Prethodnih tjedan dana su nas, oni koji se „preznojavaju“ za našu budućnost, ponovo natjerali na osobno preispitivanje – jesmo li u pravu što ih kritiziramo, i je li konačno vrijeme da im počnemo aplaudirati? Ne dvojim, mnogi će se naći u dilemi. Što se, pak, mene tiče, ne zapazih niti jedan novi detalj zbog kojeg bi svoje mišljenje mijenjao.

Dodik i dalje – a on je, treba priznati, osoba s trenutačno najvećom političkom moći – pljuje po svima koji mu ne aplaudiraju. Prethodnih tjedan dana to je, uostalom, još jednom iskusiti morao i otpravnik poslova američke ambasade u BiH. Da je, skresa mu Mile, „BiH suverena država kao što nije, Hill bi odavno bio protjeran“. Zašto? Zato što, pojašnjava, njega lažno optužuje „za nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze poljoprivrednici“, što se, potom, i dalje „ponaša kao bošnjački lobista“, tko zna što sve još ne.

 
Nije, istina, Dodiku muka samo zbog Hilla. Probleme mu, naprotiv, zadaju, i domaći „izdajnici“ – oni iz bošnjačkog „gnijezda“ posebice. Ali, svaka čast „bratu“ Hrvatu – lideru HDZ-a dakako. Jer, da bi Mileta podržao on se dvoumio nije ni u vezi s putom u Banjaluku – i gostovanjem na voždovom „javnom servisu“. A, nije se dvoumio ni u vezi sa sudovima koji posredstvom Miletove dalekovidnice posla – da je bespredmetno praviti „vlast bez onih koji su je na nižim nivoima formirali“, da je „izvršna vlast u BiH besmislena bez SNSD-a koji je formirao vlast u Republici Srpskoj“, da „nema razloga da se između HDZ-a i SNSD-a ne nastavi partnerski odnos koji traje godinama“ i sve u tom duhu.

Ishod glasovanja ispunio je njegova očekivanja – da se za prvog neće kandidirati, ali će prvi i dalje ostati

Trakavica banjalučko-mostarskoga dvojca, doduše, nije i okončana. Zabavljati će ovaj narod jarani i slijedećih tjedana – i mjeseci ako već hoćete. I ne samo to. Načinom na koji to čine morat ćemo se baviti i ubuduće – pa tko manje, tko više. Usprkos svemu, međutim, događaj tjedna nisu oni – i njihovo, još jednom javno demonstrirano „jedinstvo“.

Događaj tjedna je, sasvim suprotno, izvanredni kongres SDP-a – i smjena na njegovu vrhu dakako. Jer, njime je, i to nakon više od dva desetljeća, okončana vladavina jednog, a otvorena stranica partijske dominacije drugog političkog lidera. Umjesto Zlaje eto nam, blago nama, Neke. Bilo je, istina, tijesno – usprkos svoj lobističkoj pripremi partijske centrale. Ali, centrala se, o čemu dosta zorno svjedoče i novinarski slikovni zapisi, u konačnici radovala – vrli profesor posebice. Jer, ishod glasovanja ispunio je njegova očekivanja – da se za prvog neće kandidirati, ali će prvi i dalje ostati.

Nisam siguran da će mi se, za ono što želim reći, iz središnjice SDP-a aplaudirati. Jasnu mi je poruku, kao i svima ostalima koji su – a skloni su ideji socijaldemokracije – prethodnih godinu-dvije kritizirali praksu partijskoga establishmenta, neposredno prije kongresa uputio i novi šef ove stranke. Ključno je, poruči tada Nikšić, da odluke o strategiji i taktici stranke kojoj zasjede na čelo „donose SDP-ovci a ne ljudi sa strane koji, eto, navodno vole više SDP od nas koji smo u SDP-u“.

 
Nastranu što takva izjava sama za sebe govori o pameti novog lidera socijaldemokrata. Jer, mudar čovjek nikada ne izlijeće izjavama kojima gradi kineske zidove prema javnosti, sebi sklonima posebice. Nastranu i činjenica da pripadnost partiji ne podrazumijeva automatski i odanost ideji socijaldemokracije – kao što i odanost ideji ne znači i bezuvjetnu pripadnost partiji. Ako, međutim, novi lider SDP-a misli da bi izjavama te vrste mogao zatvoriti usta onima koji propituju događanja unutar ove stranke, vara se. Jer, od onog što se tamo događa – i tu se slažem s njim – ovisi i koješta što bi se moglo događati u čitavoj državi.

Mudar čovjek nikada ne izlijeće izjavama kojima gradi kineske zidove prema javnosti, sebi sklonima posebice

Teško se, istina, složiti s Nikšićevom tezom kako „bez jakog SDP-a nema ni jake BiH“. Ali, bez daljnjega stoji sud da bi bez jake političke ljevice omča o vratu ove države bila još i mnogo teža no što danas jeste.

Vratimo se, međutim, onome što se na izvanrednom kongresu SDP-a dogodi. Znam, slijedećih bi me dana mogli poučavati kako se tamo dogodi demokracija – i da je kongres pomogao jačanju jedinstva ove stranke. Ali, je li baš sve tako? Pita li se, primjerice, mene, u toj vrsti teza ima dosta problematičnoga.

Prisjetimo se, uostalom, otvorenog pisma, koje mladi SDP-a uputiše vrhu stranke svega koji dan prije kongresa. Partijski će demagozi, siguran sam, uzvratiti kako bunt šezdesetak članova Foruma mladih ne znači i stav partijskog podmlatka uopće. Ali, to ne pije vode. Jer, kome god da je do ruku došlo ovo pismo, mogao se uvjeriti da su među potpisnicima i dopredsjednica i generalni sekretar esdepeova podmlatka, da je tamo još dvadesetak predsjednika, još desetak potpredsjednika i gotovo toliko sekretara općinskih i gradskih organizacija Foruma mladih.

Koncentrirajmo se, potom, na ishod glasovanja za novog šefa SDP-a. Odnos dobivenih glasova Nikšića i Bešlagića je, da ne bi bilo dvojbi, 233:224. I, u čemu je problem? E pa, ne bih rekao da problema nema. Jer, iza pobjednika je stajao čitav partijski vrh, onaj isti zbog kojeg je SDP i pao na najniže grane u zadnjih dvadesetak godina – i koji je bio zainteresiran da i nakon „promjena“ ostane sve po starom. Usprkos tome, međutim, samo pet glasova je odlučilo da pobjednik bude on a ne partijska struja koja je promjene tražila.

Samo pet glasova je odlučilo da pobjednik bude on a ne partijska struja koja je promjene tražila

To je demokracija, rekao bi Zlaja – i krug kojeg je sam stvorio. Točno. Ali, apostrofirani ishod glasovanja je i najzorniji znak podjela unutar ove stranke – i upozorenje što bi se sve moglo događati nastavi li se s istom pameću. A, ako je po najnovijim izjavama njegova nasljednika suditi, mogućnost takve pameti ne treba isključivati. Uostalom, novi lider se i uoči kongresa nije libio optužiti jedan od najmoćnijih medija – federalnu televiziju, onu istu koja je godinama prepoznatljiva kao esdepeov medij. I koja od ideja socijalne demokracije daleko nije ni danas. Pametan bi čovjek, hoću reći, pokušao činiti sve kako bi ratne sjekire zakopao – i kako bi simpatije takvog medija ponovo zadobio. A što čini Nikšić? Ako je po najnovijim mu izjavama suditi – sve, samo ne to. A to, onda, znači da nastavlja istom logikom koja je SDP i srozala na razinu drugorazredne političke partije.

Nastavi li se s istom pameću, prema tome, SDP će padati na razinu bukvalno marginalne stranke – ja sam, vjerovali ili ne, posljednji koji joj to priželjkuje – a Nikšićeve ideje o „zajedničkom bloku lijevih stranaka" koji će na lokalnim izborima nastupiti jedinstveno samo sanak pusti. Do takvog bloka, da budem još konkretniji, ne mogu dovesti „operacije“ poput one s Unijom socijaldemokrata – jer imaju smisla tek za šačicu političkih profesionalaca, koji se na taj način privremeno uhljebljuju, nikako i za okupljanje lijevog političkog spektra.

Do stvaranja lijevog političkog bloka, naprotiv, dovesti mogu samo projekti koji uključuju SDP i Demokratsku frontu – uz njih, tek potom, i sve manje političke partije. Gard, međutim, koji se dade iščitati iz prvih istupa novog lidera SDP takvu mogućnost svodi na razinu tek teorijske mogućnosti. A on, objektivno, može biti samo dodatni uteg na vagu kontinuiteta glavinjanja stranke koja je desetljećima slovila za jednu od najozbiljnijih bosanskohercegovačkih.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.