Sve češće se prisjetim riječi pokojnog mi oca – bolja je sine, rekao bi stari, ikakva država nego nikakva. Što mu to, znao bih se upitati, znači? Danas sam taj rebus definitivno razriješio. Tamo, naime, gdje postoji država, pa kakva god da je, čovjek može računati na neku vrstu zaštite. Tamo, pak, gdje je nema, ništa ne stoji na putu vladavini zakona jačeg – vladavini mafije u najklasičnijem značenju. A dokaze za to mi nudi i život – onaj kojeg sam osobno prisiljen iskusiti, i onaj kojeg svakodnevno promatram oko sebe.

Zbog pozicije kritičkoga intelektualca mi je, među inim, na sveučilištu, na kojem sam profesor – a ono bi po definiciji moralo biti centar zaštite intelektualnih sloboda – sve tješnje. Protjeran sam s bukvalno svih fakulteta na kojima godinama nastavu izvodih. I uvijek je to, pa i ovih dana, činjeno na isti način – da me šutke nestane, bez objašnjenja, a na kolegije koje godinama predavah se dovede „svoje“. Da se za zaštitu obratim prvoj na Sveučilištu? Smiješno. Jer, na jednom od fakulteta gospođa rektorica i je sama bila dio te igre.

Stjeran sam, uglavnom, u zidine fakulteta na kojem mi je radna knjižica. Ali, pitanje je dokle će mi ključ od vlastitoga kabineta funkcionirati i tamo – i kada ću kruh svagdanji zarađivati morati izvan kuće u kojoj provedoh radni vijek.

Gdje postoji država, pa kakva god da je, čovjek može računati na neku vrstu zaštite. Tamo, pak, gdje je nema, ništa ne stoji na putu vladavini zakona jačeg – vladavini mafije u najklasičnijem značenju

Kamo sreće da završi na tome. Jer, uz sve to mi se prethodnih godinu dana dogodi i još štošta. Prvo mi se na leđa pokušalo natovariti kriminal. No, nije išlo. Jer, koliko god tužiteljstvo bilo pod šapom velikoga vođe, pod kriminal nije moglo strpati i naplaćivanje – i to prema odredbama potpisanog ugovora – uredno obavljenog profesorskog posla. A, ako nije išlo to, ovog mi je ljeta dano do znanja da se raspolaže i drugim metodama. I, tko može jamčiti da će se bježati i od najradikalnijih – kojima se šalje i na „put bez povratka“?

Ali, ni pol muke kad bi moj slučaj bio i jedini. Jer, slični slučajevi gotovo da postaju pravilnost – i tiču se ljudi čija je društvena moć na stotine puta veća od profesorske. I da čitava priča bude još sumornija – sve su te sudbine vezane za prostor na kojem je dominantna jedna te ista politička moć, ona koju personificira prvi u vertikali HDZ BiH.  

U više navrata sam, primjerice, pisao o slučaju Budimir. U pitanju je, prisjetimo se, politički obračun kojem se htjelo dati kriminogenu patinu. Sva sreća, nije išlo. Pisao sam, potom, i o hapšenju braće Lijanović. Ne ulazeći u to jesu li krivi ili ne, istina je da se hapšenjem htjelo napraviti javni spektakl – kao, uostalom, i pri hapšenju predsjednika Federacije.  Istina je, potom, da se ono događa dan uoči početka predizborne kampanje – i da im se pritvor produžava samo dan prije izbora. Kako, dakle, pobjeći od pomisli da se sve to događa kako bi se poslala predizborna poruka – da narod vidi o kakvim se „kriminalcima“ radi i da, što se tiče davanja glasa stranci koju vode, dobro razmisli hoće li činiti ono što je činio sve godine do sada. A onda ih se, nakon što je politička utakmica odigrana – i nakon što su im glasovi stranke preoteti – pusti vani. K'o biva, sad slobodno „smrdite“ – ali samo do slijedećih izbora.

Stjeran sam, uglavnom, u zidine fakulteta na kojem mi je radna knjižica. Ali, pitanje je dokle će mi ključ od vlastitoga kabineta funkcionirati i tamo

Pogledajte, na koncu, što su ovih dana prisiljeni proživljavati prvi ljudi HT Eroneta. Znam, ljudske zloće će mi, a i mozgovi čitave operacije, spočitnuti kako sve ovo zborim jer su mi u hapsanu otjerani prijatelji. To su, uostalom, neka novinarska piskarala već učinila. Ali, to me ne brine. Ako ih moja javna potvrda u vlastitim im „sudovima“ osnažuje, evo im je. Da, Prlić i Bakula su moji prijatelji, i moj odnos prema njima se ni nakon ovog cirkusa neće mijenjati – jer, ja nisam fukara kojoj ni prijatelji ne znače ništa. To, istina, ne znači da sam zbog prijateljstva prema bilo kome spreman i tvrditi kako je apsolutno nevin. Ne. Ako su nevini, to će i dokazati – nisu li, morati će odgovarati.

Iako, teško mi je shvatiti da se za ono što im se stavlja na teret može i kazneno goniti. Jer, nigdje na svijetu se zbog uzete, a potom uredno vraćene pozajmice – pri čemu o svemu tome postoji i uredna dokumentacija – ne progoni ljude. Ovdje, međutim, isključiti ne treba ni to, pod uvjetom dakako da se takvo što „ćefne“ političkim bogovima. Ali, što god da bude, oni jesu i ostat će mi prijatelji – i tu se ništa, pa bilo vam pravo ili krivo, neće promijeniti.

U ovoj priči, međutim, moj odnos s ljudima, koje se proglašava „organiziranom kriminalnom bandom“, i nije najvažnija stvar na svijetu. Ali, zato jeste važno štošta drugo.  Važno je da se opet, kao i u slučajevima Budimir i Lijanovići, htjelo napraviti spektakl – pa, što košta da košta. Važno je, tako, da UDBA – ili kako se taj organ represije po najnovijem zove – beskrupulozno upada u uglednu firmu, da nabija lisičine njezinim vodećim ljudima, da čini sve da stvori atmosferu linča – i da je u toj funkciji čak i državna televizija, i to baš ona, kakve li „slučajnosti“, kojom kormilari kadar „poglavnika“ s mostarskih Bara. A koja, samo koji sat nakon akcije organa gonjenja, u udarnom terminu, organizira razgovor tipa javnog suđenja s bivšim prvim čovjekom Nadzornog odbora ove tvrtke – koji se, kako i „priliči“, prikazuje kao „krunski svjedok“ nezakonitosti, činjenih u njoj.

Da, Prlić i Bakula su moji prijatelji, i moj odnos prema njima se ni nakon ovog cirkusa neće mijenjati – jer, ja nisam fukara kojoj ni prijatelji ne znače ništa

Ne kaže se, istina, iako javnoj televiziji to, da je htjela, nije bio problem i saznati, da „krunski svjedok“ viri iz dupeta gospodara hercegovačkih života – a jeste! Ne kaže se, potom, da je „krunski svjedok“ svoje predsjednikovanje naplaćivao turističkim krstarenjem na račun HT-a po bijelom svijetu – da tamo, dakle, nije bivao zbog poslova tvrtke čiji je novac trošio – i da je, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga, najobičnija moralna fukara. Ne kaže se, na koncu, da je „krunski svjedok“ svoju najnoviju žrtvu prije samo koju godinu proglašavao svecem za kojeg je spreman i poginuti – nad čim sam se nerijetko i sam zgražao – i ne postavlja se pitanje, otkuda odjednom takav vrijednosni salto mortale? Zašto se „krunskom svjedoku“ ne postavi i ta vrsta pitanja? Što mu se to preko noći dogodi? Nije li, recimo, sirotan na kopernikanski obrat „privoljen“ – sitnom lovom, poklončićem poput audija, pasata, nečeg trećeg? Bilo bi dobro kad bi „krunski svjedok“ i na tu vrstu pitanja mogao odgovoriti – iako, veliki broj Mostaraca i bez njegovih odgovora sve to ionako znade.

O atmosferi linča, osim cirkusa s „krunskim svjedokom“, svjedoči i način komunikacije s javnošću glasnogovornice UDBE – ili kako se već taj organ represije zove. Istražnim aktivnostima je, obavještava vrla gospođa javnost, „utvrđeno da su članovi organizirane kriminalne grupe“ – članovima organizirane kriminalne grupe se, dakle, proglašavaju ljudi za koje u sudskom postupku nije dokazano baš ništa. Što će biti ako se ništa od toga ne dokaže i na kraju balade? Hoće li netko iz UDBE – ili kako se taj organ represije zove – zbog izrečenih uvreda odgovarati? I, hoće li vrla glasnogovornica zbog izrečenih gadarija moći mirno zaspati?

O političkoj pozadini, na koncu, svjedoči i osionost državne tužiteljice – Dodikove „metle“ u državnom tužiteljstvu, kako je ponekad znaju zvati. Gospođa zaprimi predmet od županijskog tužiteljstva, iščitava ga ni nedjelju dana, i u javnost izlazi sa sudovima kako se radi o „akciji godine s jako ozbiljnim djelima i visokim iznosima“, te kako raspolaže dokazima, koji „ne mogu biti jači“ no što jesu. I sve to, ponavljam, samo nakon tjedan dana iščitavanja materijala za kojeg su u ozbiljnu svijetu, tako tvrde stručnjaci, potrebne i godine.

Dokle, na koncu, svatko tko ima nesreću da živi u ovoj državi, treba strahovati da bi mu se iste konstrukcije i samu mogle napakirati? Dokle?

Nastranu što će vrlu gospođu, bila ona „metla“ ili bilo što drugo, nakon nezavršena posla kojeg dobi od političkog nalogodavca, i samu progoniti nesanica. Ali, postupanje tužiteljstva u slučaju Prlić-Bakula – kao, uostalom, i u slučaju Budimir, kao, uostalom, i u slučaju Lijanovići – je jedan od krunskih dokaza kako je ono svjetlosnim godinama daleko od profesionalne tužiteljske etike. Da je, zašto ne reći i to, pod apsolutnom političkom kontrolom – i da su nužni radikalni rezovi kako bi ga se učinilo sastavnicom profesionalne i nezavisne pravosudne vertikale. Uostalom, takav sud proizlazi i iz najnovije reakcije Suda BiH na javne packe koje mu tužiteljstvo zbog iskazanog „neposluha“ suda uputi.

U slučaju Prlić-Bakula, izgleda i ostalih iz najnovijeg pravosudnog cirkusa, obraz pravosudne vertikale, barem privremeno, spasi sud neprihvaćanjem – čuh to od barem pet odvjetnika iz ove priče – monstruoznog zahtjeva državnoga tužiteljstva. Ali, dokle će sud morati vaditi čitavu jednu instituciju zbog činjenice da ona ne funkcionira sukladno zakonu i profesionalnoj etici – i koja time, da se ne lažemo, i sama vrši atak na ustavni poredak? I dokle, na koncu, svatko tko ima nesreću da živi u ovoj državi, treba strahovati da bi mu se iste konstrukcije i samu mogle napakirati? Dokle?

Imamo li, hoću reći, ikakvih izgleda da za vlastita života doživimo i pravnu državu – pa, što bi moj pokojni otac rekao, kakva god da je – a s njom i elementarnu građansku zaštitu? Zar je, doista, do rješenja ovdje još uvijek nemoguće doći na način koji pristaje civiliziranu svijetu – i zar je još uvijek ovdje djelotvoran „lijek“ jedino u revolucijama?