Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Gospodine Kujoviću, koscenarista ste filma „Sevdah za Karima“ Jasmina Durakovića. Ovo vam je bio prvi put da radite na filmskom scenariju: kako ste se snašli u svemu i je li Vam bilo jednako izazovno raditi na scenariju, kao i na poeziji i prozi?

Bilo mi je izazovno na jedan poseban način, možda kao kad nekome ko inače radi s ašovom i krampom date da proba malo s bagerom ili nekom sofisticiranijom mašinom. Ja sam se, recimo, u poeziji od početka oslanjao na poetiku imažizma, koja se zasniva na tome da emocije i misli izražavate putem slika i čulnih senzacija, tako da mi je filmski jezik na neki način oduvijek bio prirođen i blizak. Naravno, uvjerio sam se da pisanje scenarija zahtijeva jednu drugačiju vrstu umijeća, naročito kada je riječ o konstrukciji, komponovanju priče, dramaturškom oblikovanju, ali kada imate dobar materijal onda je lako odbacivanjem onih suvišnih dijelova svesti sve na pravu mjeru, i tu sam od Jasmina dosta toga naučio.

Kako je izgledao proces rada na scenariju s Jasminom Durakovićem?

Jasmin je imao nacrt tog prvobitnog tritmenta, sinopsisa, a onda smo to zajedno dalje razvijali, razrađivali scenu po scenu, dodavali nove likove, mijenjali konstrukciju. Recimo, ja bih napisao dijaloge za neke scene, a onda je Jasmin dio toga skraćivao, izbacivao, dodavao, itd. Jasmin me je zaista inspirisao svojim idejama, ja sam nastojao da se prilagodim njegovim zamislima i onda smo dolazili do rezultata koji su i meni samome bili neočekivani i iznenađujući. Naročito su mi bili uzbudljivi oni otkačeni i pomalo uvrnuti obrti u priči.

Namjeravate li se nastaviti baviti scenarističkim radom? Jeste li imali, možda, još nekih ponuda?

Nemam tu nekih prevelikih ambicija, budući da sam svjestan trenutnog stanja u bh. kinematografiji, ali ako bi mi se ponovo ukazala prilika, zašto da ne. Jer zaista sam uživao radeći na ovom scenariju, bilo je to pravo osvježenje za mene. U zadnje vrijeme nisam imao ponuda, ali ako bih uskoro bio u stanju da završim neki tekst, sigurno se ne bih libio da ga sam ponudim nekom producentu, reditelju.

Prisustvovali ste snimanjima, pa čak i statirali u filmu. Kakvo je to bilo iskustvo za Vas?

Čudesan je doživljaj gledati otjelovljen prizor koji ste prethodno samo pokušavali da precizno zamislite - kao da posmatrate kako vaš san najednom postaje nečija java... Ima neke čarolije u tome, počinjem da razumijem zašto su reditelji toliko zaljubljeni u svoj posao. Prijatno me je iznenadilo koliko su ostali iz ekipe unijeli kreativnosti u filmsku priču, počev od glumaca, preko direktora fotografije, scenografa, muzičara i drugih. A što se tiče statiranja, ja sam kao srednjoškolac glumio u amaterskom pozorištu i uvijek me je zanimalo da makar isprobam kako to izgleda na filmu. Sada mi je pojavljivanje u toj sceni zanimljivo i kao neka vrsta interne autoreferencijalne igre, u smislu da tu navodno igram samog sebe.   

Jednom ste prilikom rekli da ste sanjali da ste Vi glavni lik Karim. Postoje li neke njegove osobine u kojima pronalazite makar djeliće svoje ličnosti?

Poznat je slučaj kada je Flober, u vrijeme one njegove afere u javnosti u vezi sa romanom "Gospođa Bovari", rekao: "Gospođa Bovari – to sam ja". Razumljivo je da pisci u svaki svoj lik unesu dio sebe, dio svog iskustva ili iskustva koje im je blisko, ili da, makar i nesvjesno, kroz likove projiciraju neke aspekte svoje ličnosti. Bez toga bi literarni junaci djelovali blijedo i neuvjerljivo. U vrijeme dok smo pisali scenarij ja sam, recimo, ono što se Karimu na kraju dogodi tumačio na drugačiji način od Jasmina, tako da i Jasmin ima svog Karima, koji se, možda, u nekim svojim crtama razlikuje kao ličnost od onog kojeg sam ja imao na umu, ili kojeg je imao na umu glumac Amar Selimović, ili možda onog Karima kojeg će na premijeri prepoznati publika. Karim mi je, zaista, vrlo blizak, a možda mi je najbliži onaj dio njegovog bića koji se u priči prešućuje, ili koji se otkriva tek u nagovještajima. Da budem iskren, bilo je perioda u mom životu kada sam bio sličniji Karimu nego što sam to sada, recimo u vrijeme opsade Sarajeva.      

„Sevdah za Karima“ ćete prvi put pogledati na premijeri. Imate li tremu?

Itekako. Nikada nisam pročitao neku svoju knjigu nakon što je objavljena, upravo zato da bih sebe poštedio muke da iznova proživljavam sve nedoumice, bojazni i dileme koje sam imao dok sam je pisao. Ali, film je ipak nešto drugo, radoznao sam da vidim udio ostalih iz ekipe. Iznad svega sam ponosan zbog načina na koji ovaj film govori o ratu u Iraku. Svaka čast, naravno, i Slavoju Žižeku, i Majklu Muru, i Dariju Fou, i Noemu Čomskom, pa i Mladenu Mariću, ali zbilja je nevjerovatno da niko od bosanskih umjetnika, a naročito filmskih stvaralaca, o ovoj temi nije progovorio na pravi način.    

Dosta je godina prošlo od Vaše posljednje objavljene knjige. Najavljivali ste novu zbirku poezije, pa i roman. Radite li trenutno na nečemu?

Radim pomalo, s vremena na vrijeme, kako mi dođe, doduše, u zadnje vrijeme, zbilja rijetko. Vjerujte mi da sam, zbog drugih problema kojima sam zaokupljen, već i zaboravio šta sam najavljivao. Ali dobro je da ste me podsjetili, jer ako sam već najavio, onda se moram i potruditi da nešto od započetih rukopisa završim. Ne usuđujem da išta više kažem o tome, da ne bi ispalo da sam pričao o neostvarenim planovima.

Jeste li u međuvremenu uspjeli naći stalni posao? Jednom ste prilikom rekli da ga tražite, jer „u poziciji slobodnog umjetnika više se osjećate zarobljenim, nego slobodnim“? Kako je to moguće?

Teško je pronaći motiv da se, recimo, dvije godine potpuno posvetite pisanju jedne knjige, a da pri tome znate da ćete na kraju, kada ona bude objavljena, i to ako budete imali sreće, dobiti honorar u iznosu jedne nešto veće mjesečne plaće. Naravno, meni novac nikada nije bio motiv, ali morate sebi prvo obezbijediti uslove da biste mogli da pišete iz čistog zadovoljstva, da "sazdate nešto čemu ćete da se radujete", kako bi rekao pjesnik. Možda je neumjesno da ovako javno govorim o tim problemima, koji prate i druge pisce koji nisu miljenici političkog establišmenta. Imao sam neke razgovore, postoji šansa da možda najesen budem primljen za asistenta na jednom fakultetu, mada još ne znam je li to izvjesno, vidjet ću šta će biti od toga.

(DEPO)