Profesor Midhat Riđanović, ugledni bh. anglista i linvista, prije nekoliko mjeseci objavio je knjigu "Totalni promašaj lingvistike na Zapadnom Balkanu", u kojoj se kritički osvrće na "Gramatiku bosanskoga jezika" trojice autora (što je svojevrsni nastavak "Totalnog promašaja" iz 2003. godine), dok se u drugom dijelu knjige bavi srpskom i hrvatskom gramatikom i lingvistikom.
Knjiga je objavljena samo u elektronskom izdanju, a može se kupiti - za svega 10 KM - preko vebsajta http://midhatridjanovic.ba.
DEPO Portal, uz dozvolu autora, prenosi dio lingvističke polemike iz ove knjige...
Piše: Prof. Midhat Riđanović
Želja mi je da u ovom, novom dijelu knjige kažem nešto o lingvistici u susjednim državama, u kojima žive naša braća po jeziku. Jer moja kritika jedne bosanske gramatike može podrazmijevati da u Srbiji i Hrvatskoj teče lingvistički med i mlijeko. Tačno je da u ovim komšijskim državama nije objavljena gramatika koja bi mogla „konkurisati“ gorostasnoj grozoti Gramatike bosanskoga jezika (što se razumije već na osnovu činjenice da sam Gramatici dao epitet najgore gramatike svih vremena i podneblja), ali ni naša braća istočno i zapadno od nas ne oskudijevaju lingvističkim užasima raznih vrsta i veličina.
Moram prvo reći nešto malo o našim nacionalnim i jezičkim identitetima. Sama riječ identitet, kao i druge riječi što potiču iz političkog žargona, postala je sredstvo manipulisanja narodom. Moj jedini identitet je pripadnost ljudskom rodu, ja nemam potrebe ni za kakvim drugim identitetom. „Nacionalne“ identitete su izmislili političari, da bi nas upregnuli u svoja kola kao tegleću marvu, da bi nas upotrijebili da ginemo za njih, da ih slavimo kao naše velike vođe. Njima identiteti pune džepove i omogućavaju raskošan život, sirotinji identiteti donose samo patnju i stradanje.
Svakom je jasno da stanovnici Balkana koji sebe nazivaju Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Bosancima govore jezikom koji je svima njima savršeno razumljiv. Zapazite da nisam rekao jednim jezikom, jer to odmah vodi u pitanje „Zašto ne dva jezika (hrvatski i srpski), ili tri (hrvatski, srpski i bosanski), pa i četiri (ako dodamo crnogorski)?“ Zato što ime nikad ne mijenja suštinu onog što se imenuje, a suština naše jezičke stvarnosti jeste da se pripadnici naša četiri „naroda“ međusobno savršeno razumiju. Razlika ima unutar svake jezičke zajednice, ima ih čak na malom, izolovanom Islandu, sa svega 320.000 stanovnika.
„Nacionalne“ identitete su izmislili političari, da bi nas upregnuli u svoja kola kao tegleću marvu, da bi nas upotrijebili da ginemo za njih, da ih slavimo kao naše velike vođe
Slušao sam dva hrvatska i jedan srpski dijalekt koje sam teško razumio – ima više razlika unutar svakog od naša četiri „jezika“ nego između njih samih. Lingvistički laici nabrajaju riječi specifične ovom ili onom našem jeziku da bi „dokazali“ da je on zaseban jezik, ali ne znaju da je jezik u svom upotrebnom aspektu beskonačan, a svaki dio beskonačnosti je beskonačno malen. Jedini kriterij sličnosti i različitosti dva jezika je intuitivni osjećaj lakoće odnosno teškoće razumijevanja.
I neki naši lingvisti ponašaju se kao laici kad izražavaju sličnost između srpskog i hrvatskog u procentima, pa je Snježana Kordić u jednom intervjuu rekla da ta dva jezika imaju preko 80% zajedničkog, Ranko Bugarski da su 90% isti, a Tomislav Ladan, najveći lingvistički ustaša u povijesti Hrvatske, rekao je da je hrvatski različit od srpskog 70%! „Lingvisti“ koji mjere razlike među jezicima u procentima pokazuju da nisu nikakvi lingvisti. Jezik nije krompir da se može jednostavno „vagati“. Ima bar deset razloga zašto je to nemoguće, ali je dovoljno navesti činjenicu da neka riječ u jeziku može imati i do 300 značenja (kao get u engleskom), a neka jedno jedino značenje.
Kako ćemo „vagati“ te dvije riječi? Hoće li jedna riječ biti „teška“ 300 grama, a druga 1 gram?! O razlikama između britanskog i američkog engleskog napisane su čitave knjige, ali ni jedan pravi lingvista nije nikad izrazio sličnost između njih procentima ili bilo kojom količinskom mjerom.
Jedini kriterij sličnosti i različitosti dva jezika je intuitivni osjećaj lakoće odnosno teškoće razumijevanja
Ime jezika na Balkanu je isključivo stvar političke odluke, a političke odluke kod nas donose isključivo političari, naravno, onako kako njima odgovara. Njih uvijek podržava većina „intelektualaca“, koji su na našim prostorima najveće političke ulizice u istoriji ulizivanja. Zato bih vam ja savjetovao da na gubite vrijeme smišljajući ime našem zajedničkom jeziku, biće onako kako političari odluče. Ali mi ćemo se i dalje divno razumijevati, pa nek' političari puknu od muke! Hrvatskim vlastodršcima toliko smeta što hrvatski narod razumije srpski da su odlukom o prevođenju srpskih filmskih titlova na hrvatski obznanali javnosti cijele regije da su Bosanci, Srbi i Crnogorci pametni pa razumiju hrvatski, ali su Hrvati glupi pa ne razumiju srpski! Ja mislim da je to velika uvreda za Hrvate: po meni bi svaki Hrvat koji drži do sebe trebao dići glas protiv uvrede koju implicira odluka o prevođenju srpskih filmova na hrvatski.
Kada jedan ljudski kolektiv – jedno ili više plemena, jedan ili više naroda - govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije:
1) Radi se o jednom narodu koji govori svojim jezikom, naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a evropski primjeri su ruski, francuski, baskijski, malteški.
2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su autohtoni govornici engleskog, dok je keltskim narodima, Škotima, Ircima i Velšanima, engleski jezik nametnut nakon što su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove keltske jezike (škotski, irski, velški).
3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće engleski, francuski, portugalski ili španski; to je slučaj engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama). Postoje i „miješani“ slučajevi: španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i „naslijeđeni“ jezik velikog broja doseljenika iz Španije.
Po meni bi svaki Hrvat koji drži do sebe trebao dići glas protiv uvrede koju implicira odluka o prevođenju srpskih filmova na hrvatski
Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj šemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni engleska ni francuska ni portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena? Ama dijelili nas moćnici. Jedan narod može imati samo jednog kralja, vođu, Predsjednika. Šta da rade oni brojni Balkanci željni vlasti i svih onih šićara koji idu uz vlast? Jednostavno: izmisliš narod, od naroda napraviš državu, a država je neiscrpan rudnik para, iz kojeg su balkanski političari uvijek mogli, i uvijek će moći, uzimati koliko im duša zaželi. Jer ne zaboravite: osim Sanadera i par sitnih riba, ni jedan balkanski političar nikad nije sudski odgovarao za lopovluke. Oni to dobro znaju, i zato nastavljaju da nas pljačkaju, sve više i više.
Hrvati i Srbi su još prije dolaska na Balkan bili dva plemena koja su govorila isti jezik i morala imati zajedničko ime. Imenovanje je prva funkcija jezika i lingvisti su nekad preneraženi velikim brojem imena koja se pridijevaju entitetima, odnosima ili radnjama u nekoj „egzotičnoj“ kulturi; često citirani primjeri obilja imena su eskimski jezik sa svojih 40 naziva za razne vrste snijega i arapski sa oko 80 naziva za kamile.
I nadijevanje vlastitih imena pojedinim entitetima ponekad prevazilazi sva naša očekivanja: u tradicionalnoj Bosni čoban koji je čuvao stado od više stotina ovaca imao je ime za svaku ovcu! Zato je nezamislivo da nije postojao zajednilki etnički naziv za Srbe i Hrvate. Ali gdje je on danas? On je očito zatrt jer nije odgovarao moćnicima koji su nas dijelili. Karakteristično je za naš mentalitet da ni jedan balkanski istoričar nije nikad pokušao da „iskopa“ drevno zajedničko ime Srba i Hrvata; jasno je zašto: takvo njegovo otkriće ne bi se nimalo dopalo vlastodršcima.
Naši politički mafijaši odlično su skužili da na podjelama mogu zgrnuti bogatstvo, a glupi Bosanci, srećom, više vole da se dijele nego da im se babo iz groba digne. Da je nekom silniku odgovaralo da neke Bosance proglasi Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma.
Kad šetam lijepim Zagrebom pa malo zalutam i upitam slučajnog prolaznika kako da dođem do svog hotela, on mi ljubazno odgovori besprijkornim bosanskim, a ja mu se zahvalim na besprijekornom hrvatskom. Pa ko je tu Bosanac, a ko Hrvat?
Koliko sam mogao ustanoviti dužim pretreživanjem na Internetu, Bosna je jedina zemlja na svijetu u kojoj se pri izboru na važne položaje mora poštovati „nacionalni ključ“. Zemlja sa jednom nacijom mora poštovati „nacionalni“ ključ, a brojne zemlje u kojima zaista živi više nacija to ne čine već na važne političke položaje biraju osobe isključivo prema njihovim sposobnostima!!!
U Americi vas pitaju za rasu i nacionalno porijeklo samo radi tzv. afirmativne akcije, što je malo nejasan termin za napore koji se ulažu da bi se promovisao napredak manjina, od crnaca do osoba koje govore engleski sa stranim naglaskom. Zato bi po meni kod nas trebalo djelovati u pravcu ukidanja nacionalne identifikaije – neka svako u svom domu gusla svoju istoriju, ali svako se bira samo na osnovu njegovih ili njezinih sposobnosti i moralnih kvaliteta. Može neko reći da je to utopija, ali svaki projekt je utopija ako se na njemu ne radi.
Ako ipak moram biti nešto po nacionalnsti, ja ne vidim kako mogu biti išta drugo nego i Bosanac, i Srbin, i Hrvat, i Crnogorac. Kad šetam lijepim Zagrebom pa malo zalutam i upitam slučajnog prolaznika kako da dođem do svog hotela, on mi ljubazno odgovori besprijkornim bosanskim, a ja mu se zahvalim na besprijekornom hrvatskom. Pa ko je tu Bosanac, a ko Hrvat? Slično mi se dešava kad hodam Beogradom ili Podgoricom – govore mi da bi ovo trebale biti strane zemlje sa stranim narodima, ali ja ih cijelim bićem osjećam kao svoje.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.