... i tako je otvoren Andrićgrad, Disneyland srpskog nacionalizma.

Otvaranje je bilo raskošno, jer raskoš, kako znamo iz Kavafijeve pjesme, zasjenjuje varvare. Nacionalizam je varvarstvo, otud binarna opozicija civilizacija - varvarstvo ne stoji. Naša civilizacija je utemeljena na konceptu nacionalne kulture, koji je je varvarski. A varvarski je jer partikularno pretpostavlja univerzalnom, jer ide kontra univerzalizmu Svetoga Pavla, jer okreće stražnjicu njegovom nauku da „nema više Jevrejin ni Grk...“.

Jer Pavle svijet okreće naglavačke – nakon njega, varvari više nisu ne-Grci, nego Grci koji nisu u stanju prigrliti ne-Grke.

Otud je ta „civilizacija“, baš u ime svojih „etničkih kultura“ koje su vazda ugrožene i stoga ih oružjem treba štititi, počinila tako mnogo najbrutalnijih varvarstava.

Pogonsko gorivo za rat

Andrićgrad je, između ostalog, zamišljen i kao hram srpske kulture, koji treba da iskupi, transcendira zločine srpskog nacionalizma počinjene u Višegradu i Bosni i Hercegovini. On to može, koliko i Disneyland iskupljuje zločine američkog imperijalizma.

Ovdje se nacionalna kultura ukazuje kao nešto čudovišno, jer ne samo da je kultura bila pogonsko gorivo za rat, ono što će svojom „uzvišenošću“, svojom poezijom iznad svega, gurnuti ljude u rat, pružiti im argumentaciju većeg dobra u čije ime je dozvoljeno učiniti nedopušteno, nego se kultura, poslije svega, pojavljuje i kao ono što će te zločine profiltrirati, ispolirati, uspomeničiti, odrediti im pravo mjesto u našoj kulturi sjećanja – našoj istoriji.

„Još ne znate što ste učinjeli dok ne čujete dobroga guslara“ – još ne znate što ste učinjeli dok ne vidite Andrićgrad.

Kada nije ratno vrijeme, nacionalisti su komični. Mogao bi im se čovjek po cijeli dan smijati kad ne bi znao da njihove svečane parade moralnog idiotizma i umjetnosti u službi nacije ne završavaju prolivanjem krvi.

Nad idejom da se u jednu nacionalnu kulturu, putem skupine zgrada, u 21. vijeku može usaditi renesansa koja, prema mišljenju ideologa, toj kulturi nedostaje, može se ili smijati ili plakati.

Thomas Bernhard je učio kako komediju treba pisati kao tragediju, a tragediju kao komediju. Andrićgrad je komična tragedija u najavi.

I kako je samo Aleksandar Vučić, reformisani reformator, onaj koji je, i prije nego je Kusturica u srpsku kulturu ugradio renesansu, toj kulturi obezbijedio reformaciju, majstorski ušao u ulogu! Kakav lijepi igrokaz! Najprije Predsjednik Nikolić kaže nešto glupo o Bosni, na što se Vučić ogradi od njega. Onda Vučić prisustvom na otvaranju Andrićgrada napravi gest koji je za Bosnu hiljadu puta opasniji od Nikolićevog trabunjanja, ali zašto ga kritikovati, kada je on dobru volju dokazao ogradivši se od Nikolića?

Vučić drži miroljubiv govor, ali ne zaboravi da pomene neprijatelje, „male ljude“ i sve "one koji bi da pokušaju da nam zatruju istoriju ili da nas nateraju da zaboravimo". Teške su to optužbe, vidite u kakvoj je opasnosti nacionalna kultura, treba to odbraniti od onih koji bi da truju istoriju i tjeraju na zaborav... Vučić, doduše, nije rekao šta ih tjeraju da zaborave, ali usudio bih se pretpostaviti: “naše žrtve”.

Vučić prisustvuje otvaranju spomen-obilježja Miloševićevim osvajanjima u Bosni, a Nikolić bude izviždan na Voždovom Gazimestanu? Možete o istoriji misliti što vas je volja, ali njen smisao za ironiju nije moguće poreći.      

Šta reći za taj mizerni skup zgrada kraj Drine: ako im je ono lijepo, ne želim nikada saznati što je po njima moralno. Nažalost, to vrlo dobro znamo: eno je Bosna puna tabuta koje je za sobom ostavila djelatna etika te estetike.  

Nacionalizam voli kič, jer on raste iz kiča, kič je „humus nacionalne kulture“, koju ne može pravilno razumjeti niko osim pripadnika nacionalne kulture. Sve što takne, nacionalizam pretvara u kič – pa tako i Andrića, tako i Njegoša, tako i Principa.

Čitajući Kišove savjete mladim piscima, mislio sam kako tamo nedostaje samo jedan savjet: kada postaneš zreo pisac, nemoj davati savjete mladim piscima. Ali hajde da odigramo tu igru, pa odgovorimo na pitanje: Šta pisci mogu naučiti na primjeru Andrićgrada? Možda ovo: dobro se potrudite da svoj tekst učinite toksičnim za nacionaliste, tako da mu nikada ne mogu prići i nikada ga ne mogu zlorabiti, pišite tako da nikome ne padne na pamet da vam podigne spomenik, a ako bi vas takva strašna sudbina ipak zadesila, na vrijeme se postarajte da vaše spomenike nacionalisti ruše, umjesto da vam ih podižu. Jer poslije će biti kasno. Poslije će fini svijet uzalud braniti vaš tekst od „nacionalističke zloupotrebe“. Uzalud, jer sjenku sumnje neće biti moguće ukloniti: je li vaš tekst bio inherentno nacionalistički, zbog čega su oni na vaše knjige pohrlili kao muve na balegu?

Kopija makedonske kulturne politike

Emir Kusturica je, tvrdi se, „idejni tvorac“ Andrićgrada. Ali nije li očito kako je Andrićgrad kopija nove makedonske kulturne politike? Pa cijela Makedonija je pretvorena u Aleksandrograd.

Andrićgrad je, konačno, Kusturicin odgovor Mehmed-paši Sokoloviću. Imenom pravoslavac koji je postao musliman dao je da se izgradi most na Drini. Sada je pored tog mosta imenom musliman koji je postao pravoslavac podigao grad.

Sada je, napokon, istorijska ravnoteža u Bosni uspostavljena. Sada je, napokon, Andrić dobio počast kakvu zaslužuje. Njegoš je na pijedestalu, a Princip odbranjen od dušmana.

Sada je, napokon, sve na svom mjestu.

Stoga, mali ljudi sitnih duša, ustanimo svi, pozdravimo Genija. Bravo! Bravo!

(balkans.aljazeera.com)