Jutarnji.hr

Žena devetnaest godina uzima penziju udovice branitelja, na račun joj redovito dolazi jedna pristojna suma kojom se domovina odužuje za njezin težak gubitak. Nikakav novac, naravno, ne može nadomjestiti čovjeka. Život je, kako bi rekli u Master Cardu, neprocjenjiv, ali Republika Hrvatska se trudi.

U zahvalnosti i u krivnji za smrt jednog mladog muškarca, država već dvije stotine dvadeset osam mjeseci plaća njegovoj voljenoj i plaćat će dok god živi uspomena na sve one koji su se za sretnije sutra naše djece automobilom pijani prevrnuli u jarak.

Riječ je o manje poznatoj epizodi iz Domovinskog rata. Povijesne je knjige ne spominju, Jakov Sedlar i Željko Senečić ne otimaju se da načine njezinu potresnu ekranizaciju, ni Thompson ni Škoro ne pjevaju osjećajnim glasom o njoj, đačke ekskurzije ne dolaze u Karlobag da polože vijenac i minutom šutnje odaju počast svetoj žrtvi Benjamina Blaškovića, premda su činjenice zaista zapanjujuće. Pođimo redom...

Blašković je, pod jedan, poginuo 25. kolovoza 1995., u akciji Oluja, koja je završila cijelih dvadeset dana ranije.

Dva, bio je kojih pedeset kilometara od fronta.

Tri, nije bio mobiliziran.

Četiri, bio je odjeven u civilnu odjeću, trenerku i tenisice.

Pet, pred zoru se s prijateljicom vraćao iz provoda u karlobaškim kafićima, a možete vjerojatno ponešto naslutiti o prirodi prijateljstva kakve nakićeni muškarci u gluhu uru gaje sa ženama koje nisu njihove supruge.

Bio je to, da zaključimo, švaleraj. Jedna od onih ružnih obiteljskih situacija zbog kojih temperamentnije gospođe hvataju najveći iz Zepterovog kompleta kuhinjskih noževa i bez pardona kolju prokletog kurvinog sina. Blašković je, međutim, napustio ovaj svijet prije nego ga je Mirjana, majka njegove djece, dohvatila. Golf je kliznuo s magistrale i prevrnuo se, a on valjda nije bio vezan ili mu se nije otvorio zračni jastuk. Poznati su vam svakako ti slučajevi, mnogo je naših položilo svoje mlade živote na oltar domovine jer nisu bili vezani ili stoga što se nije otvorio srbočetnički zračni jastuk.

Mirjana Blašković tako je neočekivano izbjegla neugodnost s razvodom. Gnjavažu s odvjetnicima, socijalnim radnicima, podjelom imovine, spavanjem kod mame i tate, alimentacijama, optužbama, uvredama pa i, moguće, tučnjavama, zamijenili su beskrajna, nijema tuga i ponos za junaka koji nije žalio dati život za Hrvatsku.

Što se tu dogodilo, ne treba vam zacijelo dulje opisivati. U vojnim vlastima našla se jedna dobra duša koja je za skroman gotovinski prilog pismeno posvjedočila kako je Benjamin Blašković poginuo od srpskog metka obavljajući nekakvu nečuveno hrabru rodoljubnu zadaću i u sretnom je obratu Mirjana Blašković dobila obilatu penziju.

Kad se zbroje iznosi u posljednjih devetnaest godina, iz državne blagajne je na šaljivu laž, koja je od pijanca i preljubnika učinila branitelja, otišlo više od dva milijuna kuna, a ne treba zaboraviti ni znatnu nematerijalnu dobit, ugled koji je neutješna udovica hrvatskog viteza stekla u svojoj sredini. Ona je moćna lokalna političarka, predsjednica Općinskog vijeća Karlobaga i viđena članica - ah, tako nemaštovito i predvidljivo! - Hrvatske demokratske zajednice.

Čitajući ovu neodoljivu pripovijest u novinama, iznenada me ispunio snažan osjećaj kao da sam nešto slično negdje već vidio. Zaustavio sam se na trenutak gledajući policu s knjigama, a onda žustro ustao i dohvatio jedan crveni svezak. Naravno, znao sam - djeca poručnika Šmidta!

Onima koji na svoju neoprostivu sramotu nisu čitali “Zlatno tele” Iljfa i Petrova, dugujem kratko objašnjenje. Prostranstvima Sovjetskog Saveza lutali su jednom gladni čopori lažne djece Pjotra Petroviča Šmidta, poručnika Crnomorske flote i jednoga od vođa Sevastopoljskog ustanka. Varalice su žicale novac od naivnih predsjednika mjesnih komiteta i kolhoza, brsteći sad ovdje, sad ondje, kaotično i bez reda, te je uskoro ponuda potomaka slavnog revolucionara došla veća od potražnje.

Valjalo je urediti poslovanje. Čitavu je zimu Šura Balaganov svojoj lažnoj braći i sestrama slao pisma preko nepostojećih unuka Karla Marxa i rođaka Lunačarskog i naposljetku ih uspio okupiti u jednoj moskovskoj krčmi. “Pokazalo se da poručnik Šmidt ima trideset sinova, u dobi od osamnaest i pedeset dvije, i četiri kćeri, glupe, postarije i nelijepe".

Čitav je Savez Republika tada na konferenciji pošteno, da ne kažemo bratski, podijeljen na trideset četiri eksploatacijska područja, koji su dani na dugoročno iskorištavanje svakome od njih, s obavezom da nijedan član korporacije nema pravo prelaziti granice i izbijati na tuđi teritorij radi zarade. I svi su se tome pokorili, osim gnjide Panjikovskog...

Ugledna se hadezeovka iz Karlobaga čini kao jedan od likova Ilje Arnoldoviča Fajnzilberga i Evgenija Petroviča Katajeva. Priča kako je Mirjana Blašković jednu slaboumnu nesreću u obijesti i pijanstvu domišljato pretvorila u vrhunski patriotski čin i stabilan, redoviti mjesečni prihod do kraja života, djeluje kao izgubljeno poglavlje “Zlatnog teleta”. No, čemu se čuditi, toliko je njih s krivotvorenim biografijama, lažnih udovica i izmišljene djece poručnika Šmidta, pa i samih Šmidtova, neustrašivih junaka iz razbijenih Golfova, da kojiput stvarno ne znate je li ovo država ili humoristički roman.