Izvor: Oslobođenje

Prošlog utorka, negdje oko podneva, kompletna je planeta zanijemila: stravična avionska nesreća uspjela je ujediniti medije diljem svijeta. 

Užasna smrt 150 putnika i posade, stradalih u padu zrakoplova njemačke kompanije Germanwings, na trenutak nas je podsjetila da smo ljudi od krvi i mesa i da je život ono najvažnije. Najviše su tugovali Nijemci jer se utren saznalo da je u avionu bilo najviše njemačkih putnika (65), a među njima i 16 učenika i dvije mlade učiteljice gimnazije Joseph-König, koji su se vraćali kući nakon razmjene u školi Llinars de Valles, nadomak Barcelone. Puni radosti, sreće, života. Njihova škola, cijeli grad Haltern-am-Seea ostao je u šoku: svi su, bez riječi, plakali tog - kako su ga opisali - najcrnjeg dana. Među stradalima je bilo i 45 Španjolaca, dvije bebe, turski državljani, čak i jedan bračni par porijeklom iz naše zemlje, Fehret i Emira Smailagić.  

Neutješne porodice snimile su baš sve svjetske agencije. Niti jedno tijelo nije pronađeno cijelo, pa su obitelji nastradalih priskočili u pomoć istražiteljima, dajući DNK i prepoznajući nakit i satove unesrećenih. No, onda se ispostavilo da su istražitelji sigurni da nije bila nesreća, već da je kopilot Andreas Lubitz odlučio da sruši avion. Objavljen je i snimak kako pilot moli svog kolegu da mu otvori vrata pilotske kabine koja se - shodno sigurnosnim mjerama nakon 2001. i terorističkog napada na američke Blizance - mogu otvoriti samo iznutra. Saznalo se i za predugih 18 minuta putovanja u smrt, koliko je avion padao odlukom Andreasa Lubitza. A saznalo se i da su se istražitelji naglo zainteresirali za Lubitzovu etničku pripadnost. No, ubrzo su odahnuli: Lubitz je iz dobrostojeće njemačke porodice, od oca biznismena i majke profesorice klavira, i mada to niko nije rekao naglas, nije se zanimao za islam, već je naprosto bio bolestan. Još uvijek istraga nije odlučila da li je bio fizički i(li) psihički bolesnik, ali eto pronašli su mu lijekove protiv stresa, ustanovili da je i tog kobnog dana mogao/trebao biti na bolovanju a mediji su, tragom Lubitzove depresije, pronašli i njegovu bivšu djevojku i izvijestili nas da je bio depresivan zbog raskida. Ona je ispričala i kako joj je odavno sumnjiv jer je obećavao prodrmati sistem i dospjeti do zvjezdanih trenutaka slave, kada će mu ime upamtiti cijeli svijet. Bizarni kakvi jesmo, novinari su otkrili i da je u nekoj fazi kupio dva identična (i valjda poskupa) automobila za sebe i za nju, iz čega valjda trebamo zaključiti da je bio sklon ekscentričnim ispadima, a pojavile su se i neke njegove kolege da posvjedoče kako je bio povučen na dvije rođendanske zabave?! 

 Kako se pedantnim Nijemcima, čija je organiziranost već odavno legendarni uzor ostatku planeta, omaklo da im psihički bolesnik uđe u pilotsku kabinu? Ko ga je pustio? Šta se to dogodilo pa ni pilote više niko ne provjerava, već im naprosto povjerava živote stotina ljudi? 

Priznajem, dvije stvari nikako ne mogu da prihvatim u ovoj nesretnoj storiji. Prva je potpuno neobjašnjiva potreba da se bilo čijom bolešću pravda ubistvo 149 ljudi (Lubitza svjesno ne računam jer je očigledno bio raspoložen da vlastito samoubistvo pretvori u svjetsku tragediju). Pri čemu nikako da čujem i pročitam ime i prezime osobe ili makar naziv službe koja je pustila Lubitza u avion?! Kako se pedantnim Nijemcima, čija je organiziranost već odavno legendarni uzor ostatku planeta, omaklo da im psihički bolesnik uđe u pilotsku kabinu? Ko ga je pustio? Šta se to dogodilo pa ni pilote više niko ne provjerava, već im naprosto povjerava živote stotina ljudi? Druga je stvar globalno zanimljiva: zašto je istražitelje zanimala etnička pripadnost Andreasa Lubitza? I kada su je otkrili, da li su se zainteresirali za njegovu vjersku pripadnost? Gotovo sam sigurna da jesu, no isto tako sam sigurna da se nisu mnogo bavili njegovom literaturom - normalno je da ima Bibliju, pa ako ima i neki politički tekst u računaru, ne znači da je radikal ili gluho bilo neonacista: a i oni ubijaju, zar ne? A da li bi priča bila posve drugačija da je - recimo - depresivni Lubitz, onako razočaran što ga je ostavila Njemica, upoznao mladu Pakistanku? Da li bismo i tada čitali tugaljive članke, pune razumijevanja za mladog nesretnika neshvaćenog u ljubavi ili bi se cijeli svijet trenutno pozabavio njegovim približavanjem islamu, neophodnim da ostvari vezu sa muslimankom? I da li bi tada Lubitz postao terorista?

Od pedantnih Nijemaca očekujem da otkriju njegovu terorističku ćeliju, dakle doktora koji ga (ni)je liječio, šefa koji (ni)je znao da je bolestan, njegovog šefa koji (ni)je morao reagirati... 

Moram priznati, ja zapravo nemam nikakvih dilema. Andreas Lubitz je možda bio depresivni kopilot, ali njegovo osamnaestominutno survavanje njemačkog aviona u francusku zemlju za mene je užasan teroristički čin, svjesno ubistvo 149 ljudi. I od pedantnih Nijemaca očekujem da otkriju njegovu terorističku ćeliju, dakle doktora koji ga (ni)je liječio, šefa koji (ni)je znao da je bolestan, njegovog šefa koji (ni)je morao reagirati... Samo tako neutješne porodice onih 16 đaka, one dvije bebe, onih mladih učiteljica i svih drugih koji su izginuli u teroru Lubitzove depresije mogu dobiti kakav-takav osjećaj zadovoljenja pravde. No, plašim se da od toga neće biti ništa. A evo zašto: kada je, u julu 2011. Anders Breivik ubio 69 tinejdžera u omladinskom kampu Laburističke stranke na norveškom otoku Utoya, a prije toga automobilom-bombom raznio još osam ljudi u centru Osla, osuđen je za terorizam. Dio psihijatara i za njega je tvrdio da je bolestan, no prevagnuo je broj žrtava pa je dobio 21 godinu zatvora, a još prije suđenja odbačene su ocjene policijskih istražitelja koji su ga opisali kao "kršćanskog fundamentalistu" (opravdan je članstvom u masonskoj loži?!). Elem, taj je fan Radovana Karadžića i Vladimira Putina sklonjen na robiju a da niko nije propitivao njegovu terorističku ćeliju niti njegovu sklonost ka fundamentalizmu. A nekako mi se čini da bi svijet bio puno bolji da se tako olako ne odbacuju slični nalazi. Ne samo zbog ostalih, da ne kažem islamskih fundamentalista i radikala nego zbog osjećaja pravednosti za žrtve. 

Duboko vjerujem da sve fanatike - zvali se oni Oks ili Breivik - treba držati pod strogim nadzorom, da svoje terorizme nikada ne ponove. Samoubice, a fanatici su mahom samoubice, svoju ambiciju da realiziraju vlastitu smrt kad-tad ostvare

Prije samo koji dan naš domaći terorista Haris Čaušević Oks nije se pojavio u sudnici. Spavalo mu se. Protiv Oksa se vodi obnovljeni proces, nakon što je Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo presudu kojom je za teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu osuđen na 45 godina zatvora. Oks je u Bugojnu izazvao stravičnu eksploziju u kojoj je poginuo policajac Tarik Ljubuškić, a njegova koleginica Edina Hindić teško je ranjena. Ne znam (a i ne zanima me mnogo) šta o njegovom mentalnom zdravlju misle psihijatri. Iskreno, teško mogu povjerovati da ima i jedan terorista koji nije ozbiljan psihički bolesnik. No, to ga (barem u mom sistemu vrijednosti) ne može opravdati. Posve je druga priča što u ovdašnjem pravosudnom sistemu i terorista poput Oksa, koji je svoj terorizam priznao, dobije priliku za obnovljeno suđenje. To naše (nesretno) pravosuđe sudilo je i Oksovoj terorističkoj ćeliji pa je jedan pravomoćno oslobođen, a ako se ne varam, drugi su se nagađali, priznavali, nešto pomagali. Kako god, porodica Tarika Ljubuškića još nije dobila ni mrven pravde, a izgubila je oca, muža, sina. Oks je, nesumnjivo, islamski fanatik, radikal, fundamentalista. I iskreno se nadam da će opet dobiti makar 45 godina zatvora. Jer duboko vjerujem da sve fanatike - zvali se oni Oks ili Breivik - treba držati pod strogim nadzorom, da svoje terorizme nikada ne ponove. Samoubice, a fanatici su mahom samoubice, svoju ambiciju da realiziraju vlastitu smrt kad-tad ostvare (tako barem tvrde psihijatri). Od terorista se zapravo razlikuju samo po tome koliko ljudi povedu sa sobom ili preciznije koliko žrtava ostane iza njih. Kada to shvate i pedantni Nijemci ili još bolje kada svijet postigne konsenzus oko terorista svih boja, rasa i dezena, kada ih prestane dijeliti po etničkoj i vjerskoj pripadnosti, čini mi se da će biti na putu ozdravljenja. Sve dotle, vodit će se bespredmetne rasprave o depresijama Andreasa Lubitza, haški suci će slati kući bolesnike poput Vojislava Šešelja, naš će Sud iz proceduralnih razloga - ponavljati procese protiv Oksa i(li) Mevlida Jašarevića. A žrtava će biti sve više. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.