Prošlo je već deset i više godina otkada se ozbiljno bavim izučavanjem bliske historije bivše Jugoslavije. Čitajući izuzetno opširan arhivski materijal, bosanskohercegovački, srbijanski, hrvatski pa čak i makedonski, nisam se onda, niti se danas mogu oteti utisku koji je precizno nametao mišljenje da su Srbija, Hrvatska, Makedonija pa čak i Kosovo u svojim djelovanjima već decenijama imali potpuno precizno ocrtanu nacionalnu politiku, sa jasnim ciljevima i metodama provođenja, dok je jedino Bosna i Hercegovina, u tom smislu, bila i ostala nedonošče jer "naša" politika je, zapravo, tumačenje tuđih politika, a naša historija je, nažalost, prebrojavanje žrtava zbog srbijansko-hrvatskih nacionalnih projekata.

Ko smo, zapravo, mi? Šta hoćemo? Zašto se uznosimo kad već nemamo s čim? Je li suština naše politike naša umišljenost da smo bolji od drugih samo zato jer se svemu možemo podsmijati i narugati!? Mislimo li da možemo preživjeti naredni srbijansko-hrvatski nacionalni plan? Znamo li da su nam mezarja puna, sela prazna, industrija kupljena, budućnost prodata, dijaspora veća od matice, dugovi veći od primanja, vrijeme kraće od obaveznih poslova? Znamo li da su nam tijela u Bosni, oči u Njemačkoj, starci kod kuće, djeca napolju na privremenim radovima? Znamo li da ne kontrolišemo sopstvene granice, da jedemo šta nam serviraju, da nemamo ni vojsku ni oružje, da je granica naše države stotinjak metara poviše restorana Bazeni gdje se sarajevsko-dijasporski "trust mozgova" opija ne sanjajući da će za pet, deset ili dvadeset godina oni ili njihova djeca biti u istoj ulozi kao što su bili jučer ukopani Prijedorčani...

Možda je najveća tragedija bosanskohercegovačke prošlosti i sadašnjosti bila i ostala u tome što su stanovnici Bosne i Hercegovine gotovo uvijek odbijali da žive u realnosti. Nijedan događaj iz prošlosti nije ih naučio da sadašnjost i budućnost gledaju drugim očima već su se, gotovo uvijek, sprdali sa opasnostima koje bi se nad njih nadvile smatrajući da su ih porazili samim tim što su ih prozreli i(li) uočili. I gotovo uvijek bi se prevarili.

Ko smo, zapravo, mi? Šta hoćemo? Zašto se uznosimo kad već nemamo s čim? Je li suština naše politike naša umišljenost da smo bolji od drugih samo zato jer se svemu možemo podsmijati i narugati!?

Nonšalantnošću prema sopstvenom životu i zemlji u kojoj žive, stanovnici Bosne i Hercegovine uspjeli su da za stotinjak godina svuku svoju državu svedu u okvire nekoliko gradova (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Bihać, pola Mostara...), iako se ne tako davno naša zemlja prostirala na teritorijama današnje Srbije, Hrvatske i Crne Gore, na šta smo mi, prilično, zaboravili pa danas tu zemlju i taj narod nazivamo strancima, isto onako kako se proteklih godina, uglavnom, odričemo Banjaluke i drugih gradova iz kojih su nas prije petnaestak godina protjerali oni koji, za razliku od nas, imaju nacionalni program.

Međutim u sopstvenim porazima mi, gotovo uvijek, imamo i opravdanja, krivce koji se u našoj svijesti, dakako, nalaze izvan naše nacije. Obično su naši krivci svjetske supersile jer jedino tako mi istovremeno sebi dajemo na historijsko-geopolitičkoj važnosti sa jedne, odnosno dobijamo "realno" opravdanje za stanje u kojem se nalazimo sa druge strane. I tako, zapravo, nastaje kolektivno ludilo ili kolektivna apatija u kojoj smo se unaprijed predali u svim budućim životnim ili strateškim bitkama jer su protiv nas "puno jači od nas" pa nama ostaje jedino to da prebrojimo mrtve i brže bolje se odrekenmo onih koji su se borili, jer oni nisu "mi", a "mi" smo uvijek kooperativni, prilagodljivi svakoj sili koja od nas pravi "mlađeg brata".
 

Kada se sve ovo sagleda, onda i ne čudi što je suština današnje bh.politike, koja je pretenciozno nazvana baš kao i fudbalska bh. Premijer liga, ocrtana u iftaru Bakira Izetbegovića sa nekolicinom svoje, manje-više, mafijaške klike iz SDA sa jedne, odnosno što je medijsko-politička "poslastica" primitivizam koji buja iz saopćenja za javnost i intervjua bivših partijskih drugova, a danas konkurenata za budžetsko džabalebarenje narednih četiri-pet godina sa druge strane.

I ne čudi što je suština današnje bh.politike, koja je pretenciozno nazvana baš kao i fudbalska bh. Premijer liga, ocrtana u iftaru Bakira Izetbegovića sa nekolicinom svoje, manje-više, mafijaške klike iz SDA.

Ovih dana u Sarajevu, dakle, traje medijska prepirka, suštinsko blaćenje, bivših partijskih, kafanskih i kakvih sve ne drugova koji su se, u međuvremenu, podijelili u dvije stranke. Zlatko Lagumdžija poručuje da se njegov bivši drug Željko Komšić udružio sa njihovim nekadašnjim zajedničkim neprijateljem Draganom Čovićem, kojeg je Lagumdžija osam godina vukao za nos poturajući mu upravo Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji je prihvatio da bude SDP-ova Lajka u narušavanju međunacionalnih odnosa Bošnjaka i Hrvata, a koje bi Komšić danas da relaksira sa kandidatom Antom iz Livna, nakon što je Komšić ispucao svojih osam godina džabalebarenja i vozanja u skupocjenim autima, slanja privatnih i stranačkih drugova u bh. diplomatiju i slično.

Komšić, ipak, "žustro" odgovara da se Lagumdžija nagodio sa srpskim gedžom Miloradom Dodikom, ali ostaje malo nejasno gdje je, u proteklih osam godina, bio Komšić dok se njegov partijski šef Lagumdžija dogovarao i lijevo i desno, baš onako kako to danas čini Komšić pokazujući da je bio dobar đak profesora sarajevskih jalijaških prevara Zlatka Lagumdžije. U halabuku koju stavara bh.ljevica uključio se i Emir Suljagić koji je doskora bio biograf Zlatka Lagumdžije da bi evoluirao u njegovog najžešćeg kritičara, što samo po sebi dovoljno govori o kakvoj nezreloj ličnosti se, zapravo, radi.

Tako, dakle, izgleda suština bh.političke ljevice koja se u osnovi bavi privatnim ratovima proisteklim iz nekadašnjih zajedničkih ljetovanja, kafanskih opijanja i medijskih spletkarenja koja su se raspukla onoga trenutka kada su se sva Lagumdžijina "djeca" zaželjela da budu "isti Zlatko", što SDP-ov Kim Mil Sung nije mogao progutati tako lako. Otud nekoliko "lijevih" stranka, koje imaju lijeve politike, lijeve kadrove, lijevu šuplju priču, lijeve NVO podrživače, lijeve kandidate i lijevog Antu, koji je isporučen kao poklon Draganu Čoviću jednako onako kao što je Bakir Hadžiomerović žrtvovan od strane Lagumdžije kao posljedica dogovora sa šefom poljinskog klana Bakirom Izetbegovićem.

Ostaje malo nejasno gdje je, u proteklih osam godina, bio Komšić dok se njegov partijski šef Lagumdžija dogovarao i lijevo i desno, baš onako kako to danas čini Komšić pokazujući da je bio dobar đak profesora sarajevskih jalijaških prevara.

Jadni Bakir, Hadžiomerović dakle, ostao je prvo bez novinarske, potom bez političke i još samo fali i bez tamburaške karijere, i sve to radi Zlatka Lagumdžije koji je, ako ćemo pravo, bio i uzrok Hadžiomerovićevog medijskog stolovanja. Ni u stranci Željka Komšića ni u stranci Zlatka Lagumdžije nemaju blage veze kako uspraviti državu BiH, obezbijediti granice, ojačati policijske agencije i tužilaštva, provesti antikorupcijsku operaciju u svim porama bh.društva, kako okončati traumatične procese u BiH, revidirati privatizaaciju, pohapsiti "Ševe" i profitere, vratiti oteto i raditi na uspostavi normalnog života. Ruku na srce, ove dvije stranke nemaju ni kadrova ni pameti za ovakve vrste politika te sve što im preostaje jeste upravo kafansko zabavljanje bh.javnosti, što i jeste njihov maksimum ali i mjesto odakle je potekla njihova "politika" i gdje će se, neminovno, vratiti.

Sa druge strane "politika" SDA već odavno ne postoji. Da li je ikada i postojala moglo bi se razgovarati, ali je vjerovatnije da je SDA bila tek kolektor nekadašnjeg narodnog straha i nacionalne euforije koja se, po sistemu spojenih posuda, prelila i u naše dvorište. Suština njihovog političkog održavanja na vlasti nalazi se, upravo, u poraznosti navike bh. glasača koji, kada ne glasaju za SDA, svoje glasove poklone bezveznjakovićima kao što su Lagumdžija ili Komšić te na taj način, za četiri  godine, nakon razočarenja opet dođu na početak sopstvenih loših odluka i vrate se starom jatu. I tako već dvadeset i četiri godine.  

Suština "politike" SDA svedena je na stihove balkanskog Borata - Ekrema Jevrića

SDA se i dalje pokušava predstaviti kao merhametli stranka iako u svojim redovima imaju ozbiljnu količinu funkcionera koji imaju krvave i ruke i(li) savijest. Poručuju nam da je to stranka poštenjačina ali im se "nekako omaklo" da za vrijeme njihove vlasti bude izvršena najveća pljačka Bosne i Hercegovine. Tvrde da vole sopstveni narod ali su za čas posla prodali pola države i od dva miliona Bošnjaka, vjerovatno zauvijek, napravili doživotne izbjeglice, ljude bez domovine i emotivno-psihološke adrese. Kažu da se preko njih organizovala odbrana Bosne i Hercegovine ali ne daju odgovor zašto su, onda, ubijali, hapsili i progonili komandante i borce koji su se istinski borili za našu državu. Kada bi se licemjerstvo ispisivalo riječnikom skraćenica, pretpostavljam da bi jedna od osnovnih skraćenica za ovu užasnu osobinu bila i SDA.

Bosanskohercegovačka nacija je, u suštini, trgovačka nacija. Kroz našu zemlju su prolazile razne vojske i sile kojima smo se mi, uvijek, prilagođavali pokušavajući da budemo ono što nismo. Možda zbog svega toga nigdje nismo ni prispijeli, odnosno možda je baš to uzrok naših nacionalnih lutanja koja svakih nekoliko desetljeća redovno plaćamo manjkom zemlje i gubitkom mladosti.

Trgujemo sa svačim, trgujemo sa svima, trgujemo misleći da smo najpametniji, svega se odričemo i sve kupujemo, sve prihvatamo i istovremeno sve zaboravljamo ali još uvijek ne shvatamo da se sa jednim takvim švercerskim mentalitetom, odnosno pijačarskom logikom, država i nacija ne mogu graditi jer baš ondje gdje je granica zadnjeg pothvata srbijanske politike, na Kozijoj ćupriji, tik iznad Sarajeva, nalazi se i utjelotvorenje suštine dokle je došla bh. mladost odgajana na SDA-ovsko - SDP-ovskoj "politici" prevara - restoran Bazeni.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.