Prije tjedan dana s ovog svijeta je, na vječni počinak, ispraćen još jedan simbol franjevačke mudrosti i dobrote – ali i još jedan čuvar državnosti BiH. Fra Luka Markešić. Čovjek koji je, svojim životom i djelom, osigurao mjesto u trajnom kolektivnom pamćenju – i ove zemlje i njezinih ljudi.

Dobrog fra Luku sam i osobno imao sreću poznavati – i vjerovao sam kako o njemu znam baš sve. Ali, njegova smrt mi je pomogla shvatiti kako mi je, da bi o ovom simbolu Bosne Srebrene imao zaokruženu sliku, koješta i promaklo – posebice detalji koji se tiču rijetko bogate spisateljske ostavštine. Usprkos tome, međutim, u krugu sam onih kojima su poznate druge Lukine životne vrline – neke od njih vrjednije i od spisateljske mu ostavštine. A tri među njima, dakako, imaju posebnu težinu.  

Fra Luka je, prije svega, volio ljude – ne Hrvate, Srbe, Bošnjake nego ljude. I uvijek je bio spreman učiniti sve kako bi im pomogao – neovisno, dakle, o tome kako se zovu, kako se etnički i konfesionalno izjašnjavaju, jesu li religiozni ili nisu, jesu li vjernici ili nisu. Važno je samo da su ljudi – i da im je njegova pomoć potrebna.

Ali, fra Luka je isto toliko volio i svoju Domovinu. Bosnu i Hercegovinu. I uvijek ju je želio vidjeti kao zemlju sretnih ljudi. Zbog toga često nije bio ni razumljen. Dapače, zbog toga je nerijetko bio i na križ pribijan, osuđivan kao „izdajnik“ roda i naroda – i sve to od onih, koji tu vrstu epiteta dijele svakome tko se drzne nesložiti, oduprijeti vrijednostima koje oni nametnuše kao ovozemaljske „božje“ zapovijesti.

Zbog toga je nerijetko bio i na križ pribijan, osuđivan kao „izdajnik“ roda i naroda – i sve to od onih, koji tu vrstu epiteta dijele svakome tko se drzne nesložiti, oduprijeti vrijednostima koje oni nametnuše kao ovozemaljske „božje“ zapovijesti.

Na koncu, fra Luka nikada nije zaboravio ni svoje hrvatsko podrijetlo. U prilog tome, uostalom, svjedoči i njegov angažman u Hrvatskom narodnom vijeću. Njegovanju te forme vlastitog, ali i kolektivnog identiteta se, zapravo, posvećivao svim svojim bićem. Ali, to nikada nije radio kako bi razvijao mržnju prema drugom i drugačijem – na način kako se to nerijetko čini danas. Prakticirao je fra Luka to na način koji spaja a ne razdvaja, koji razvija ljubav a ne mržnju, koji uključuje spremnost i na žrtvu za svoga bližnjega – za svoga susjeda, sugrađanina...

Sve to, dakako, ne može ostati i bez traga, nezabilježeno – ni danas, kod njegovih suvremenika, ni sutra, kada sud o fra Luki bude izricala povijest. Ali, oko povijesnih imena se, u pravilu, diže i velika halabuka. Nju izbjeći nije mogao ni fra Luka – niti za svoga života, niti svojom smrću. O tome je, uostalom, opraštajući se od „svoga profesora, učitelja i uzora“, na Lukinu ispraćaju progovorio i ramski gvardijan fra Tomislav Brković.

Konstataciju da fra Lukinom smrću „odlazi još jedan čuvar Bosne...čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti“ uvaženi gvardijan temelji na sudovima, s kojima se, da ne bude zabune, i osobno slažem. I to, da ne bi bilo dvojbi, bez ostatka. Suprotstavljao se fra Luka, ustvrdi gvardijan, „svim ideolozima koji su govorili o nemogućnosti zajedničkog života...izvršiteljima zločina u ime tih zlih ideologija...opirao se ljudskom zlu koje je u našem društvu željelo rastočiti i ona zajedništva koja od nas traži svaka deklaracija o ljudskim prvima, država prava i Bog u kojega vjerujemo!“

Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.

I, zbog svega toga je – da gvardijana eksploatiram još malo – fra Luka bio „svjestan da zbog protivljenja zvaničnoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.“

Da je gvardijan pogodio „u sridu“, pokazao je i fra Lukin ispraćaj. A meni osobno taj isti ispraćaj je pomogao da se i sam u ponečem korigiram. Nerijetko, priznajem, ni sam nisam prepoznavao – ili na to nisam bio spreman – razlike između dvaju hadezeova. Znao sam, među inim, ustvrditi kako se radi o tek dvije varijacije na potpuno istu temu. Fra Lukin ispraćaj mi je, međutim, pomogao da postojanje suštinske razlike definitivno i osvijestim.

Na fra Lukinu posljednjem ispraćaju, da skratim, vidjeh kompletno predsjedništvo „devedesetke“. A to, zašto ne reći, nosi i poruku – i to više nego jasnu. Ragužev HDZ, jer ga u suprotnom tamo ne bi ni bilo, dijeli temeljne Markešićeve političke sudove i vrijednosti – ideju, rekao bi gvardijan ramski, „BiH kao zajedničke domovine svih njezinih naroda i građana u miru, suradnji i zajedništvu“, ideju očuvanja „dostojanstva čovjeka i njegovih ideala o jednakosti i slobodi svih ljudi i naroda“, ideju, napokon, „dobrih odnosa u povjerenju i uzajamnom poštivanju“ kroz aktivnu zauzetost da se ona „prenese i ostvari u svakodnevnom životu, u susjedstvu, selu, gradu“.

Ali, zato na istom mjestu ne bi nikoga iz Čovićeva HDZ-a – barem iz gornjeg safa njegove partije, iz reda onih koji se slikaju i na najmanjem seoskom sijelu. Zašto? Ako bih koristio gvardijanov vokabular, jer su u njemu ideolozi zla kojemu se čitava života opirao baš fra Luka, oni koji i danas – kao i svih prohujalih godina – slave i zločine i zločince, trubači nemogućnosti zajedničkog života, oni kojima su svakodnevno bile upućivane njegove riječi o pogrešnosti projekata koje slijede. I logično, takav kakav jeste im je živ bio smetnja – i njegovu smrt dočekaše kao veliko olakšanje. Jer, jedan je manje među onima koji im stvaraju nesavladive probleme.

 S crkvenih oltara se, kao i pred sve dosadašnje izbore, ponovo oglašavaju politički lešinari, isti oni u koje je prst sve ove godine upirao i fra Luka – ideolozi zla, promicatelji ideologije rastakanja bosanskohercegovačkoga društva i spona koje ga uvezuju.

Ali, tu se priča i ne završava. Zbog svojih životnih principa i uvjerenja, doda svemu tome gvardijan ramski, fra Luka „ponekad nije bio prihvaćen ni od pojedinih crkvenih velikodostojnika, niti od članova zajednice“. Na pogrebnom ispraćaju to, istina, nije priznao i trenutačni provincijal Bosne Srebrene – iako, svima upućenijima je jasno da je s fra Lukinim odlaskom veliki kamen sa srca pao i njemu samu. Ali, zato se priznanju oteti nije uspio i nadbiskup Vrhbosanski. S fra Lukom se, ako dobro upratih – tako reče Puljić u oproštajnom govoru – kardinal raziđe još ranih sedamdesetih.

O zadnjih četvrt stoljeća, istina, kardinal nije govorio. Ali, nije ni morao. Jer, one su u svježem sjećanju svih koji društvenu zbilju ove zemlje iole pažljivije prate. O njima, uostalom, svjedoči i najnovija praksa Katoličke crkve u BiH za koju bi, valjda, vrli kardinal trebao biti i među najodgovornijima – čak prvi u toj vertikali.

Pitate se, pretpostavljam, o kakvoj se praksi radi? O praksi, među inim, da se s crkvenih oltara, kao i pred sve dosadašnje izbore, ponovo oglašavaju politički lešinari, isti oni u koje je prst sve ove godine upirao i fra Luka – ideolozi zla, promicatelji ideologije rastakanja bosanskohercegovačkoga društva i spona koje ga uvezuju. I da sve to, zahvaljujući crkvenim velikodostojnicima, čine i s „blagoslovom“ Svevišnjega.

Daleko od toga da prigovaram i Svevišnjemu. Jer, sve to, pošteno govoreći, nije njegovo, nego djelo Sotone – od čijih smicalica amnestiran nije nitko, pa ni crkveni oltar ako već hoćete. Ali, sve to ne znači da je đavoljim devrovima put otvoren do beskraja. Dapače. U konačnici, nesavladiv će im, tako barem ja mislim, problem ipak biti u univerzalnim vrijednostima – onim istima s kojima je fra Luka zagrljen otišao i s ovog svijeta. I u kojima je ostavio poruke i ovozemljanima – istina, onima kojima mozak još uvijek funkcionira. Ako, doduše, takvih još uvijek i ima