Facebook

U mene mi brat Stipe ne vidi uopće na jedno oko, ali zato ponekad pomisliš da ima dva srca. Tako je nekakav poseban insan. Silno velik i u visinu i u čojstvo. Imao je nesreću u djetinjstvu, kojoj kasnije nije pomogla ni velika pogreška pri prvoj operaciji u Zagrebu, a razmjere čije štete nisu mogle sanirati ni sve kasnije operacije u Belgiji. A bilo ih je mnogo. 

Pričali su ti kako nije pustio ni suze u svim tim akcijama i operacijama, dok su svi odrasli u našoj obitelji jedni druge pridržavali kao rušeće spomenike poslije potresa. Izbilo ih je to iz kolosijeka. Razrovarilo srce. Jer on je, kažem, nekakav poseban. Brzohvatajući za dušu.

Kao i u svim sličnim pričama, jedna nevolja uvijek sa sobom vuče deset svojih jarana, pa se sve to događa nedugo nakon rata, kad bivaš upućen na adrese svjetskih bolničkih centara bez kinte u džepu. Pa si pred zidom. Hrpom zidova. I onda se odjednom kao magijom počinju pojavljivati neki ljudi. Gomila ljudi. Koji istresaju svoje džepove na naš stol. Sjećaš se topline, zagrljaja i nikad veće pozitive u nikad većem sranju. Tek si tada skontao da tvoji mater, ćaća, stričevi, tetke i didovi, nisu živjeli džabe. Da su se svi ti njihovi životi ipak negdje zapisivali. Svaki njihov dobar potez nekada ranije, vraćen je stostruko kad je najviše trebalo. Čak i danas, kad nebo zaprijeti gadostima i licemjerstvom ovog modernog svijeta, iz tog pejzaža zajedništva kao slamkom izvlačiš dozu optimizma potrebnog da preživiš dan.

Stipe i ja odrast ćemo toliko bliski i toliko različiti. Dok sam ja uvijek pravila nered svojim stavovima i odlukama, vazda kontrirajući svima i svemu, on je sjedio s onom tihom facom grčkog filozofa slušajući moje i materine vječne peripetije, te bi mi samo rekao –„ Bog je stvorio dva uha, da ti na jedno uđe, a na drugo iziđe. Pusti je bona. Šuti 5 minuta dok ona ožuga šta ima i onda ti lagano opet po svom.“ 

Znao je svakog kupiti osmijehom. Tom mirnoćom. Najgore scenarije okrenuti u svoju korist. Imao je, i danas ima, genijalnu ekipu, sjajne likove s kojima je rođen i proveo čitavu mladost manitluka, a koji su u našoj mahali zauzeli status kulta. Toliko da su se jedne godine i klinci iz komšiluka za maškare u njih obukli. Svoju srednju školu živio je sa mnom u Mostaru. Bar onoliko koliko je mogao izdržati bez Ljubuškog. Tri od pet dana, najveći domet. Spremno sam mu lagala razrednici i uvijek pravdala sate. Rođen je da bude vani, širina, cesta i golf su njegovo prirodno stanište, u zgradi se osjećao kao u krletci. U jesenima mostarskih kiša, opjevanih u najdivnijim pjesmama velikih pjesnika, objašnjavao mi je - „Kako ne kontaš? I u Ljubuškom sad pada kiša i možda je dosadno. Ali u Ljubuškom je nekako ljepše dosadno.“

U mene mi brat Stipe ne vidi uopće na jedno oko, ali zato ponekad pomisliš da ima dva srca. Oživljava svaki novi dan onu mudrost iz Malog Princa da se samo srcem dobro vidi. Sve je u životu prihvaćao kao da tako mora biti. I sreću, i tugu. I taj vid. Nikad nije crnjačio s tim, nikad se doživljavao manje vrijednim. Danas je sretno oženjen i ovo je njegova curica Filipa. Što bi baba rekla – „Džaba joj se zvat Filipa, kad će je svi zvat Pilipa!“ 

Potpuno isto se smiju. Onim šarmantnim naginjanjem glave ustranu. Ona je mala i još ne zna da će tim osmijehom, jednom kad naraste, moći dobiti sve. Čak iako ne bude imala sve. Poput vida, recimo. Imat će sve. Jer će imati ljubav.