Najbolje bi bilo da Nikšić odmah i dok je još vruće, podnese ostavku i da Glavni odbor izabere Bešlagića na godinu dana da sredi situaciju i da se tada na izvanrednom kongresu, koji odgovara izvanrednoj situaciji stranke, izabere novo vođstvo. Nažalost, teško se rastati od mekih fotelja, blagajni i moći, zbog čega su ti ljudi i bili u politici. Dakle, u SDP-u opet ništa novo. Živi bili pa vidjeli!  

Pitanje sudbine SDP-a i socijaldemokratije uopće mnogo je ozbiljnije nego što se shvata, interpretira i rješava u okviru te stranke, ali i naše javnosti uopće. Kao veoma mlad čovjek bio sam pristalica tadašnje Komunističke partije Jugoslavije i njene politike borbe protiv fašizma. Bio sam borac 13. krajiške brigade.

Ubrzo, zbog sklonosti da imam sopstveno mišljenje i da svako mišljenje šefova ne smatram svetim slovom i jedinom istinom, stekao sam glas nediscipliniranog člana, 1989. godine javno sam istupio iz SKJ. Kada je Nijaz Duraković stvorio SDP, nisam mu pristupio iz dva razloga.

Radnička klasa ide u nacionalni raj

Znao sam da se iz jedne ortodoksne komunističke stranke ne može promjenom imena dobiti originalna europska socijaldemokratija koja je nastajala stotinu godina i bila originalna lijeva demokratska stranka koja je prošla duge periode svog adaptiranja novom vremenu i položaju radničke klase.

Drugi moment bio je uvjerenje, koje sam izložio već krajem 1989. godine, da će doći do pada komunizma i raspada Jugoslavije te da treba tražiti novi model samostalne bosanske politike. Nazad nije bilo moguće ići, ni u kraljevinu, ni u komunističku republiku, a niko na našem prostoru nije imao koncept nove demokratske politike.

Kako su dominirajuće ideje u politici tada, kao i sada, bile nacionalističke i revanšističke, dao sam i muslimanskim vodećim ljudima, Aliji Izetbegović i njegovim drugovima, kao i Nijazu Durakoviću, svoje ideje čiju je srž činio stav da muslimani i bivši komunisti, ako su demokrati, povedu akciju za stvaranje bosanskog fronta za očuvanje BiH, jer sam bio uvjeren da će se nacionalisti počupati oko Bosne, Bošnjaci stradati, a BiH biti podijeljena.

Nažalost, obje strane odbile su da prihvate moj program. Dogodila se ironija koju historija zna prirediti da je od komunizma nastavila da djeluje totalitarna politika, ali na konceptu nacionalnog totalitarizma, a od institucija bivšeg režima zadržane su dvije najgore - to je nacionalni ključ u konstituciji vlasti i državna kontrola nad društvenim kapitalom, kojom je omogućeno provođenje kriminalne operacije privatizacije s izdavanjem bezvrijednih papira radnicima.

Moglo se znati da će biti teško izgraditi jednu modernu socijaldemokratsku stranku pogotovo u našim uvjetima kada se politika pretvorila u nacionalnu demagogiju, grabež i neodgovornost, zbog čega u politici nije više bilo nikakvih principa, kriterija i granica i sve je podvedeno pod logiku grupnih interesa. Nažalost, umjesto snažne opozicije maroderskoj politici u kojoj se vodila borba za pljačku umiruće BiH, novi SDP je pod Zlatkom Lagumdžijom i sam ušao u konkurenciju s nacionalnim strankama ko će više i potpunije rušiti ekonomiju, radnička i ljudska prava i ko će se uspješnije plasirati na međunarodnom tržištu na kojem se licitiraju prava naše zemlje i njenih ljudi.

I dogodilo se ono što je najmanje očekivano, a najteže za političku budućnost BiH, umjesto čvršćeg politički i moralno stabilnijeg Nijaza Durakovića, koji nije pokazivao apetit za vlašću i imovinom, na čelo partije je pod nejasnim okolnostima izabran Zlatko Lagumdžija i kola socijaldemokratije pošla su nizbrdo.

Lagumdžija je eliminirao "stare" kadrove, što isključenjima što primoravajući ih da sami istupe iz SDP-a zbog nedemokratske politike i do tada neviđenog solipsizma, uobraženosti, arogancije i beskrupuloznosti u vođenju stranke i ponašanja uopće. Takva politika i takav lider doveli su SDP do kraha kakav nije nikada zabilježila nijedna značajna stranka u BiH.

Nikšić - desna ruka palog lidera

Nažalost, umjesto da prizna svoje greške i ode odmah nakon što su stvari postale jasne, propali političar busa se u prsa i traži dostojanstveni odlazak s položaja lidera. Iza bankrota nema ništa dostojanstvenije osim otići bez riječi. Ni stranka nije pokazala mjeru kritičnosti koju zahtijeva teška situacija. Za novog lidera izglasala je čovjeka koji je bio desna ruka starom i najaktivniji sudionik u bankrotu. Izbor je izvršen po načelu „isto to samo malo drugačije“. Ako SDP nema boljih ljudi od Nermina Nikšića, tada neka se odmah raspusti.

Najbolje bi bilo da Nikšić odmah i dok je još vruće, podnese ostavku i da Glavni odbor izabere Bešlagića na godinu dana da sredi situaciju i da se tada na izvanrednom kongresu, koji odgovara izvanrednoj situaciji stranke, izabere novo vođstvo. Nažalost, teško se rastati od mekih fotelja, blagajni i moći, zbog čega su ti ljudi i bili u politici. Dakle, u SDP-u opet ništa novo. Živi bili pa vidjeli.      

Da stranka ne obećava oporavak, najbolje govori retorika koja je bila dominantna na kongresu, u kojoj su pošteni ljudi koji su iz SDP-a izašli spašavajući politički obraz, nazvani miševima i propalicama.

Godinama su se u javnosti nizale Lagumdžijine nedovršene afere. BiH je pala u komu nesposobnosti da se pomakne s mjesta i stalno slabila šanse u svim domenima života, a situacija se pogoršavala do te mjere da je upravo socijaldemokratska vlast izazvala masovne proteste ljudi koje je ta vlast, protivno racionalnoj demokratskoj politici i socijaldemokratskoj tradiciji, ugušila najgorom represijom koju smo doživjeli nakon rata.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

AVAZ/DEPO Portal