Tekst je prvobitno objavljen na Foreign Affairs portalu i uz dozvolu autora prenešen i preveden na sajtu Dialogue -BiH2.0, posvećenom otvorenom pristupu politici, informacijama i djelovanju vlasti na prostoru Bosne i Hercegovine.

Kao većina terorista i on je bio mlad. Rođen je u vrijeme nešto prije nego što je gorka mržnja preplavila njegovu zemlju; nedugo poslije njegovog rođenja oca su mu zarobile vlasti i ubile, zajedno s desetinama drugih muslimana. Prije dvije sedmice, 24-godišnji sin umarširao je u policijsku stanicu navodno uzvikujući ratni poklič džihadista “Allahu Akbar!” i zatim otvorio vatru, ubivši jednog policajca i ranivši drugu dvojicu, prije nego što je i sam ubijen u razmjeni vatre s policijom.

Tokom vikenda, 350 kilometara južno, još osam policajaca ubijeno je zajedno sa 14 osumnjičenih terorista u žestokoj pucnjavi u blizini međunarodne granice stvorene nakon Prvog svjetskog rata a koju radikali više ne priznaju.

Još jedan dan u Siriji ili Iraku? Ne, ovo se desilo u Evropi, dan vožnje od Beča. Prvi napad, u Zvorniku, gradu u entitetu bosanskih Srba, bio je šokantno podsjećanje na mogući uticaj radikalnog islama u regionu, posebno u svjetlu rasta islamske države (ISIS). Samo je mali broj Bosanaca radikalizovan, a još je manji broj onih koji su otišli da se bore u Siriji i Iraku. Ali na iscjepkanom Balkanu ne treba mnogo radikala da bi se zemlja radikalizovala.

Niti je radikalni Islam jedina prijetnja godinama rada i milijardama investiranja Vašingtona i njegovih evropskih partnera u region. U svjetlu zastoja sa Zapadom oko Ukrajine, Rusija je pojačala svoju ulogu tamo, sa zapaljivim pozivima na solidarnost ortodoksnih Srba.

Zaista, Moskva je iskazala čvrstu podršku borbenoj vladi u Makedoniji, gdje se desio drugi šokantni incident. Puščana paljba u toku vikenda, podržana granatama, snajperima i automatskim oružjem, desila se u gradu Kumanovo blizu granice Makedonije, Srbije i Kosova. Vlada je opisala sukob kao bitku između policije i “jedne od najopasnijih terorističkih grupa na Balkanu”, po svoj prilici misleći na albanske radikale.  Stvarne okolnosti pucnjave su mračne a tajming sumnjiv, došavši u vrijeme sukoba vlade sa rastućim talasima protesta oko otkrića navodno masovne vladine zloupotrebe.

Samo je mali broj Bosanaca radikalizovan, a još je manji broj onih koji su otišli da se bore u Siriji i Iraku. Ali na iscjepkanom Balkanu ne treba mnogo radikala da bi se zemlja radikalizovala

Kako je makedonski predsjednik dojurio iz Moskve, njegovo domaćini tamo oštro su kritikovali demonstrante i upozorili na još jednu “obojenu revoluciju”. Sa Makedonijom suočenom sa potencijalnim implozijom, sa Bosnom na najtananijoj tački od rata i sa Kosovom koji svjedoči masovnom egzodosu građana koji su pokleknuli pred koruptivnom, podijeljenom vladom, tri najranjivije zemlje u regionu stoje na ivici ponora. I te kako je moguće klizište prema radikalizmu i inter – ili čak međuetničkoj borbi, koju su potakli Rusija ili islamski oportunizam. I ako se to dogodi, američki i evropski diplomati biće prisiljeni da napokon odgovore na pitanje: Ko je izgubio Balkan?

Baš kao i na vrhuncu ratova u bivšoj Jugoslaviji, Vašington i Brisel će prstom ukazati jedni na druge. Ustvari, krivica će biti podijeljena. Ni kriza u Ukrajini ni one na Bliskom istoku nisu alibi za blijedu politiku Zapada i sporadičnu pažnju posljednjih godina. Iako destabilizacija na Balkanu predstavlja daleko manju prijetnju zapadnim interesima nego Putinova agresija ili barbarizam ISIS-a, nije toliko teško prevazići taj izazov.

U regionu nema nuklearnog oružja. Samoubilački terorizam je rijetka pojava. A prije svega, za razliku od Ukrajine ili zemalja na Bliskom istoku, čak i najviše podijeljene zemlje u jugoistočnoj Evropi još uvijek dijele zajedničku stratešku orijentaciju, sa izuzetno visokim stepenom podrške za pridruživanje u NATO i EU.

Ali umjesto da se uhvati ovog snažnog temelja da se prevaziđu preostale prepreke prema euro-atlantskoj integraciji, Zapad je dopustio nedoraslim zemljama regiona da ponovo pokliznu.

Američki i evropski diplomati biće prisiljeni da napokon odgovore na pitanje: Ko je izgubio Balkan?

Vašington je prerano prebacio vodeću odgovornost za Balkan EU, koja je prerano predala vodeću odgovornost liderima regiona. Bez značajne mrkve ili štapa EU da obuzda njihovo ponašanje, političari su uveliko konsolidovali svoju koruptivnu mrežu, kooptirali ili zaplašili medije i oduprli značajnoj reformi.

GUŽVA U MAKEDONIJI

Makedonija je prvi primjer posljedica sporadične pažnje. Uz intenzivnu međunarodnu pomoć kojaje uslijedila nakon izbijanja neprijateljstava između etničkih Makedonaca i Albanaca 2001, zemlja je postigla snažan napredak u gradnji zajedničkih demokratskih institucija. Godine 2006. sadašnji premijer Nikola Gruevski preuzeo je dužnost. Poslije četiri sve sumnjivija izbora uspio je da učvrsti vlast slabljenjem sudstva, marginalizacijom opozicije i gušenjem nezavisnih medija.

U 2007. Makedonija je zauzela 36. mjesto, ispred Sjedinjenih Država, u Indeksu slobode štampe u Freedom House. Prošle godine, Makedonija je pala na 123. mjesto, čameći uz zemlje poput Venecuele. U međuvremenu, ekonomija zemlje održava se uz ogroman i neodrživ rast posudbi.

Iako je među najmlađim liderima u regionu, Gruevski bi mirno, još godinama, mogao ostati na vlasti da nije bilo skandala o prisluškivanju koji je otkrio uzbudljiv omjer zloupotrebe vlasti.

Snimljeni telefonski razgovori, koje opozicija povremeno objavljuje, navodno opisuju direktnu umiješanost vlade u finansijsku i izbornu prevaru, masovnu elektronsku prismotru, lažne optužbe političkih protivnika za zločine, čak i ubistva. U najšokantnijem otkriću, objavljenom prošle sedmice, čulo se kako visoki vladini zvaničnici navodno planiraju kako da prikriju sumnjivu automobilsku nesreću u kojoj je život izgubio poznati kritičar vlade. U jednom drugom snimku vladi se stavlja u grijeh da pod tepih gura slučaj kad je policija pretukla mladića na smrt. Gruevski i drugi vladini zvaničnici su porekli navode, tvrdeći da su snimljene trake djelo neodređenih “stranih agenata” koji imaju za cilj da destabilizuju zemlju.

Iako je među najmlađim liderima u regionu, Gruevski bi mirno, još godinama, mogao ostati na vlasti da nije bilo skandala o prisluškivanju koji je otkrio uzbudljiv omjer zloupotrebe vlasti

Kao odgovor na ovo, ovog mjeseca, hiljade mladih Makedonaca suočile su se sa policijskim palicama. Oni i opozicija zahtijevaju da premijer i njegovi saradnici prepuste vlast privremenoj vladi koja će organizovati nove izbore sa nezavisnom istragom u procesu otkrića.  Uz rastuću napetost, opozicija je pozvala na masovne demonstracije iduće sedmice. Suočen sa strogim zakonskim i ličnim posljedicama ako on i njegova kohorta daju ostavku, izgleda da je Gruevski spreman da se bori do kraja, podrivajući stabilnost Makedonije.

Ishod šokantnog nasilja u toku vikenda u Kumanovu je još nepredvidiv, kao što su tajanstvene i okolnosti sukoba. I ranije je u Makedoniji bilo sumnjive pucnjave sa navodnim teroristima, uključujući 2002. kad je sedam migranata iz Pakistana i Indije policija ubila u izuzetno sumnjivom incidentu. Makedonski sud je oslobodio bivšeg ministra unutrašnjih poslova optužbe za odgovornost za ubistva. Prošlog mjeseca, glasnogovornik makedonske policije tvrdio je da je 40 albanskih radikala napalo policijsku predstražu na granici sa Kosovom, ali ni NATO ni kosovska policija nisu mogli da potvrde sličnu aktivnost.

Ironija je da do pucnjave između makedonske policije i navodnih albanskih radikala dolazi u vrijeme kad međuetnički odnosi u zemlji prave impresivne korake. Izgleda da su po prvi put u 24-godišnjoj istoriji moderne nezavisne zemlje etnički Albanci i Makedonci uveliko ujedinjeni u borbi protiv vidljive diktature. Kako su skoro sve televizijske stanice pod čvrstom rukom vlade, albanska stanica Alsat objavljuje video zapise i nudi dovoljno prostora glasovima opozicije, što je značajan gest solidarnosti. Na albanskim veb-stranicama objavljuju se oštri komentari etničkih Makedonaca protiv vlade, nešto što se dosad nije čulo u tradicionalno etnički podijeljenom medijskom sektoru.

To je tipično za Zapad da nastoji izbjeći konfrontaciju sa Gruevskim, dozvoljavajući njemu i drugim figurama da otvorena pitanja u regionu drže na tački ključanja

Emitovanje postaje sve neprijatnije i za vladajauće i opozicione albanske partije koje su bile neobično tihe pred masovnim skandalom.

Međunardnona zajednica mogla bi odigrati ključnu ulogu u donošenju mirnog rješenja, ali je do sada njena reakcija još suzdržana. Samo je njemački ambasador otvoreno pozvao vladu da podnese ostavku. U svjetlu nedavnog nasilja, američka ambasada pridružila se EU, NATO-u i Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi da pozove, “lidere zemlje da sarađuju i započnu dijalog o svim pitanjima koja se tiču zemlje”.

To je tipično za Zapad da nastoji izbjeći konfrontaciju sa Gruevskim, dozvoljavajući njemu i drugim figurama da otvorena pitanja u regionu drže na tački ključanja. Ali jedna sveobuhvatna lekcija od nasilnog pada Jugoslavije prije 25 godina jeste da im je neuspjeh da se suoče sa ključnim problemima samo otežao donošenje odluke. Ovo je posebno važno u slučaju Makedonije, gdje su dugogodišnji prigovori Grčke o imenu zemlje, koje Atina vidi kao krađu grčkog naslijeđa, ostavili Makedoniju i izvan NATO-a (gdje je njeno članstvo ponuda) i EU (s kojom vodi otvorene pregovore). Sadašnja nestabilnost zemlje mogla bi se izbjeći ako se Skoplju dozvoli da krene prema članstvu u NATO i EU.

Umjesto da ide prema autokratiji, Gruevski bi bio ograničen strogim zahtjevima za koje se na drugim mjestima pokazalo da mogu osnažiti demokratske institucije.

Umjesto da postigne trans-atlantski konsenzus o hitnosti kompromisa o imenu – za što postoje mnoge mogućnosti – Vašington se fokusirao na to pitanje tek kad se od njega to zatražilo.

Godine 1995, uoči razgovora u Dejtonu s ciljem završetka rata u Bosni, Richard Holbrooke je postigao modus vivendi između Atine i Skoplja. Godine 2004. kriza u Makedoniji je potaknula Bushovu administraciju da napokon prizna Makedoniju po njenom ustavnom imenu.

Sadašnja nestabilnost zemlje mogla bi se izbjeći ako se Skoplju dozvoli da krene prema članstvu u NATO i EU

Strah da će Grčka uzvratiti na ovaj potez nikad se nije materijalizovao. Uprkos toj činjenici, Vašington je ispustio ovo pitanje sve do samita NATO-a 2008. kad je bilo suviše kasno da strane natjera na kompromis. Naglašavajući nemoć Zapada po ovom pitanju, Međunarodni sud pravde je 2011. presudio da Atina nema pravo da uskrati ulazak Makedonije u NATO.

I pored toga, Savez ostavlja Skoplje u čekaonici iako je ispunio sve zahtjeve za članstvo.

Grueski je iskoristio međunarodnu paralizu oko pitanja imena da provocira Grčku sa napadnim pozivima na makedonski nacionalizam. Nedavno je tvrdio da su snimljeni zapisi dio međunarodne urote s ciljem da ga prisili da odbaci ime zemlje. Sa svoje strane, Atina je nedavno izbila kao ključni igrač u trans-atlanstkim nastojanjima da se osujeti planirani rusko-turski gasovod, što pojačava mogućnost skoro bankrotirane zemlje  da podlegne zapadnom pritisku po pitanju imena.

Ukratko, kao i u drugim slučajevima u regionu, nepažnja Zapada je pitanje imena Makedonije samo učinila akutnijim i bremenitijim.

SLOMLJENA BOSNA

Ako je Makedonija u akutnoj boli, Bosna se suočava sa dubljom i skoro nepopravljivom povredom. Radikalni Islam i ruski uticaj pogoršavaju stalne etničke sumnje. U međuvremenu, neki političari u zemlji preduzimaju konkretne korake da podijele zemlju. Vladajuće srpske i hrvatske stranke su nedavno najavile svoje opredjeljenje u slabo prikrivenoj separatističkoj agendi. Parlament Republike Srpske je čak donio rezoluciju za referendum o odcjepljenju za koji je, po prvi put, uključen i konkretan datum, 2018, što je zapaljiv plebiscit. Ako se održi, srpski referendum će sigurno ponovo otvoriti neprijateljstva.

Ako je Makedonija u akutnoj boli, Bosna se suočava sa dubljom i skoro nepopravljivom povredom. Radikalni Islam i ruski uticaj pogoršavaju stalne etničke sumnje

Bosna će se ovog ljeta suočiti s novim testovima o svojoj koheziji. U junu će biti objavljeni dugo odlagani rezultati glasanja, moguće podgrijavajući bijes među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, iz kojih bi svaki od njih mogao izvući cifre da tvrde o prednosti ili da se žale na sistematski nepovoljan položaj. Zatim će u julu Bosna obilježiti 20-godišnjicu masakra u Srebrenici gdje su srpske snage pobile više od 7.000 Bošnjaka, muškaraca i djece.

Američki i EU lideri su odustali od prioriteta da Bosna promijeni svoj zastarjeli ustav koji je odgovoran za većinu problema koji zemlju drže u blatu. Lideri EU su se sada ujedinili oko nove politike za naizgled lakše postizanje ekonomskih i socijalnih mjera. Sljedećeg mjeseca, EU i Međunarodni monetarni fond (MMF) će najaviti pretjerano reklamirani “akcioni plan reformi” s namjerom da se potaknu rezovi u prekomjernoj birokratiji i druge reforme potrebne za pridruženje u EU.

Nažalost, javnost je odlučno protiv rezova radnih mjesta u javnom sektoru i mnogi političari s pravom strahuju da će ih reforme prisiliti da privatizuju javna preduzeća kojima sada manipulišu uz pokroviteljstvo i korupciju. Osjećajući ovaj otpor i uz to se plašeći suočavanja s lokalnim zvaničnicima, međunarodni igrači će vjerovatno umjeriti svoje zahtjeve za reformom. Brisel je već izmislio svoje zahtjeve za formalan sporazum o pridruživanju između Bosne i EU donesen ove godine i zvaničnici su jasno dali na znanje da je status kandidata Bosne srž njihove najnovije strategije za namučenu zemlju.

Naglašavajući formu nad supstancom, nije vjerovatno da će EU postići očajno potreban napredak sada više nego u posljednjih devet godina. Kao i u Makedoniji, u 2006. počeo je da se raspliće proces demokratizacije, koji je vidio kako novonastale zajedničke institucije dobijaju oblik pod energičnim međunarodnim upraviteljstvom. Prerano primjenjujući rigidnu formu lokalnog vlasništva nad institucijama, neposlušni zvaničnici (posebno u srpskom entitetu) počeli su da usporavaju napredak i otvoreno prkose jedinstvu zemlje. Kako je Vašington periodično pokušavao da potakne EU na akciju a lokalne zvaničnike na kompromis, bosanski lideri odbacili su napore i zemlja je upala još dublje u stagnaciju. Sa 14 odvojenih vlada institucije u zemlji danas su nefunkcionalan relikt ratnih godina, kočeći investiranje i međuetničku saradnju.

Naglašavajući formu nad supstancom, nije vjerovatno da će EU postići očajno potreban napredak sada više nego u posljednjih devet godina

Jedino što je pozitivno iz terorističkog napada u Zvorniku jeste da može konačno šokirati međunarodne zvaničnike i potaći na akciju. EU-MMF paket koji povezuje ambiciozne standarde sa velikodušnim finansijskim inicijativama i vjerovatnim kaznama – kao što su zabrane viza i razotkrivanje neposlušnih lidera zbog finansijskih prevara – konačno može upraviti pažnju na Bosnu.

PRIMJER KOSOVA

Zajednički napor može donijetiti i rezultate na Kosovu, mjestu gdje EU ima najznačajniji prodor. Pod vođstvom Brisela i uz snažnu podršku SAD, Srbija i Kosovo su se prije dvije godine složili da normalizuju odnose. Ali prepirke između Beograda i Prištine, pojačane odbijanjem pet zemalja EU da priznaju nezavisno Kosovo, uz endemsku korupciju, ostavile su Kosovo u bijedi. Desetine hiljada Kosovara napustile su zemlju i krenule u EU, izražavajući nedostatak povjerenja u budućnost na vlastitim nogama.

Radikalne opcije za ujedinjenje Kosova sa Albanijom, što bi ponovo otvorilo sukob sa Srbijom, i dalje nailaze na naklonost. Nekad primjerni umjerenjaci učvrstili su svoje držanje protiv kompromisa koji je podržao Brisel. U isto vrijeme, u Kosovu se vide uznemirujući znaci islamskih radikala koji unose strah u srca Srba i umjerenih albanskih muslimana. Velika je zabrinutost da će islamisti naći zajednički stav sa radikalnim albanskim nacionalistima, ubacujući sve veću nestabilnost u zemlju čiju sigurnost i dalje nadgleda NATO, uz znatno prisustvo EU.

Ironija današnje krize u Makedoniji, Bosni i Kosovu jeste da je, iako neki lideri igraju na kartu nacionalizma, sve više običnih građana koji su više nego ikad voljni da prevaziđu etničke razlike

Brisel i Vašington treba da pritisnu albanske lidere da sada pokrenu ključnu reformu vladavine prava, dok vuku Beograd i Prištinu do sporazuma o pitanjima koja su nedvojbeno manje teška od onih koje su prevazišli 2013. Ti razgovori pokazali su da, kad Brisel uslovljava napredak prema članstvu u EU napretkom u njihovim odnosima, onda Srbi i Albanci počinju da idu ka kompromisu.

Brojne su opasnosti, ali Balkan ni u kom slučaju nije beznadežan. Ironija današnje krize u Makedoniji, Bosni i Kosovu jeste da je, iako neki lideri igraju na kartu nacionalizma, sve više običnih građana koji su više nego ikad voljni da prevaziđu etničke razlike. Dovoljno je vremena potrošeno odugovlačenjem gorućih pitanja u regionu sa bezuspješnim, neadekvatnim inicijativama.

Nema potrebe da se protraći, kroz nebrigu i bojažljivost, principijelan (i uglavnom uspješan) napor započet hrabro i s vizijom. Više od bilo čega, rješenje problema u regionu danas jednostavno zahtijeva da ih zvaničnici još jednom shvate ozbiljno.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.