Milicija i UDBA
Danas možete reći šta god hoćete. Možete vikati Živio Tito, dolje Tito, živio Tomo, dolje Tomo, Zoki, Kolinda, ovaj, onaj. Možete reći, ali vas niko neće čuti.
Jednopartijski sistem
Sistem je u Jugoslaviji zapravo bio dvopartijski, jer je jedna stranka bila na vlasti, a druga u zatvoru. Ono najstrašnije ljudima koji nisu sljedbenici jest činjenica da nema alternative.
JNA
Godina dana bačenog vremena. Najboljeg vremena. To da se ljudi u vojsci očeliče jest mit. Čeličiti se možete i ako se iz saune bacite u hladni snijeg, to je i zdravije. Kako starite, postaje vam sve jasnije da vam je baš ta godina koju ste izgubili, jedna od najboljih - jer oni koji tvrde da život počinje s četrdeset, ne lažu: oni bezočno lažu. Najbolje su godine mlade godine, u to nema nikakve sumnje.
Par - nepar
Početkom osamdesetih Jugoslavija je ostala bez novca za naftu pa su vladale redukcije. Vozila su mogla voziti svaki drugi dan, u ovisnosti o tome je li im registraska pločica završavala na parni ili neparni broj.
Redovi
To danas nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen redovima – redovi za kafu, redovi za deteržent, redovi za benzin, redovi za prehrambene namirnice. Redovi u dućanima bili su posljedica nereda u ekonomiji, a nered u ekonomiji nastao je kao posljedica nereda u glavama političara, koji su bili slični današnjima, samo su svi imali istu partijsku knjižicu.
Jezik političara
Komunisti su vjerovali kako se historija zanima po određenim zakonima. To su baštinili od Hegela, koji je tvrdio da je svjetska historija napredovanje svjetskog uma u svijesti o slobodi. U antici, slobodan je jedan, kralj, suveren, faraon. U srednjem vijeku, slobodni su mnogi. U građanskom društvu, koje se rađa iz revolucije, slobodni su svi. Ta je sloboda formalna, zaključio je Marx.
Vruć vetar
Borivoje Šurdilović Šurda, lik iz scenarističke radionice Siniše Pavića, lik je tipičnog Jugoslavena. Šurda je šarmantni, ležerni, uglavnom dobroćudni tip koji u deset epizoda “Vrućeg vetra” traga za vlastitim profesionalnim identitetom. Jugoslavija je, dakako, propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, “pjesnike svog života” (Stefan Zweig) – ni jedna država ne može opstati.
Ograničenja s devizama i strujom
Iz države niste mogli iznijeti više od nekoliko stotina maraka. Sve drugo tretiralo se kao prekršaj saveznih carinskih propisa. Poteškoća je u tome što ste većinu brendiranih marki mogli kupiti samo vani – u Trstu, Grazu, i tako dalje. Znate li da su 1981. svaki dan u sedmici bile redukcije struje?
Kult ličnosti
Kult ličnosti druga Tita bio je strašno razvijen. On se suprotstavljao religijskom nauku prema kojemu nije pametno graditi idole, naročito ne ovozemaljske.
Krađa i korupcija
Bile su manje nego danas, ali ipak je u onom sistemu rodno mjesto kasnije visoko razvijenih devijacija. Jugoslavija je bila netržišno društvo, u kojemu je bilo dosta siromaštva: instucionalni okvir nije omogućavao institucionalno ostvarenje snova. Zato su svi posezali za neinstitucionalnim prečacima – vezama, vezicama, protekcijom, učlanjenjem u Partiju, podmićivanjem.
(express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)