rudan.info  
 

Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.

Zabavljamo se, kad smo skupa, moji prijatelji i mi. Ne pijemo puno, samo dvojica iz društva puše na terasi, ne izmjenjujemo simptome, ne razgovaramo o politici. Nekad jesmo. Čovjek ne bi povjerovao kako se obično ljudsko biće, samo zato jer je tema premijer ili hrvatske banke, može pretvoriti u krvoloka koji jedva čeka da premijeru ili banci zarije zube u arteriju. Arterija? Možda se žila čije otvaranje izaziva trenutačnu smrt ne zove arterija? Zato ne razgovaramo o politici.

Razgovaramo o seksu i to nas jako veseli. Svi muškarci za našim stolom veliki su jebači koji bi mogli i sad i opet da ne žive sa ženama koje su uz njih i sad a bit će i opet. Mi žene smješkamo se jer nas slika debelih muževa kako stenju nad vitkim tijelima djevojčica ne uznemiruje. Koje bi to djevojčice legle pod naše ovršene muževe? Kad nam se dogodi da nam baš subotom mama javi da je stigla mirovina, njena, znamo biti van sebe od sreće. Svatko od nas od svojih roditelja mjesečno dobije bar petsto kuna. Nije malo ali čovjeka veseli. Žalimo prijatelje kojima su roditelji mrtvi.

Skačemo mi tako s teme na temu svake subote u drugom dnevnom boravku. Klimatske promjene, troškovi grijanja, zašto su zubarske usluge u Srbiji dvostruko jeftinije nego kod nas, kako se udružiti pa čoporativno krenuti u Beograd po plastični ili porculanski osmijeh, onaj mehaničar ne izdaje račun ali je najbolji…Glavnu temu zaobilazimo. Prekrižili smo je. Svi doma imamo “Priručnik za ratne veterane i članove njihovih porodica” iako nitko od nas nije bio u ratu.

Nema veze. Mi smo naučili kako se nositi sa pitiespiom. PTSP stanuje u svakoj hrvatskoj kući zato se naša ekipa drži preporuka iz Priručnika. Hranimo se zdravo, doručak, ručak, večera i dva obroka između. Fizički smo aktivni. Trčimo, hodamo, vozimo bicikl. Pokušavamo svake večeri zaspati. Uvijek legnemo u isto vrijeme i dižemo se u isto vrijeme. Jednom dnevno, kratko, trideset minuta, razmišljamo o traumi. Koristimo, ovo je vrlo bitno, “bol i patnju kao motivaciju da učinimo neophodne promjene u životu.”

Da, u Priručniku još piše da moramo “podržavati svoju djecu i strpljivo razgovarati sa njima. Ne smijemo se na njih ljutiti. Moramo kontrolirati svoj bijes.” Eto, a mi svi baš na tome pucamo. Ne podržavamo svoju djecu, ne možemo s njima strpljivo razgovarati, ne kontroliramo svoj bijes. Zato jer su naša djeca od nas otišla. Ona su u Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Australiji, na Novom Zelandu. Vidimo ih na skajpu, i njih i svoje unuke i onda, umjesto da se sjetimo Priručnika, pucamo, gubimo kontrolu, dobivamo napadaje bijesa i plačemo. Začuđeni unuci nas na danskom pitaju što nam je.

Moji prijatelji i ja smo, kad bolje razmislim, ekipa pod kontrolom. Da nije jebenoga skajpa…