Darija Džamonje, najveći pjesnik modernog i urbanog Sarajeva.

Zato će snimanje i produkcija „Balade o Pišonji i Žugi“ biti krajnje odgovoran čin za sve koji u njemu učestvuju, uključujući i potpisnika ovih redova, kao budućeg reditelja ovoga filma. Ali, ekranizacija „Pišonje i Žuge“ ima i širi značaj za današnje Sarajevo i BiH. Jer, trenutno je čitava kreativna industrija u glavnom gradu u velikoj krizi, nekoj vrsti permantentne blokade koja guši ovdašnju filmsku i tv produkciju i gdje Sarajevo, u poređenju sa svojim već pobrojanim susjedima sa kojima se uvijek voljelo porediti, opet postaje velika provincija, ili još gore - kolonija.

Priče i projekti poput  „Pišonje i Žuge“ imaju veliki umjetnički ali i komercijalni potencijal. A nama upravo danas trebaju filmovi koji mogu vratiti bosansku publiku u kina, ali i biti ultimativni hitovi na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.

Da li će ovaj film uspjeti otići i van ovih granica, teško je, kao i uvijek sa filmom, progonizirati, ali je sigurno da ima veliku šansu da osvoji publiku od Vardara do Triglava. A današnjem Sarajevu su više nego ikada potrebna umjetnička djela koja će iznova potvrđivati mit o njemu kao najzanimljivijem gradu na Balkanu.

Zbog svih ovih razloga, ovdašnjoj posustaloj kreativnoj industriji potreban je ovaj projekat. Valjda će to shvatiti i oni koji određuju sudbinu kulture, ali ne samo nje, u  Sarajevu i BiH.
Ovih dana ekipa našeg filma snima i prve scene koje se poslužiti kao intro trailer za budući film, ali i za veliku internet fundrasing kampanju za čitav ovaj projekat.

Potpuno sam siguran da će, kada uskoro starta online kampanja za podršku snimanju ove velike filmske priče, hiljade fanova sa čitavog Balkana, ali i iz svijeta, pokazati da emocija i nostalgija prema jednom vremenu ima itekakav značaj u srcima ljudi sa ovih prostora.

/Prizma/DEPO Portal/