U skupini sam onih koji su o fašističkim metodama, premlaćivanja i fizičke eliminacije prije svega, koje primjenjivaše Musolinijeve i Hitlerove falange, pročitali puno više od obična svijeta. Danas je, međutim, izvjesno i da sam među rijetkima koji su iste te metode, iako skoro stoljeće nakon i Hitlera i Musolinija, iskusili na vlastitoj koži.

Napadnut sam, i premlaćen dakako, zbog vlastitog mišljenja – i to na vlastitom radnom mjestu. Ali, stratezi se – kao i tridesetih godina prošlog stoljeća – ni ovaj put ne mogu pohvaliti kako im je pamet jača strana. Jer, i dalje misle kako je za ušutkivanje dovoljno fizičko premlaćivanje. Greška! Čovjeka se ušutjeti može samo ako mu se slomi duh. Za to je, istina, ponekad dovoljno i fizičko premlaćivanje – neka mostarska iskustva, uostalom, u prilog tome i svjedoče. U mojem slučaju, na njihovu žalost, cilj nije postignut. Dapače, sve mi se čini kako mi je „fizički tretman“ fašista poslužio kao instrument punjenja vlastitih akumulatora u borbi protiv njih samih.

Stratezi se – kao i tridesetih godina prošlog stoljeća – ni ovaj put ne mogu pohvaliti kako im je pamet jača strana. Jer, i dalje misle kako je za ušutkivanje dovoljno fizičko premlaćivanje. Greška! Čovjeka se ušutjeti može samo ako mu se slomi duh.

Tko stoji iza brutalnog nasrtaja na mene? Pita li se medije jedne od fašistoidnih ideologija, u pitanju je individualni čin frustrirana čovjeka, „borca“ domovinskog rata i 80 postotnog ratnog vojnog „invalida“. Kojeg, eto, povrijedih jer zborih protiv osuđenika za ratne zločine nad nedužnim civilima srednjobosanskoga kraja. Pogledajte, uostalom, prve reakcije Poskoka i njemu sličnih. Čitav se slučaj pokušalo svesti na osobni sukob dvoje, usto alkoholiziranih ljudi – a time se, zapravo, htjelo diskreditirati samo jednog od njih, onog koji „blebeće“ protiv njihove ideologije i optužuje je kao jednu od onih što su usmjerene na destruiranje BiH kao države i kao društva. Ko biva, kakav akademik – to je pijandura, sklona svemu i svačemu, čak i fizičkim obračunima.

Naravno, startni plan je sasvim drugačije zamišljen. Siledžija je trebao završiti prljavi posao – polomiti mi rebra, a onda bi policija sve to, k'o eto, sustavno, i godinama istraživala, sve dok na čitav slučaj ne bi pala prašina zaborava. Ali, po planu nije išlo – siledžiji na mjestu zločina neplanirano ostadoše neke od osobnih mu stvari – i mimo njegove volje dakako. A to je, onda, mozak operacije tjeralo na nove scenarije. Moralo se, drugim riječima, posegnuti za „planom B“ – u eter gurnuti priču kako je sve to čin frustriranog pojedinca, te kako premlaćivanje i nije bilo planirano nego je rezultat polusatnih prepirki zbog kojih je čovjeku „prekipjelo“. I zbog čega se dokopao prvog što mu bi pri ruci – tobože vješalice, ni u ludilu službene palice – i tresnuo me gdje je stigao. U protivnom, ne prođe li priča te vrste, sve će se kao račun ispostaviti drugima – zaštitarskoj firmi, njezinu vlasniku i Partiji – onima koji iza čitave priče i stoje.

Problem je, međutim, što je slučaj gotovo pa nemoguće individualizirati. Jer, protiv individualizacije je baš sve. Može, naime, biti da je čovjek i ratni vojni invalid, može biti da je i nezadovoljan onim što u javnom prostoru zastupam, ali fakti su fakti. Čovjek, 80 postotni „invalid“ je, zamislite, zaštitar u privatnoj zaštitarskoj agenciji – a to je ravno znanstvenoj fantastici. Kako, hoću reći, s tolikim invaliditetom raditi takav posao? I tko mu za to dade licencu? Jer, za ta bi posao čovjek morao biti potpuno fit. No, ni to nije sve. Čovjek koji je zadužen za moju eliminaciju zaposlen je u privatnoj zaštitarskoj agenciji čiji je vlasnik – koje li „slučajnosti“ – savjetnik ministra unutarnjih poslova HNŽ-a. A, siroti je ministar, i opet „slučajnost“, predsjednik mostarskoga gradskog odbora HDZ, barem je to bio do prije mjesec-dva – ali i jedna od također pogođenih osoba mojim izjavama o ratnim zločincima budući je, tako vele, i sam „hodočastio“ na zagrebački Pleso kako bi „nacionalnom heroju“ među prvima poljubio ruku.

Čovjek koji je zadužen za moju eliminaciju zaposlen je u privatnoj zaštitarskoj agenciji čiji je vlasnik – koje li „slučajnosti“ – savjetnik ministra unutarnjih poslova HNŽ-a. A, siroti je ministar, i opet „slučajnost“, predsjednik mostarskoga gradskog odbora HDZ...

I čemu se, onda, čuditi njegovim istupima nakon toga, pa i izjavama koje je davao. Pogledajte, uostalom, izjavu sarajevskom „Oslobođenju“. Čovjek koji je priveden, veli vrli ministar, je „ratni vojni invalid, koji ima određene traume i kojem su zasmetali određeni novinski natpisi ... živi teško, bio je branitelj i borio se za ideale koje sada netko nipodaštava“. Vokabular, što je-je, u normalnu društvu puno primjereniji odvjetniku, koji samo što ne kaže „ma dajte, kanite se čovjeka, pa i on sam je jedna od naših 'svetinja'“, nego čovjeku koji je plaćen za sigurnost građana.

Kad bi ljudi smjeli, a ne smiju – jer, bolje šutjeti nego zbog istine se i sam nevoljama izložiti – pala bi, na ministrovu žalost, i priča mu kako se sve to dogodi zbog mojih izjava o čovjeku osuđenom za ratne zločine. Jer, onaj što nasrnu na mene – ispriča mi više kolega s fakulteta na kojem radim – po fakultetu se smucao tjednima i kod njih, a i studenata, izazivao sumnje, pa i strahove. Siledžija je, dakle, tjednima izviđao, snimao, kako bi prije „operacije“ imao sve elemente i kako bi isključena bila svaka slučajnost.

Bilo kako bilo, sve to je, na moju sreću, stvar prošlosti. Ako su me željeli likvidirati, ima Boga – nisu uspjeli. Ako su me htjeli samo „kultivirati“, niti su me isprepadali, niti obeshrabrili. Ali, zato su me učinili bogatijim – i za jedno iskustvo i svijest da drugi put ne smijem dopustiti ovu vrstu iznenađenja, ali i za nesvakidašnje solidariziranje znanih i neznanih i osudu koju prema ovom vandalskom činu izrekoše i pojedinci i institucije. Osudio ga, istina, nije i fakultet na kojem sam četvrt stoljeća – i na kojem sam najstariji redoviti profesor. Zna li se, pak, da je na njegovu čelu osoba koja najužem društvu „odabranih“ i sama pripada, takvo postupanje mu dođe k'o „najprirodnije“. Ali, zato životinjski atak na mene osudi – a to mi je puno važnije – najveći dio mojih kolegica i kolega.

Nastaviti ću, pa neka od muke pocrkaju, s raskrinkavanjem kriminala i njegova sakrivanja iza paravana nacionalnih interesa. Neću odustati ni od javne demistifikacije fašističkih metoda zastrašivanja, discipliniranja i ušutkivanja – niti od otvaranja očiju narodu da takvi ne štite ničije, pa ni njegove, ni nacionalne ni ine interese.

Na prvog čovjeka moga fakulteta, međutim, ugledali se nisu i svi ostali. Dapače. Osudu fašističkog pokušaja discipliniranja i solidarizaciju sa mnom iskazaše mnogi – u zemlji i izvan nje. Osudiše ga najveće svjetske ambasade i mnoge međunarodne organizacije, osudiše ga redom – izuzimajući, opet, partiju „odabranih“ i „velikoga vođu“ osobno – političke stranke i nevladine organizacije ove zemlje, osudi ga ANUBiH i druge znanstvene institucije, ali i veći broj udruženja intelektualaca, ovdje i u svijetu. Ohrabrenje za mene je posebice otvoreno pismo, potpisano od 154 ugledna intelektualca iz BiH i njezina okruženja.

Hvala im svima. Njihova potpora i solidarizacija su mi poticaj da istrajem – i da, usprkos fašističkim projektima, nastavim istim intenzitetom kao i prethodnih dvadesetak godina. I tako će biti! Nastaviti ću, pa neka od muke pocrkaju, s raskrinkavanjem kriminala i njegova sakrivanja iza paravana nacionalnih interesa. Neću odustati ni od javne demistifikacije fašističkih metoda zastrašivanja, discipliniranja i ušutkivanja – niti od otvaranja očiju narodu da takvi ne štite ničije, pa ni njegove, ni nacionalne ni ine interese. Njima su, naprotiv, svetinja samo njihovi vlastiti, pojedinačni i interesi kriminalnih klanova kojima pripadaju – a sve ostalo je samo u funkciji njihove obrane.

I, zbog njih su spremni na sve – pa i na pretvaranje naroda u najobičnije roblje. Dokle će im, međutim, narod to i sam dopuštati drugo je pitanje. Što se, pak, mene tiče, činiti ću sve da mu, sirotom narodu dakako, barem svijest o tome pomognem razvijati.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)