Jasmin Mujanović je doktorski kandidat na političkim naukama na York University i gostujući saradnik na Institutu Harriman na Columbia University. Njegovo doktorska teza se fokusira na proces demokratizacije u poslijeratnoj BiH, sa širim interesom o ulozi protesta i socijalnih pokreta u post-autoritarnoj demokratskoj konsolidaciji. U članku objavljenom na portalu Dijalog BiH2.0, Mujanović analizira može li dejtonska BiH biti članica EU i NATO-a ili mora donijeti veće ustavne promjene

Skoro sedam godina otkako je prvi put potpisan, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) Bosne i Hercegovine (BiH) sa Evropskom unijom (EU) će napokon da stupi na snagu. Do ovog velikog pomaka dolazi u svjetlu nove britansko-njemačke inicijative u BiH - poslovična “posljednja slamka” koju su London i Berlin ponudili političkom establišmentu u Sarajevu kako bi ponovo pokrenuli proces euro-atlantske integracije zemlje koji je u zastoju.

Elite u BiH odgovorile su neuobičajeno žurno, i, samo šest mjeseci nakon izbora u oktobru 2014, izgleda da je zemlja uspostavila vlade i na državnom nivou i u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji. Možda je previše optimistički nazvati ovaj razvoj “napretkom” ali jeste pomak i nakon blizu deset godina potpunog političkog zastoja BiH je u očajničkoj potrebi za bilo kakvim pomakom.

Međutim, ako će BiH napraviti stvarni napredak, prije ili kasnije njeni građani i međunarodna zajednica, koja još uvijek ima značajan uticaj na zemlju, moraće da se suoče sa nekim neizbježnim istinama. Inače, sadašnji (potencijalni) pomak BiH može krenuti putem prošle dekade: zauvijek izgubljeno vrijeme.

BiH se ne može pridružiti EU ili NATO sa sadašnjim ustavom

Ovo je kardinalna činjenica za sve buduće reforme u BiH. Zemlja sa manje od četiri miliona stanovnika ne može izdržati četrnaest različitih vlada koje djeluju na njenoj teritoriji. Ne može podržati svakog trećeg uposlenika u javnoj administraciji – dok 40% stanovnika uopšte ne radi. Zemlja članica EU ne može uskratiti svojim građanima, u korist takozvanih “konstitutivnih naroda”, da služe u predsjedništvu države, u drugim službenim organima, niti može tolerisati segregaciju u školama. NATO savez ne može prihvatiti članicu čije je odlučivanje u politici sigurnosti interno iscjepkano i kompromitovano antievropskim elementima. BiH, kako je definisano Dejtonskim ustavnim poretkom, jednostavno nije u stanju da bude članica “dužnik” ijedne organizacije. A i EU i NATO bi kompromitovali svoju unutrašnju koheziju i efikasnost ako zemlji dopuste da se pridruži prije nego što se donesu veće ustavne reforme.

BiH, kako je definisano Dejtonskim ustavnim poretkom, jednostavno nije u stanju da bude članica “dužnik” ijedne organizacije. A i EU i NATO bi kompromitovali svoju unutrašnju koheziju i efikasnost ako zemlji dopuste da se pridruži prije nego što se donesu veće ustavne reforme

Stoga, koliko euro-atlantska integracija BiH ostaje prioritet politike Vašingtona i Brisela – a treba da bude, BiH kao ključ stabilnosti na cijelom Zapadnom Balkanu - obje organizacije moraju razjasniti šta predstavlja prihvatljiv ustavni okvir za BiH, iz perspektive EU i NATO. To ne znači da BiH mora odmah početi sa procesom reforme javne i teritorijalne administracije – sadašnja britansko-njemačka inicijativa je, na primjer, svjesno povukla potrebne reforme u slučaju Sejdić-Finci. Ipak, racionalizacija i usmjeravanje državnog aparata, kao i uspostava razumnih regionalnih, ekonomskih i ekoloških administrativnih jedinica u BiH je neizbježna a na EU i NATO leži odgovornost da to razjasne.

Politički lideri BiH ne žele članstvo EU ili NATO

Politika proširenja EU je uveliko učinila nejasnim nedostatak koherentne vanjske politike organizacije, činjenica koju je pokazao smušen odgovor Unije na rusku invaziju Ukrajine. Ali nekoherentan i neodlučan pristup EU vlastitoj sigurnosti odavno je očit u BiH. Ovdje, ne samo da je mnoštvu kratkotrajnih političkih aktivista bilo dozvoljeno da potpuno izbace iz kolosijeka integraciju zemlje u evropski državni sistem, nego i ljudi poput Milorada Dodika sada otvoreno kuju zavjeru sa neprijateljima Evrope u srcu osjetljivog tkiva. Međutim, ne treba da zaboravimo ulogu HDZ-a i SDA u transformisanju BiH u jazbinu organizovanog kriminala. Uz podršku Zagreba HDZ je transformisao svoj izborni aparat u Hercegovini u paradržavu unutar BiH, dok je SDA više od dvije decenije pljačkala sve javne kase na koje bi stavila ruku.

Dominantni pristup politike EU bio je definisan smirivanjem; želeći da napokon “umire” zemlju, evropski lideri su prihvatali obećavajuće note lokalnog političkog establišmenta blizu dvije decenije. Međutim, vrijeme je da shvate da će skoro sve političke, ekonomske i socijalne reforme u BiH, koje traži EU, rezultirati u tjeranju iz vlasti a vjerovatno i u zatvor istih onih ljudi koji provode reforme, kao što se desilo u Hrvatskoj. Kao rezultat, i što treba da bude jasno barem iz prošle dekade, malo je velikih političkih aktera u BiH koji imaju namjeru da se na taj način predaju. Uostalom, treba podsjetiti da u BiH, kao i u Srbiji, praktično nije bilo nikakvog preokreta na listi političkog vođstva zemlje. I s obzirom da su to uglavnom isti ljudi koji su 1990-ih izabrali rat a ne demokratsku reformu, apsurdno je sada očekivati ikakvu promjenu u njihovom ponašanju.

Beograd i Zagreb ostaju prepreke a ne saveznici euro-atlanstske integracije BiH

Uprkos suprotnim tvrdnjama oba vođstva i u Srbiji i Hrvatskoj, dvije države i dalje imaju uglavom negativan uticaj na njihovog manjeg susjeda. “Specijalne veze” Srbije sa RS su dobro poznate ali nakon nedavnog popuštanja zemlje u vezi s Kosovom i poraza Borisa Tadića, pojavile su se pukotine u odnosu Banjaluka-Beograd. Ovo je pozitivno i Brisel treba jasno dati na znanje Vučićevoj administraciji da evropska budućnost Srbije zavisi od normalizacije odnosa sa BiH. Srbija ne može tvrditi da “poštuje teritorijalni suverenitet” BiH dok istovremeno sebe postavlja kao čuvara interesa srpskog naroda u susjednoj zemlji. Kao što, na primjer, ni Sarajevo ne može ili ne treba da podrži ikakvu politiku bošnjačke zajednice u Sandžaku, isto tako Beograd mora da digne ruke od “druge srpske države preko Drine”.

Treba podsjetiti da u BiH, kao i u Srbiji, praktično nije bilo nikakvog preokreta na listi političkog vođstva zemlje. I s obzirom da su to uglavnom isti ljudi koji su 1990-ih izabrali rat a ne demokratsku reformu, apsurdno je sada očekivati ikakvu promjenu u njihovom ponašanju

Međutim, od nedavno, Zagreb je više nego Beograd postao problem za buduću euro-atlanstsku integraciju BiH. Otkako se Hrvatska pridružila EU, posebno nakon izbora Kolinde Grabar-Kitarović, Zagreb je pokazao jasnu namjeru da “brani interese” hrvatske zajednice u BiH. Ovo je opasan preokret ranije uspostavljene i preporučljive politike Stjepana Mesića, da je, što se tiče Hrvata u BiH “njihov glavni grad Sarajevo a ne Zagreb”.

Nažalost, izgleda da su revanšistički elementi i u Beogradu i u Zagrebu opredijeljeni da postignu izvjesne “istorijske” ciljeve u BiH koji pripadaju krvavoj jami regiona. EU treba da primi na znanje i odredi svoju regionalnu politiku na osnovu iskrenih evropskih interesa, a ne na ambicijama jedne određene zemlje članice. Uostalom, Zagreb je u potpunosti imao pravo da prigovori Srbiji oko njenog uplitanja u pitanja srpske zajednice u Hrvatskoj. Štaviše, Hrvatska je sasvim ispravno protestovala zbog “mekih” prijetnji Slovenije da će biti protiv njenog članstva u EU. Prema tome, Zagreb treba da se distancira od Hrvata u BiH i da lideri i Hrvatske i Srbije odmah prestanu sa svojim kvazi-političkim posjetama Mostaru i Banjaluci umjesto glavnom gradu zemlje, Sarajevu. Ukratko, i Srbija i Hrvatska treba da priznaju da u Evropi 21. vijeka, suverenitet BiH koliko i njihov, ne zavisi od odobrenja susjednih država, koliko god ova činjenica može da smeta nekim nacionalističkim elementima na domaćem planu.

Osim ustavne reforme, BiH je potrebna i značajna demokratizacija

Najzad, iako u BiH nema “čarobnog lijeka”, “demokratski preokret” u međunarodnoj politici prema zemlji je ipak najvažniji element bilo kakve buduće politike BiH za Brisel i Vašington. Samo prava demokratska BiH će biti funkcionalna i samo funkcionalna BiH će biti u stanju da zaštiti i podrži prava svih njenih građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, spol, seksualnost ili neki drugi identitet. Štaviše, i kako je istaknuto, samo demokratska, funkcionalna i suverena BiH može omogućiti trajnu regionalnu stabilnost. Ako BiH ostaje kao nagrada koju će odnijeti Srbija ili Hrvatska samo će dalje udaljiti cijeli Zapadni Balkan od budućnosti gdje će takvo prolivanje krvi, što je obilježilo posljednju deceniju prošlog vijeka, biti neodgovorno.

I Srbija i Hrvatska treba da priznaju da u Evropi 21. vijeka, suverenitet BiH koliko i njihov, ne zavisi od odobrenja susjednih država, koliko god ova činjenica može da smeta nekim nacionalističkim elementima na domaćem planu

Ovo znači da EU i SAD moraju identifikovati i uspostaviti kontakte sa novim igračima u BiH. S obzirom na duboko usađenu dvojnost političkog establišmenta BiH, ovaj novi pristup se mora temeljiti na dva principa: jačanje demokratskih institucija i osposobljavanje građana. U ovom pogledu, pohvalno je odbijanje nove visoke predstavnice Unije za vanjska pitanja i sigurnost, Federice Mogherini, da nastavi bizarnu i destruktivnu politiku Catherine Ashton i Štefana Fülea da se sastaje sa političkim liderima BiH a ne sa predstavnicima parlamenta, u hotelima i sporednim sobama umjesto u zvaničnim institucijama, na tajnim razgovorima umjesto na otvorenim i dokumentovanim pregovorima.

Ipak, ostaje dosta toga da EU i SAD urade u prepoznavanju iskrenih reformističkih elemenata unutar političkog establišmenta BiH. Prema tome, sadašnju vladajuću veliku koaliciju SDA, HDZ, DF i Savez za promjene treba pokrenuti da iskreno vode poslove države prema principu ministarske odgovornosti. Već smo vidjeli da će nove vlade, na svim nivoima, biti popunjene uglavnom istim ministrima kao prethodne administracije. Ovo je neprihvatljivo, posebno s obzirom na krajnje ozbiljnu ekonomsku i socijalnu situaciju zemlje i evropski partneri BiH moraju jasno istaći da se od zemalja kandidata i članica EU očekuje da pokažu opredjeljenje za istinsku demokratsku odgovornost. Ovo, naravno, mora da se odrazi u procesu ustavne reforme ali može i mora početi sa skorim promjenama u postojećem vođenju parlamentarne politike.

Međutim, i EU i građani BiH moraju razviti svoju ideju demokratije. Uprkos njihovom kratkom trajanju, pojava protesta i plenuma u februaru 2014. predstavlja značajan pozitivan razvoj iz perspektive demokratskog sazrijevanja BiH. Uostalom, odgovornost je demokratskih građana da njihove izabrane zvaničnike učine odgovornim. Izbori su primaran mehanizam za ostvarenje rezultata u najreprezentativnijim demokratijama ali kako su reprezentativne institucije BiH sputane nekontrolisanim etničkim zabranama i kvotama ovo se pokazalo teškim, ako ne i nemogućim. Na primjer, HDZ rutinski obezbjeđuje jedva 12% glasova ali završava sa, najmanje, trećinom svih ministarskih položaja i na državnom i na nivou Federacije i, kao i njihovi saveznici u SNSD-u, koristi ovu vlast samo da koče proces euro-atlantske integracije BiH. Tako, “minimalističke” procjene po kojima je reforma u BiH (samo) moguća kroz izbornu politiku u osnovi lažno prikazuju stanje demokratskih mogućnosti u zemlji.

Da bi se uspostavio demokratki režim koji je srodniji onima koje nalazimo u zapadnoj Evropi, uključujući poželjne komparativne slučajeve kao što su Švajcarska i Belgija, BH građani, političari i međunarodni partneri moraju dozvoliti i slijediti sličnu političku i društvenu putanju. Kao što cijenjeni politički znanstvenik James C. Scott kaže, da je teško identifikovati ijednu pravu demokratiju u svijetu koja nije prošla kroz “epizode građanske neposlušnosti, pobune, kršenja zakona, remećenja javnog reda i, u krajnosti, građanskog rata. Takvu buru ne samo da prate dramatične političke promjene nego su često instrument za njihovu pojavu.” Srećom, BiH je već imala svoj dio rata nekoliko vijekova, tako da samo na građanima zemlje stoji da prepoznaju vlastitu odgovornost da natjeraju svoje elite da odgovore na njihove zahtjeve. Plenumi su bili sjajna artikulacija potencijala za narodnu vladu ali još mnogo toga, i češće, ostaje da se uradi.

Uprkos njihovom kratkom trajanju, pojava protesta i plenuma u februaru 2014. predstavlja značajan pozitivan razvoj iz perspektive demokratskog sazrijevanja BiH. Uostalom, odgovornost je demokratskih građana da njihove izabrane zvaničnike učine odgovornim

Na primjer, na institucionalnom planu, treba uložiti napor da se ponovi politika participacije proračuna koja se pokazala sposobnom za političko i ekonomsko jačanje marginalizovanih zajednica u sistemima koji su  mnogo veći (ili siromašniji) od BiH. S tim u vezi, akademski i napori politike zajednice, koji za cilj imaju “rekonceptualizaciju” političkih opcija u BiH, kao što je nedavna konferencija pod pokroviteljstvom NATO-a na Oxford Univerzitetu, ustvari treba da uključe ljude iz BiH, posebno one koji još tamo žive. Ima mladih, obrazovanih i elokventnih žena i muškaraca iz Tuzle, Mostara, Banjaluke, Prijedora i Sarajeva za čije će perspektive i političke preporuke međunarodna zajednica dobro učiniti ako ih barem uključi u njihove debate o BiH.

Međutim, prije svega odgovornost je na običnim Bosancima i Hercegovcima da se uključe i intervenišu u politici njihove zemlje. Na kraju, nema ni zamjene ni stranih rješenja dostupnih vlastitom djelovanju u vlastitim pitanjima. Izborni sistem je neopravdano skrojen prema etno-nacionalističkim partijama. Ali ni učešće na izborima ne oslobađa građane od njihove odgovornosti da učestvuju u ekstra-parlamentarnim formama protesta, kad god je potrebno. Traži se i tražiće se oboje ako će BiH imati ikakvu realnu šansu za istinsku demokratsku reformu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.