Piše: Asmir KUJOVIĆ

Među književnim prvijencima rijetka su ostvarenja koja tako odvažno nose pečat autentične stvaralačke individualnosti i litararne samosvojnosti kao što je to slučaj sa knjigom “Samo da telefon ne promijeni boju” Jasenke Kratović. U žanrovskom kolebanju između intimnih dnevnika, kratkih priča, poezije, lirskog eseja i poetske proze, ova zbirka postepeno gradi jedinstven puzzle sastavljen od fragmenata iz intimne svakodnevnice jedne mlade žene i njenih pronicljivih samoposmatračkih refleksija. Naratorkino svođenje životnih računa usredsređeno je na male svakodnevne životne sitnice i detalje nad kojima se, kroz suptilnu autoironičnost i lirsku opservaciju, sumiraju iskustva samoće i straha od samoće, ljubavnih razočarenja, egzistencijalne tjeskobe, emigrantske ojađenosti. Moguće je svaku od ovih “malih proza” posmatrati i zasebno, ali se njihov krajnji smisao otkriva tek ako ih sagledavamo kao dijelove jedne jedinstvene cjeline, u kojoj formalna raznolikost predstavlja samo isprobavanje različitih tački gledišta i perspektiva u rasvjetljavanju unutarnjeg svijeta jedne te iste individualnosti.

Gotovo svi prozni i poetski tekstovi u ovoj zbirci napisani su u neposrednom, ležernom, ispovijednom tonu, uz jezičku infantilizaciju kao dominantan postupak oneobičavanja, koja se često razvija u oponašanje neobaveznog i vedrog ćaskanja s bliskom prijateljicom, povjerljivim sagovornikom. U toj ležernosti, međutim, autorici nisu strani bljeskovi vanredno dosjetljivih ironičnih opservacija, uz rafiniranu, neupadljivu i nepretencioznu metaforizaciju i poetizaciju iskaza. Tako su mravi u pričama “Il’ si čovjek, il’ si mrav?” i “Veliki Mravinjak” bez sumnje bliski srodnici one bube iz Remboove pjesme “Sanjano za zimu”, čije traženje pod odjećom drage nagovještava podsticaj na erotsko milovanje. Nakon jednog dugo očekivanog telefonskog poziva, junakinjin telefon zajedno sa cijelom sobom promijeni boju i postane ružičast, u čemu prepoznajemo aluziju na jednu Markesovu junakinju, na čiji dodir, kada se ona zaljubi, svaki predmet iznenadno mijenja boju, jer opijenost ljubavnim zanosom čini da poznate stvari vidimo u novom i drugačijem svjetlu. Naratorka u priči “Samo da telefon ne promijeni boju”, se, međutim, pribojava da se boja ponovo ne vrati u običnu, priželjkuje da svijet ostane začaran i da prizvana čarolija ne iščezne.    

Od trivijalnih sitnica i događaja iz svakodnevnice, kao što je popodnevna kafa ili kupovina donjeg veša, Kratović pripravlja pozornicu za svoja britka ironijska zapažanja i lucidne samoposmatračke uvide. Meditacija na plaži u pjesmi “Dugo teško ljeto” predvidljivošću mehaničkog ponavljanja banalnih radnji i ustaljenih intimnih rituala intenzivira svijest o bijegu od posvemašnje ispraznosti. Tako i u tekstu “Bez smisla”, iz emigrantskog ciklusa, pomno i pedantno planiranje zabave i razonode samo je strategija samozavaravanja koja prikriva činjenicu o odsustvu autentičnijeg bivstvovanja, koju spisateljica dosljedno demaskira – uživanje je postalo zamorno i pretvorilo se u zbir automatskih i otužnih rituala.

Naročito je upečatljivo sa koliko istančanim darom zapažanja Kratović raskrinkava moralne dvosmislenosti i patvorine u ustaljenim šablonima ponašanja u muško-ženskim odnosima. Gospođa Podlovski, agentica nekretninama, inače dvojnica junakinje iz ostalih priča, zaljubljive je prirode i u stalnoj potrazi za nekim “naočitim, perspektivnim princom”, odnosno “prikladnim nosačem cekera”, koji bi imao “jasne ideje o njihovoj zajedničkoj budućnosti”. Svijet kafanskih udvarača i potencijalnih ljubavnika ukazuje se u stalnom sučeljavanju njene ranjive i senzibilne prirode na jednoj strani, i njenog pronicljivo analitičnog i ironičnog duha. Raščlanjujući do detalja intimne sitnice “od kojih se život sastoji”, naratorka razotkriva lukave strategije samoobmane i zavaravanja kojima se nesvjesno služimo kako bismo što bezbolnije izbjegli suočavanje sa vlastitim bićem i egzistencijalnom prazninom koja nas pritišće. Sastanak i odlazak u kino sa lijepim stidljivim mladićem u priči “Da se izderem na tebe!”, koji je isprovociran indiferentnošću junakinjinog dragog, kada se uživanje u filmu ispostavlja kao pristojan izgovor za izbjegavanje konverzacije, u ironičnom kontrastiranju aktuelne situacije sa evociranim sjećanjima duhovito dočarava to stalno unutrašnje kruženje između želje i razočarenja, zanosa i osjećaja nedovoljnosti, koje se u različitim varijacijama tematizira u svim pričama iz ove knjige. “Bože hvala ti na ljubavima koje si mi dao. /Gdje ih samo nađe?”, reći će Kratović u svome ironičnom psalmu.

Shodno Tolstojevoj misli da je umjetnost “mikroskop koji umjetnik usmjerava na tajne sopstvene duše”, naratorka u ovim pričama je beskompromisno otvorena u izlaganju i “obdukciji” vlastite intime, te stoga njeno lirsko esejiziranje katkada ima nešto od montenjevske lucidnosti u opservaciji i samoanalitičkoj usredsređenosti. “Nekada te ljudi svojim ispravnim stavovima i besprijekornim moralnim rasuđivanjem opterete toliko da poželiš da ukradeš nešto!”, kaže na jednom mjestu. U vjernom bilježenju senzacija akcenat je, često, na prešućenom, tako da čak i uzgredna zapažanja sadrže brojne neočekivane ironične obrte. I upravo neka od najsnažnijih mjesta u ovim “malim prozama” i pjesmama počivaju na tom ironičnom obrtanju aspekata viđenja.  

“A onda je uslijedio još jedan ozbiljan razgovor o dominaciji velikih sila u svjetskoj politici. Iznesenim stavovima nije se moglo ništa prigovoriti. A ja sam poželjela da bez razloga opalim čvoku nedužnoj plavokosoj djevojčici u prolazu”, stoji u jednom od dnevničkih zapisa. O bolnim temama Kratović govori sa vedrom rezigniranošću i humorom, čiji efekat obično postiže kroz suptilnu asocijativnu igru u opozicijama, odnosno analogijama: tako se ljubavnik kojeg naziva Starim Jarcem preobražava u “starog mudraca”, da bi bio suprotstavljen njenom “starom” i ostalim “starima”. Ubjeđivanje u štetnost pušenja efektno je dovedeno u vezu sa “otpuhivanjem poljupca za rastanak” u pjesmi “Rođendanska”, a u jednom od proznih zapisa naratorka “na smrtnu SMS poruku odgovara SMS saučešćem”; u priči koja i počinje rečenicom “Moj dragi ima drugu dragu”, kupovina lijekova u apoteci prethodi liječenju ljubavne tuge, dok u pjesmi “Romantični pad” doslovni pad nakon rušenja kreveta metaforički biva doveden u vezu sa padom iz snivanja “pustih snova”.

Pjesme i proze Jasenke Kratović pružaju spontane i autentične snimke iskustva jedne senzibilne mlade žene, bez imalo one usiljene i pretenciozne artificijelnosti u jezičkom oblikovanju ili nategnutih fikcionalnih konstrukcija kakve nerijetko srećemo kod savremenih pisaca. Po svojoj lirskoj svježini, osobenoj pronicljivosti zapažanja, suptilnoj ironiji i maštovitim intertekstualnim poigravanjima, ovaj njen prvijenac zauzima jedinstveno i važno mjesto u korpusu mlađe savremene bosanskohercegovačke književnosti.  

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)