Na fografijama pape Franje prilikom posjete Sarajevu, gotovo na svim fotografijama u printanim medijima, pada u oči nešto veoma zanimljivo - do frapantnosti.

Naime, u pristupu "drugoj strani" u komunikaciji - od pozdravljanja s djecom na aerodromu do naklona državnoj zastavi preko brojnih pozdravnih susreta - uvijek možemo vidjeti figuru pape u fascinantnom luku skrušenosti. Tako nešto u takvoj postojanosti nije viđeno u drugih osoba.

Zagledajte se u te fotografije. Dok je sagovrnikova figura uspravna ili je samo glava naklonjena, cijela papina figura formira nesvakidasnji luk s neuporedovo većim potencijalom skromnosti, čak skrušenosti, nego što ih imaju geste njegovih sagovornika.

Dok gledamo taj čudesni luk cijeloga njegovog tijela - zapravo njegove personalnosti - naprosto čovjek biva savladan i tim sredstvom neobične karizme.

Taj luk snažno kontrastira (ili se kontelstualizira) našoj stvarnosti. Prije svega, riječ je o osobi izuzetnog, planetarnog autoriteta kojeg izražava cijelim svpjim tijelom i personalnošću, a ne samo verbalno. On gotovo semiotički u prostoru ispisuje svojom figurom stil skrušenosti.

Valja imati u vidu da se taj luk skrušenosti objavljuje u Sarajevu koje se i danas zlopati, u svijetu najgrubljih gordosti i osionosti, pohlepe, a za taj svijet upravo papa reče - mudro i tačno - da je već u trećem svjetskom ratu.

Njegov luk je svinut bremenom autoriteta i odgovornosti pred pomahnitalim svijetom kome se ukazuje u svekolikoj svojoj skrušenosti koje ne može biti bez goleme mudrosti. Takav luk ranije nisam vidio.

Slobodan sam reći i ovo... Ako bi kipari odnosno vajari nekada izrađivali njegovu figuru, morali bi se u najvećoj mjeri u svome umjetničkom izrazu posvetiti toj jedinstvenoj ekspresiji papine figure pri susretu s Drugim.