Proteklo je nekoliko decenija otkako je jugoslovenska služba državne bezbjednosti likvidirala hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Ako se to u ovakvom slučaju može nazvati "srećom" onda se, s obzirom na stanje država nastalih raspadom Jugoslavije, može slobodno napisati da je za Đurekovićevu porodicu "sreća" jer je zločin nad njihovim ocem, bratom, sinom, mužem i suprugom izvršen u Njemačkoj koja, radi sigurnosti sopstvenih građana i ulaganja u sistem mirnog života, nije dozvolila da ijedan ikada izvršeni zločin ostane nekažnjen te je Đurekovićeva porodica nekoliko decenija nakon njegovog ubistva na pragu da dobije pravdu za taj zločin.

Međutim Njemačka, kao sinonim za organizovanu i jaku državu, zbog ovakvih i stotine drugih stvari koje ne prepuštaju ni vremenu ni slučaju, zato i jeste mjesto u koje oči naših pogubljenih stotina hiljada građana sanjivo gledaju nadajući se da će, jednog dana, otpočeti život pod krovom države koja brine o svakom svom građaninu pa čak i onima koji nose pečat emigranata.

Zbog slučaja Đureković, dva šefa službe državne bezbjednosti nekadašnje Jugoslavije i SR Hrvatske nalaze se u njemačkom zatvoru. Ostali učesnici u ovom zločinu čekaju svoj red za popunu u nekom od njemačkih zatvora. Nakon nekoliko decenija Njemačka je, ponovo, pokazala svoje "zube" i dokazala da je država čiji pasoš, s pravom, mnogi sanjaju.

Nepravedan sistem koji vlada u Bosni i Hercegovini akumulira nezadovoljstvo sopstvenih građana, njihovu nesigurnost u državi u kojoj žive, te su državljani Bosne i Hercegovine danas potpuno nesigurni u državni aparat, skloniji zaštitu svoje porodice i imovine zatražiti poprečnim putem, plaćanjem nekog od "žestokih momaka", nego li hodati po sudovima, policijama i tužilaštvima u kojima, a to znaju i bh. psi lutalice, sjedi zastrašujući broj kriminalaca sa značkama i službenim ovlastima

Gdje smo mi za sve to vrijeme? Ubistva počinjena u Bosni i Hercegovini teško je pobrojati. Većina je neriješenih, još je veći broj blago kažnjenih, dok je ogroman broj onih koji nikada nisu ni procesuirani iako postoji ozbiljan nivo dokaza o izvršenju zločina. Nepravedan sistem koji vlada u Bosni i Hercegovini akumulira nezadovoljstvo sopstvenih građana, njihovu nesigurnost u državi u kojoj žive, te su državljani Bosne i Hercegovine danas potpuno nesigurni u državni aparat, skloniji zaštitu svoje porodice i imovine zatražiti poprečnim putem, plaćanjem nekog od "žestokih momaka", nego li hodati po sudovima, policijama i tužilaštvima u kojima, a to znaju i bh. psi lutalice, sjedi zastrašujući broj kriminalaca sa značkama i službenim ovlastima.

Broj neriješenih političkih ali i "običnih" ubistava počinjenih u i nakon rata vjerovatno bi teško izbrojao i Zavod za statistiku Federacije BiH. O atentatu na moju porodicu, dva ubistva i tri pokušaja ubistva, napisao sam dovoljno i Tužilaštvo BiH je izvelo potrebne dokaze s tim u vezi. U Sarajevu je tokom agresije ubijen i Mušan Topalović za čije ubistvo niko i nikada nije odgovarao, baš kao što Topalovićevi zlikovci nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili na Kazanima. Na Igmanu je načet, a u Zenici okončan život ratnog komandanta Fadila Đoze čija smrt, do danas, također, nije rasvijetljena. Niko i nikada nije odgovarao za ubistva u Velikom parku, kao što nije pronađen ubica ni nalogodavac ubistva Nedžada Ugljena. U Sarajevu je, također, ubijen i zamjenik ministra policije Jozo Leutar. Također, nikom ništa. Spisku neriješenih ubistava u međuvremenu pridodan je i Ramiz Delalić, koji se vezivao za mnoga druga ubistva u i oko Sarajeva.

U Banja Luci je likvidiran Milan Vukelić, na Palama Ljubiša Savić, ali i direktor "Jahorina osiguranja", dok je u "istočnom Sarajevu" ubijen Rato Spaić te raznorazni mačari, govedarice i slični. Država nije riješila ni jedno od navedenih ubistava, već se njihovom spisku pridodaju nova imena koja pristižu kao na traci, dok istovremeno policija i razna tužilaštva "revnosno" saopćavaju kako je "istraga u toku", što znači da ulicama Bosne i Hercegovine sada, danas, šeta stotine ubica koji žive slobodno i maskiraju se među normalan svijet koji samo ako je poludio može živjeti u takvim okolnostima.

Na Igmanu je načet, a u Zenici okončan život ratnog komandanta Fadila Đoze čija smrt, do danas, također, nije rasvijetljena. Niko i nikada nije odgovarao za ubistva u Velikom parku, kao što nije pronađen ubica ni nalogodavac ubistva Nedžada Ugljena. U Sarajevu je, također, ubijen i zamjenik ministra policije Jozo Leutar. Također, nikom ništa.

Na sva ova poznatija ubistva dodaju se i ona počinjena nad ljudima za koje se manje zna, ali zločin je jednako gnusan, a njihove porodice i dalje bez pravde u državi u kojoj, ako ništa, plaćaju porez, dadžbine i ine obaveze čime direktno finansiraju pravosudno-istražne organe koji su do te mjere korumpirani da se ljudima gadi tražiti bilo koju odštetu pred njihovim vijećima i inspektoratima. Desetine upucanih ljudi od Baščaršije do Grbavice, od Pala do Banja Luke do danas nisu dobile svoj pravosudni epilog, ali zato pištoljdžije i suštinski psihijatrijsko-zatvorske mušterije slobodno hodaju Bosnom i Hercegovinom, kao da je ovo država ubica i budala ali ne i slobodnih ljudi?!

Očito je da su nepravda, nemoral i ludilo postali način života u Bosni i Hercegovini dok se, istovremeno, normalnost povukla iz redovnih tokova u nemogućnosti da napravi suživot sa novouspostavljenim bolesnim normama "modernog društva". Tako dođosmo pred vrata Evropske unije, a kroz ista ćemo proći tek kada se odreknemo sami sebe i postanemo ono što nismo i nikada ne bi smjeli biti.

Tada ćemo počiniti posljednje, ključno ubistvo - nacionalno samoubistvo za koje smo stekli gotovo sve preduslove i ostalo nam je tek da povučemo obarač.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.