Samo u zadnja dva dana sam prisiljen bio na hrpu informacija koje bi, svaka za sebe, u normalnu društvu značile poziv na uzbunu. Evo samo dvije – i obje mostarske. Prijatelj mi, požali mi se, nekoliko dana uzastopce, dolazi u mostarski ured CIPS-a – ili kako ga sada već zovu – zbog osobne iskaznice. I svaki put potpuno ista priča. Pred šalterom masa ljudi – što domicilnih, što sirota naroda razasutog po bijelom svijetu koji dolazak u domovinu koristi kako bi regulirao osobne dokumente. I svaki dan isti odgovor državnih činovnika – ne možemo vam pomoći, pao je sustav. Dokle, sam Bog zna. I ne samo to. Znači li uzrečica „pao je sustav“ da, dok se sustav ne podigne, građani ne mogu računati ni na ostvarivanje temeljnih građanskih prava – da, zapravo, nema ni jedne od temeljnih funkcija države?

Nije, međutim, najveći problem što je pao sustav. Uvijek imate užasnije od užasnijeg. Prijatelj mi, recimo, ispriča da je išao u mostarsku gradsku upravu riješiti nekakav administrativni problem. Ali, tamo nikoga. Gradska uprava na kolektivnom odmoru. Ne mogu vjerovati – jer to sresti ne možete ni u, što bi narod rekao, Tunguziji. Država, zamislite, dakle servis građana koji im na dispoziciji mora biti svaki dan i u svemu, na kolektivnom odmoru. Provjerim kod moga mostarskog druga – i dobijem istu informaciju. Da, točno je, mostarski dio države je na kolektivnom odmoru.

Ne daj Bože da mi je nakana oblajavati mostarski dio države. Jer, drugačije nije ni drugdje – uzduž i poprijeko lijepe naše. Ali, s javnošću podijeljena informacija upozorava – ili će za građane ove zemlje država sve duže biti na kolektivnom odmoru ili nešto pod hitno treba mijenjati.

Opredjeljenje na promjene, međutim, podrazumijeva i promjenu paradigme koja je kolektivni odmor i proizvela – sustava vladanja, dakle, koji se na leđa BiH natovari preko dva desetljeća. Je li, pak, takvo što moguće? I, ako jeste, koji je put do promjena?

Ili će za građane ove zemlje država sve duže biti na kolektivnom odmoru ili nešto pod hitno treba mijenjati.

Kada u mogućnost promjena ne bih vjerovao, digao bih sidro i „otplovio“. Ali, da bi se do njih i došlo poklopiti se mora štošta. Bez barem dviju pretpostavki, ipak, ne bi išlo. Nužan je, prvo, politički konsenzus aktera u političkoj areni o promjeni sustava vladanja – pa i vlasti koja nas je prethodnih četvrt stoljeća „zajahala“. No, ništa od konsenzusa „elita“ ne dobije li se potpora za promjene i kod građana samih. A potpore nema bez masovnog izlaska na izbore – i glasa protiv nastavka iste priče.  

Sadašnja istraživanja javnog mnijenja, nažalost, što se spremnosti za promjene kod građana tiče, ne bude nadu. Sve, naprotiv, upućuje da bi apstinencija mogla biti najmanje na razini one od prije četiri godine – ponegdje i veća. Ako bi se, primjerice, izbori održali danas, svega četrdesetak postotaka građana hrvatske nacionalnosti bi sigurno izišlo na njih – a to, što je-je, nije dovoljno i da bi se hadezeov sustav šamaranja vlastita naroda poslao na smetlište historije.

Do početka listopada se, istina, štošta može i promijeniti. Ali, da sadašnje stanje upozorava – jeste.

Isto toliko je, ponovimo, važan konsenzus „elita“ o promjeni postojećeg sustava vladanja. U Republici Srpskoj su, kako stvari stoje, na dobrom putu da to i postignu. Savez za promjene je – a on je kralježnica takvog konsenzusa – već tu. Za sada, iskače tek Vučićeva bosanskohercegovačka replika. Vjerovati je, međutim, da bi do izbora i ona u orkestar promjena mogla biti uštimana. Dogodi li se to, upitnim ostaje tek dogovor s koalicijom „Domovina“ – koji, što se moje procjene tiče, ne bi smio biti upitan.

A što je s Federacijom? E, priča u njoj je, barem iz današnje perspektive, nešto složenija. Složiti bi se trebalo koješta što do sada nije. Morao bi se, recimo, dogoditi dogovor stranaka koje za sobom vuku respektabilan dio bošnjačkoga biračkoga tijela, a koji otvara mogućnost eliminacije iz vlasti političke filozofije koja sebi pripisuje ekskluzivitet „obrane“ bošnjačkog nacionalnog interesa. Ali, istodobno bi se morao dogoditi i dogovor stranaka koje za sobom vuku značajan dio hrvatskoga biračkog tijela, i koji realnom čini mogućnost eliminacije Čovićeve družine iz sustava odlučivanja o sudbini ove zemlje.

Sve, naprotiv, upućuje da bi apstinencija mogla biti najmanje na razini one od prije četiri godine – ponegdje i veća.

Je li, pak, takav scenarij i realno moguć? Teorijski – da. Praktično – baš i nisam posve siguran. Jer, u slučaju stranaka, koje za sobom vuku značajan dio bošnjačkoga biračkog tijela, dogovor znači spremnost sjedanja za stol lidera Demokratske fronte i SDP-a – i razgovor o zajedničkoj izbornoj taktici i strategiji. Razgovor, dakle, kako sutra, jer radi se o partijama istog svjetonazora, zajedno formirati vlast, kako iz utakmice izbaciti esdeaova „trkača“ za člana državnoga predsjedništva i tu poziciju osvojiti za sebe – a bez te vrste dogovora nema ni promjene filozofije vladanja.

Je li, pak, ta vrsta dogovora realnost? Je li, primjerice, realna mogućnost konsenzusa da se za člana predsjedništva zajednički podupre onaj koji početkom rujna – bio to Komšićev ili Lagumdžijin čovjek – bude bolje stajao po istraživanjima javnog mnijenja? Ne znam. Što bi rekli, bože kćeri da te beg uzme, al' cigani oko kuće skaču. Jer, za takvu spremnost već danas bi morali imati međustranačku atmosferu ni nalik onoj koja je na sonu – a na sonu je sve očitija nervoza vrha SDP-a, sve izraženija im sklonost da otrovne strijele odapinju baš prema Demokratskoj fronti i njezinu lideru, sve više je informacija o dogovorima Lagumdžije s vrhom SDA o zajedničkom postizbornom klepanju vlasti... A sve to, opet, govori kako i on sam ostanak u vlasti pretpostavlja razmišljanju o promjeni filozofije vladanja – pa onda, i postizbornim savezima koji bi takvu promjenu omogućili.

No, ostaje za vidjeti. Nikad ne reci nikad – možda se do listopada ponešto i promijeni. Za promjene je, s druge strane, nužan uvjet i dogovor stranaka koje za sebe vežu značajan dio hrvatskoga biračkoga tijela. Jer, jedino na taj način je „iz sedla“ moguće izbaciti interesnu grupu koja se u javnosti uporno pokušava prikazati kao ekskluzivni zastupnik hrvatskih nacionalnih interesa. Je li, međutim, takav dogovor i moguć?

U slučaju BiH, nažalost, ekonomski bankrot ne mora biti i najgore što joj se može dogoditi. Dapače. On bi mogao biti uvod i u još ružnije procese koji bi zemlju mogli zadesiti. Ali, o njima radije ne bih.

Teorijski, opet da. U realnom životu, nažalost, preskočiti je neophodno puno prepreka. Da bi, naime, on bio i moguć, uštimati je neophodno interese „devedesetke“, Demokratske fronte – koja je, prema istraživanjima, treća po utjecaju stranka među građanima hrvatske nacionalnosti, odmah iza dvaju hadezeova – Narodne stranke Radom za boljitak, Stranke pravde i povjerenja, pa i nekih manjih, regionalnih stranaka.

Je li, međutim, i ta vrsta „uštimavanja“ moguća? Ne znam. Ali znam da bi, kako bi se do njega i došlo, bilo neophodno štošta dogovoriti. Kako, primjerice, usmjeriti glasove prema istom kandidatu za člana predsjedništva – Budimiru ili Ragužu, jer im treći, Popović, objektivno, ne može biti ozbiljna konkurencija. Je li, recimo, moguć dogovor da se u listopadu glasuje za onoga tko u istraživanjima javnog mnijenja tijekom rujna bude bolje stajao? Moguće je. Jesu li, pak, na takav deal spremna i dvojica lidera? E, to je već problem na kojeg odgovora nema bez „mudre ciganke“.

Na putu promjena je, drugim riječima, stotinu kineskih zidova. I objektivno, mogućnost njihova savlađivanja je, barem što se narednih izbora tiče, poprilično upitna. Uostalom, od promjena strahuje i država koja je na kolektivnom odmoru. I stoga, nema dvojbi da će se s odmora vratiti već početkom rujna – i da će učiniti sve kako bi i sama promjenama „stala na rep“. Jer, spriječe li se one, država će ponovo moći na kolektivni – i to sve do slijedećih izbora. U protivnom, na remont će morati i sama – a neki iz njezine vertikale bi mogli završavati i na birou, pa i zatvoru ako već hoćete.

Ali, bez promjena u filozofiji vladanja očekivati je naivno i promjene u realnu životu. Prema navodima magazina „Euromoney“, primjerice, BiH je na vrhu liste zemalja koje bi u roku od slijedećih godinu dana mogle doživjeti nedavnu sudbinu Argentine – da bankrotiraju. U slučaju BiH, nažalost, ekonomski bankrot ne mora biti i najgore što joj se može dogoditi. Dapače. On bi mogao biti uvod i u još ružnije procese koji bi zemlju mogli zadesiti. Ali, o njima radije ne bih.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavovi DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.