Na tim njegovim koncertima godinama gledam samo u one ljude koji već s prvim taktovima odjednom prebiru po svojim džepovima, kojima se tresu ruke, koji se premišljaju dugo gledajući u ekran i koji onda samo hazarderski izvuku taj mobitel u zrak, kao da sutra ne postoji, sijekući njime mrak kao mačem. Evo ti, kozo/konju!

Ne da bi fotografirali, ne da bi snimili bilo šta, nego da bi nazvali. Nekog. Negdje. Tamo. Broj za kojeg je i imenik više zaboravio da ga posjeduje jer nije bio u pogonu noćima, mjesecima, godinama.

I stoje im tako ruke u zraku, u rukama im jedan glas s druge strane šuti i drhti istim drhtajima, jedna priča koja se ne smije naglas spomenuti, neka osjećanja koja smiju živjeti samo u tom nekom čudnom procjepu vremena, što se dešava od koncerta do koncerta, kad nazoveš nekog samo da čuje onaj stih.

Volim gledati te ljude što kad prekinu poziv otresu suzu iz trepavice u pivu nonšalantno, bivaju u masi, ali potpuno sami, sa tupim bolom i inatom, koji odslušaju sve stojeći, iako ih nepostojeći valovi usred koncertne dvorane nemilice vuku na dno.

A onda, samo kao u transu, potpuno izgubljeni, a po prvi put zaista nađeni, otipkaju budalasto: „Volim te.“

I za sekundu zatrese vibracija džep, a ustvari zatrese cijelu tribinu, cijeli grad i cijelu zemlju, i zaklope se oči, udahnu snagu da pročitaju, a na ekranu u mraku zasja samo: „I ja tebe.“

I ništa. Narednu godinu dana opet ne postoje jedno za drugo, ne sreću se, ne diraju mobitele i ne traže brojeve.

Volim te njegove koncerte jer ljudi ljudima konačno kažu istinu. Nema veze što su poslije opet iste, uplašene pizde. Navikli smo.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.