Govoreći o Bosni i Hercegovini, u oktobru 1995. godine, Papa Ivan Pavao II rekao je kako je „strah od različitosti između dva naroda ustvari poricanje njihovih temeljnih sličnosti koje mogu dovesti do istinske noćne more nasilja i terora.“

Mi, koji smo na svojoj koži osjetili svu nepravdu, zlo i težinu koju rat uvijek sa sobom donese, imamo moralnu, ljudsku obavezu da makar pozivamo na mir ako vec nista više od toga ne možemo uraditi. Ne smijemo ostati nijemi pred zaglušujućom bukom sile.

Spirala nasilja na Bliskom istoku prijeti da se pretvori u rat do istrebljenja. Na području Gaze broj žrtava izraelskih zračnih napada prešao je 150 i stalno raste. Borbe su nastavljene, ljudski životi i dalje ugroženi, a i ono malo normalnog života i infrastrukture što je postojalo na području Gaze nestaje pred očima svijeta.

Ujedinjeni narodi, Europska unija, Sjedinjene Američke Države, i Palestini i Izraelu susjedne zemlje, pozivaju na mirno rješenje situacije koja je eskalirala i kojoj se u ovom trenutku ne vidi kraj.

Za to vrijeme Bosna i Hercegovina odlučila je da šuti.

U utorak, kao Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, uradio sam ono što prema Ustavu Bosne i Hercegovine i mogu, pozvao sam vlasti da pronađu dovoljno snage, volje i suzdržanosti kako bi se okrenuli mirnom rješenju problema i izazova pred kojim se nalaze njihovi narodi.

U isto vrijeme članovi Predsjedništva naše države, institucije koja je prema članu V Ustava Bosne i Hercegovine nadležna za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine, odlučila je da šuti i propusti da se odredi prema onom što se trenutno događa na Bliskom istoku.

Svjestan sam da Bosna i Hercegovina sama ne može zaustaviti stradanje i nasilje nad ljudima Bliskog istoka. Ali Bosna i Hercegovina, kao simbol ratnog stradanja i nepravde, svojom porukom može i mora uvijek biti važan dio globalnog mozaika poziva na mir. Mi znamo cijenu rata, i znamo olakšanje koje donosi mir. Zbog toga ne smijemo da šutimo.

Ubijanje Palestine mora stati.