Četiri godine vodeći grčevitu polemiku nadmudrivanja u slučaju „Sejdić i Finci“ kroz pokušaj zloupotrebe rješavanja političkih pitanja, ne baveći se suštinskim, lideri su izrasli u prototip koji društvu ništa ne donose, naspram građana koji iščekuje pomak u bolje sutra. Društvena kolektivna depresija obavila je bosanskohercegovačkog čovjeka obmanjenog u njegovom mikrokosmosu apstraktnom političkom tematikom koji na realne životne probleme samo sliježe ramenima misleći da ne može ništa promijeniti.

Građanin nije isto biti u Sarajevu, Bihaću ili Banjaluci!
Svi smo mi „Sejdić i Finci“!

Građanima treba sloboda svoje sigurnosti.
Dok je trajala borba za slobodu, imali smo svi isti cilj, a u današnjem vremenu građani su postali robovi slobodnih koji uživaju slobodu na račun građana i države. Građanima treba sloboda u miru, treba sloboda bez straha za osnovnom egzistencijom, jednakost pred zakonom, jednakost u ostvarivanju socijalnih i ekonomskih prava, jednakost u ostvarivanju prava u zdravstvenom i obrazovnom sektoru... Građanima treba sloboda upražnjavanja slobode.

Dok građani čekaju - politika izabrala lakše rješenje.
U fokusu medijskog informisanja su apstraktne teme za građane koje su produkt izrežiranih političkih kriza kao što su vitalni nacionali interesi, referendumsko pitanje, rušenje starih i uspostavljanje novih vlada i sl. Građani zavedeni i zarobljeni apstraktnom tematikom njima nepoznatom potisnuli su svoje stvarne probleme koje su neophodni za svakodnevno funkcionisanje. Tako čekajući rješenje nerješivog građani su postali pasivni posmatrači. U BiH niko se ne bavi posljedicama lošeg sistema i rukovođenja, niti održivim rješenjima. Stvarne potrebe građana u našem bh. društvu su zanemarene.

Države sa neuporedivo većim brojem stanovništva kao što su Njemačka i Češka, socijalnu politiku regulišu jednim, a BiH sa nevjerovatnih trinaest ministarstava.
Ustrojstvo BiH sa dva entiteta - jedan sa 10 kantona i Distrikt Brčko, od toga 142 općine i 12 gradova su nivoi koji trebaju da zajedno osiguraju visok stepen zaštite Ustava BiH tako što će građani na cijelom teritoriju ostvarivati ista i jednaka socijalna i ekonomska prava. Međutim, naša realnost je drugačija tako što:

- djeca u nekim kantonima nemaju pravo na dječiji dodatak dok u drugim kantonima u kojim ostvaruju iznosi se značajno razlikuju;

- socijalna pomoć u USK iznosi 50 KM, a u Sarajevskom 114 KM;

- djeca sa poteškoćama u razvoju prilikom smještaja u ustanovu za osposobljavanje za samostalan život i rad u SK troškove snosi Kanton dok u većini kantona sufinansiraju roditelji;

- porodiljska naknada u RS iznosi 100%, dok u Federaciji 50% od prosječne plaće;

- troškovi zdravstvenih usluga značajno se razlikuju među kantonima, a i među općinama iz istog kantona;

- ista kategorija negdje ostvaruje, a negdje je uskraćena na zdravstveno osiguranje...

Emir, Nikola ili Selma nije isto biti u Sarajevu, Bihaću ili Mostaru!
Državni nivo nema nikakve nadležnosti kad je u pitanju socijalna i zdravstvena zaštita tako da se ne može govoriti o usklađenosti zakonske regulative, jer je ista spuštena na entitetske nivoe. Ilustracije radi, u Federaciji BiH pored krovnog Federalnog Zakona o socijalnoj zaštit i Zakona o zdravstvenom osiguranju svaki kanton donosi svoj zakon što praktično predstavlja 10 različitih oblika ostvarivanja prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitiu. Pored zakona kantoni donose i podzakonske akte i odluke s kojima se uskraćuje ili smanjuje obim prava grubo kršeći i ne rukovodeći se sa Federalnim Zakonom.

Također, federalni Zakon o socijalnoj zaštiti ne propisuje obavezu Ministra za rad i socijalnu politiku da prati implementaciju ovog Zakona - da li se pod jednakim uslovima i obimom prava primjenjuje na cijelom području FBiH, što daje prostor kantonalnim resornim ministarstvima za manipulaciju u „zaštiti budžeta“ od građana, te Zakon ne propisuje kaznene odredbe za kantone koji ne usklade Zakon sa Federalnim. Ovakva zakonska rješenja direktno dovode do diskriminacije u ostvarivanju prava.

Socijalna zaštita regulisana je po principu „para na paru“.
Pored neharmoniziranog sistema socijalne i zdravstvene zaštite u FBiH još veći paradoks je rastrošnost Federacije u ostvarivanju prava na novčanu naknadu po osnovu oštećenja organizma-invalidnosti, a ujedno je i jedini oblik socijalne zaštite koji se u cjelosti isplaćuje iz budžeta Federacije (nadležnost Federalnog ministarstva rad i socijalne politike). Ostvarivanje prava nije uvjetovano imovinskim cenzusom (prihodom domaćinstva) već se ostvaruje shodno Nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Novčana mjesečna naknada po ovom osnovu iznosi i do 403,36 KM, a godišnje iz budžeta Federacije izdvoji se preko 120 miliona KM. Tačnije, možete biti u radnom odnosu, imati inostranu penziju ili imati prihode u domaćinstvu i preko 2.000 KM, a ostvarivati naknadu za oštećenje organizma.

Zar nije tužno, da osobe ispod 65 godina kojima je utvrđena nesposobnost za samosotalan rad i privređivanje bez prihoda i osobe preko 65 godina, također, bez ikakvih prihoda i bez porodičnog staranja ostvaruju mjesečnu naknadu u iznosu od 50.00 KM, te im još država zauzvrat otuđi imovinu u korist društvene zajednice. Dok s druge strane osobe u radnom odnosu ili izuzetno visokim prihodima domaćinstva ostvaruju naknadu po osnovu oštećenja organizma i do 403,36 KM mjesečno?!

Zakonska rješenja usmjerena su prema kategoriji, a ne prema realnoj potrebi i nivou ugroženosti osobe ili domaćinstva, tj. novac se neracionalno raspoređuje ne uzimajući u obzir stvarno stanje socijalne potrebe pojedinca. Tako da građani kojima je potrebna pomoć društva iz domena socijalne zaštite ostvaruju naknadu toliku da na mjesečnom nivou ne mogu kupiti osnovne životne namirnice ili ne pripadaju ni jednoj od kategorija koje predviđa Zakon.

Kad bi se, uz malo truda, socijalna zaštita centralizirala na Federalnom nivou uz uvođenje imovinskog cenzusa i utvrđivanja stepena ugroženosti uz ista budžetska sredstva, sistem socijalne zaštite bio bi efikasniji i odgovorio bi stvarnim potreba građana kojima je neophodna pomoć države.

Zakoni iz domena socijalne i zdravstvene zaštite su neustavni i diskriminatorni.
Odredbama sadržanim u Ustavu BiH, članom 2. Stav 4, proklamira se zabrana diskriminacije na način da se BiH obavezuje na primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih osnovnih ljudskih prava i sloboda, te da će osigurati uživanje ljudskih prava bez diskriminacije na području cijele BiH.

Aneksom VI „Sporazum o ljudskim pravima“ Dejtonskog mirovnog sporazuma članom 1. Bosna i Hercegovina, kao i oba njena entiteta, obavezuju se da će osigurati svim građanima uživanje prava i sloboda bez diskriminacije.

Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku socijalnu povelju 2008. godine, koja reguliše ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava, čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva predviđenim u ovom dokumentu. Implementacija Povelje ujedno predstavlja i jedan od uslova u okviru procesa pridruživanja BiH Evropskoj uniji. Zbog nepostojanja usklađenosti zakonodavstva socijalne i zdravstvene zaštite Povelja se grubo krši, jer nije ispoštovan osnovni uslov da svi građani ostvaruju jednaka i ista prava.

Zakonom o zabrani od diskriminacije BiH iz 2009. godine definirano je da su sva lica jednaka pred zakonom i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zakonsku zaštitu. Realnost u praksi je posve drugačija, usvojimo zakone i ratifikujemo povelje, a zbog odsustva neusklađenosti zakona i podzakonskih akata i same primjene isti se krše.

Ustav BiH deklarativno pruža visok stepen zaštite ljudskih prava i demokratizaciju BiH, ali zbog odsustva konsolidacije i neusklađenosti zakonske regulative iz domena socijalne i zdravstvene zaštiite u ostvarivanju jednakih i istih prava građani su u diskriminatornom položaju jedni u odnosu na druge. Nadležnost i funkcija svih državnih organa i vlasti jeste da otklanjaju diskriminaciju usvajanjem potrebnih zakona i podzakonskih akata i implementacija novih politika kako bi građani bili jednaki pred zakonom.

Slobodni u brojkama!

- BiH  ima 1.200 sudija i tužitelja, 180 ministara, 13 premijera...

- BiH na državnom nivou ima 71 instituciju od toga 22.039 zaposlenih u državnim institucijama...

- Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH broji 30 zastupnika, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH ima 73 zastupnika, Narodna skupština RS 63...

- Skupštine kantona ukupno broje 289 zastupnika...

- Manji entitet, Republika Srpska, ima 5.145 zaposlenih u organima uprave...

- Broj zaposlenih u Federalnim  ministarstvima: 260 zaposlenih u Ministarstvu za pitanje boraca, 100  zaposlenih u Ministarstvu poljoprivrede, 85 zaposlenih u Ministarstvu rada i socijalne politike, 64 zaposlenih u Ministarstvu raseljenih i izbjeglica, 132 zaposlenih u Ministarstvu finansija, 82 zaposlenih u Ministarstvu energije, rudarstva i industrije...

- Broj zaposlenih u kantonalnim javnim institucijama: Kanton Sarajevo 10.864, Tuzlanski kanton  9.774, Zeničko-dobojski kanton 8.160, Unsko-sanski kanton 5.634, Srednjobosanski kanton 5.410, Hercegovačko-neretvanski kanton 5.447...

Kad bi građani Bosne i Hercegovine podnijeli tužbu zbog kršenja osnovnih ljudskih prava Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, da li bi zakoni bili ustavni?

Slobodni omogućite slobodu i drugima!   

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.