Piše: Slavo KUKIĆ

Ovih dana pročitah kako je lider HDZ „dio koalicije za srednji vijek“. Što, ruku na srce, i nije daleko od istine. No, puno bliže istini bi moglo biti da je gospodin dio koalicije koja bi, prije ili kasnije, morala završiti tamo gdje takvi, pojedinci i družine, završavaju i inače u svijetu. S onu stranu zatvorske brave. Na mjestu, hoću reći, kojem je veliki meštar sve prohujale godine, Bog zna kako, uspijevao izmigoljiti. I ne samo to. Vlastite je kriminalne „nestašluke“ uspijevao čak i kapitalizirati. Ili još konkretnije, sudske procese za vlastite mu lopovluke nije se libio žigosati kao krunske dokaze o atacima na Hrvate. Jer, bože moj, kako bi se drugačije, ako ne tako, moglo nazvati procesuiranje njega za kriminal.

O nekima od devrova mostarskog sokola sam već pisao. Demistificirao sam operaciju Soko, slučaj Mondo, neke druge – koji će, koliko sutra, biti korišteni kao udžbenički primjeri nefunkcioniranja pravne države. Ovom se zgodom, međutim, kanim posvetiti kriminalu koji, osim o fenomenu zarobljene države, svjedoči i o još ponečemu – o formama organizacije političko kriminalnog podzemlja, stavljanju u službu vlastitih planova medija, nevladinih udruga, političkih partija, relevantnih osoba...

Javnosti želim, još konkretnije, u više povezanih priča, približiti sve rabote „prvog u Hrvata“, ali i pomagača mu iz kriminalno-političkog miljea, u vezi s mostarskim operaterom – HT-om i Eronetom. Zašto? Među inim, i zbog činjenice da je veliki Hrvat i katolik, tako se barem predstavlja, nedavno pokrenuo novu medijsku halabuku u vezi s ovom tvrtkom. Ali, i zbog toga što se nerijetki pitaju – zbog čega? Radi li se samo o već uhodanoj manipulaciji javnošću? Ili se, ne daj bože, u čitavoj toj priči, krije i još ponešto?

Prije, dakle, desetak dana „neformalna skupina dioničara HT-a“ je podnijela – i to, ti bokca, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH, hrvatskom USKOK-u i njemačkoj policiji – kaznenu prijavu protiv dvanaest osoba zbog, kako u prijavi piše, dijela međunarodne i domaće korupcije, pranja novca, podmićivanja, reketa, utaja, prikrivanja izvršenja kaznenog djela, zbog zaključivanja štetnih ugovora, neovlaštenog i nezakonitog prisluškivanja i špijunaže u korist strane zemlje, sam Bog zna za što sve još ne. A svim tim je, kako „neformalna skupina“ navodi, HT oštećen za stotinjak miliona maraka.

Da se ne radi o zezanciji potvrđuje i izjava glasnogovornice SIPA-e kako je ova agencija prijavu zaprimila, kako je njezini eksperti proučavaju, te kako će, bude li utvrđeno da postoji elemenata kaznenog djela, rad na predmetu biti i nastavljen.

Ničeg neobičnog, dakako. Prijava je, pa ma tko je odaslao, stigla i na SIPA-i je obveza da navode iz nje provjeri. I osobno to, dušom i srcem, podržavam. Želimo li demokratsko, etično, nekorumpirano društvo, pod tepihom ne smije biti prostora ni za što. Na čistini i uvidu javnosti, ali i institucija države, mora biti baš sve.

No, u vezi s prijavom oči bode nekoliko detalja. Podnijela ju je, kao prvo, „neformalna skupina dioničara HT-a“. Grupa, dakle, fizičkih, možda i pravnih, osoba čiji je interes u HT, zbog nezakonitih radnji trećih lica, ugrožen. Ako je po srijedi to, logično je da ljudi, kako bi svoj kapital zaštitili, podnesu kaznenu prijavu. Ali, čemu sakrivanje iza „neformalne skupine“? Pa, valjda oštećeni, ma tko da jesu, imaju svoje ime i prezime. Zbog čega ga, ako se iza navoda u prijavi stoji, sakrivati? Zašto? Da po srijedi, možda nije strah od tužbi prijavljenih za klevetu i nanesenu duševnu bol? Zbog koje bi se, utvrdi li se njezina utemeljenost, također moglo odgovarati.

Drugi detalj vezan je za način kako je kaznena prijava ugledala svjetlo dana. I kako ju se, sve vrijeme nakon toga, eksploatira. Podsjetimo, postojanje prijave je obznanila banjalučka agencija SRNA. Sama ta činjenica, istina, promatra li ju se izdvojeno od svega, i ne mora bosti oči. Unutar, međutim, ukupnog konteksta ona postaje indikativna. Zbog čega?

Zanimljivo je, prije svega, da do te vrste informacije, prije ili u vrijeme kada i SRNA, nisu došle dvije sarajevske agencije – ONASA i FENA. Ali, evo, pretpostavimo da se radi o slučajnosti kakvih, uostalom, imate svaki dan. Može li se, međutim, pod kategoriju slučajnosti podvesti i još jedna – činjenica da su mediji s prostora Federacije javnost upoznali s postojanjem kaznene prijave – poneki od njih se time, doduše, bavio i nešto detaljnije – a da banjalučki od nje svakodnevno prave događaj dana. I to, raščistimo i taj „detaljčić“, ne mediji s prostora RS-a uopće, nego banjalučki mediji koji su pod kontrolom ili u službi tamošnjega „vožda“ – RTRS, Glas Srpske, Nezavisne novine i Fokus. Mediji, dakle, kojima kormilare, ili najpoznatiji pjevači četničkih pjesama i savjetnici osuđenika za ratne zločine u posljednjem ratu – a danas Dodikovi poslušnici – ili intimusi laktaškoga vožda i osobe koje su iz veze s njim, u privatizacijskim dealovima, izvukle pozamašnu korist za sebe. A izvlače, bogme, u prilog čemu svjedoči i ovogodišnja raspodjela budžetskoga novca RS-a, i danas.

Zašto, dakle, istrajavanje baš na toj prijavi? I zašto baš apostrofirani mediji? Po srijedi, dakako, nije nikakav specijalni interes navedenih medija. Ma, ne. Oni, jadnici, samo odrađuju posao koji su dobili od šefa. Od, da ne bi bilo nepoznanica, premijera RS-a. U prilog tome, uostalom, svjedoči i još jedan detalj – da je kaznena prijava podnesena i protiv čitavog tima političkog magazina „60 minuta“. No, o toj „sitnici“ drugi put.

Ako je tako, a jeste, logično je pitanje, zašto Milorad Dodik? Što to motivira laktaškoga vožda? Želja za pravnom državom, za prosperitetnim i nekorumpiranim društvom, jakom BiH? Ma, kakvi. Čovjek je učinio sve što je mogao da se dobije ambijent s potpuno suprotnim predznakom. Pa, što je, onda, po srijedi? E, to je već za razmišljanje. I ni na kraj mi pameti nije pomisao kako bi pronići mogao u baš sve Dodikove motive. Ali, da neki od njih nisu upitni i više sam nego siguran.

Nedvojbeno je, prije svega, da pričom o „pljački stoljeća“ Dodik u zaborav pokušava potisnuti vlastiti kriminal. Jer, on mu, što jes'-jes', može višestruko štetiti. Može mu, recimo, organe gonjenja na leđa natovariti i više nego do sada. A, ruku na srce, ni ovo što su mu se natovarili nije za podcijeniti. Dapače. Mile zbog toga, iako to ni za živu glavu ne bi priznao, veoma malo spava. A i tada ga, ma koliko kratko trajalo, progone najcrnji snovi. Može mu, potom – jer, predizborno je vrijeme – priča o počinjenim lopovlucima odnijeti i značajan dio glasova birača. Pa, u nekoj radikalnijoj varijanti, ako već hoćete, i istrgnuti kandžiju vlasti iz ruku u slijedeće četiri godine. A u tom bi slučaju, bez imalo dvojbi, kaznenom  progonu vožd bio puno izloženiji nego danas – kada strah sije svuda oko sebe, pa i na institucije gonjenja.

Rado bi Mile, potom, pomogao i svom mostarskom drugaru. Malo, istina, pomogao, a malo ga, zbog vlastitih velikodržavnih planova, i instrumentalizirao. Usput bi se, na koncu, veliki Mile, ponešto pokušao natovariti i Bakiru i svima koji ga okružuju – zbog đešifriranja vlastitih mu kriminalnih devrova. Po logici, dakako, zabavite se malo sobom kako bi zaboravili na mene. Ali, o svemu tome u nastavku ove priče.