Već najmanje dvadeset godina fudbal u svijetu više ne predstavlja samu igru omeđenu na stotinjak metara prelijepog travnatog terena okruženog miroljubivim navijačima, već i čitav spektar društvenih, socijalnih, ekonomskih i političkih pojava i reperkusija koji se prepliću oko margina fudbalskog terena i na koje se gleda sa istom pažnjom sa kojom danas frenetični navijači, na vrhovima prstiju i otvorenih usta, isčekuju finiš akcije njihovih omiljenih fudbalera vrlo svjesnih sopstvenog uticaja zamaha noge na duševno stanje miliona ljudi kojima gol u mreži protivnika može potopiti dva tri dana gladovanja koje je nastalo i neće prestati ma kojim da se rezultatom utakmica završi.

Otkada je magija zvanično uvedena u svakodnevne životne tokove, otkako su rimski imperatori shvatili da se masama može manipulisati uz redovan cirkus i minimum hrane, otada pa sve do danas postoji čitav sistem koji suštinu problema jedne države svodi na nivo današnjeg fudbala, kao nekada gladijatora, jer ma šta o tome mislili "advertising genijalci" Zlatka Lagumdžije koje je angažovao da mu poprave imidž, marketing je nastao u vrijeme kada su imepratori i vladari, sultani i carevi shvatili da je narodu više od stanja nacije stalo do sopstvene zabave koja ih odvraća od sjećanja na to gdje i pod kim žive, a upravo to je svakoj lopovsko-nepravednoj vlasti najpotrebnije da bi na miru radili "svoj posao".

Marketing je nastao u vrijeme kada su imepratori i vladari, sultani i carevi shvatili da je narodu više od stanja nacije stalo do sopstvene zabave koja ih odvraća od sjećanja na to gdje i pod kim žive, a upravo to je svakoj lopovsko-nepravednoj vlasti najpotrebnije da bi na miru radili "svoj posao"

Kada je prije nekoliko godina Argentina bila na vratima unutrašnjih sukoba, kada je Obala Slonovače hodala po ivici građanskog rata, kada su Srbiji oduzeli Kosovo, kada je Grčka bila na koljenima u finansijskom smislu, kada su BiH mnoge lađe potonule, upravo su se u takvim trenucima čitave nacije okretale fudbalu i euforiji navijanja kao imitaciji slamke života nakon koje su, iako svjesni da to neće biti tako, ipak očekivali čudo koje će riješiti sve one probleme koji su nastali prije fudbala i koji će nastaviti da žive sve i da njihova, naša, zemlja postane šampion svijeta.

U razvijenim zemljama kao što su Francuska, Engleska, Italija ili Njemačka, fudbal je izvrsna zanimacija, dobar biznis, ponos nacije ili marketinška mašina koja hara drugim zemljama svijeta, ali u navedenim ili njima sličnim država fudbal još nikada nije igrao onu ulogu koju često zaigra u državama koje su na ivici raspada, bijede i siromaštva i u kojima njeni stanovnici traže bilo kakav uspjeh, pobjedu, misleći da će se time pokrenuti psihološki i političko-ekonomski procesi koji će zaustaviti truljenje društva. Ali...

Svaka igra, ma u kojoj životnoj dobi da se događa, uvijek završi prebrzo jer je, zapravo, nikada ne bude u onolikoj količini da bi mogla parirati realnosti života koji svoju utakmicu igra na puno većem terenu i uz veliki dio pravila od kojih se gotova sva krše. Fudbalska reprezentacija BiH ostvarila je svoj, naš cilj, a to je plasman na Svjetsko prvenstvo u fudbalu koji smo čekali ravno dvadeset i dvije godine trpeći razne ušanoviće koji su nerijetko od bh. fudbala pravili stočnu pijacu.

BiH poput incidenta pravi uspijehe. Zato ih tako euforično slavimo, istovremeno čudeći se kako je uopšte do njih došlo

Ma kako je naša reprezentacija prošla u Brazilu, potrebno je znati da su ovi momci koji sada igraju za naš nacionalni tim, svoje karijere otpočeli i izgradili, uglavnom, van granica BiH, što svjedoči da kvalitet ne nastaje u našoj zemlji već upravo izvan nje što, opet, dovodi u pitanje naš sistem i postavlja nas pred pitanje: a šta kada za deset godina Džeko, Pjanić, Lulić i društvo više ne budu igrali!? Hoćemo li opet čekati indiviudalne incidente uspjeha ili ćemo otpočeti njegovu sistemsku gradnju?

BiH poput incidenta pravi uspijehe. Zato ih tako euforično slavimo, istovremeno čudeći se kako je uopšte do njih došlo. Ako nakon brazilske euforije uspijemo shvatiti da je rad na jačanju naše zemlje, sistema i reda u njoj, naš najpreči zadatak koji će svake dvije godine odašiljati naše sportske ambasadore na svjetske smotre širom svijeta, kao dokaz naše organziacije i našeg ekonomsko-društvenog napretka, onda smo postali spremni da postignemo kontinuitet u uspjehu. A to je najteže, jer snaga BiH mora biti u njenoj mogućnosti da svake godine proizvede po jednog sportskog ili naučnog Džeku, a ne da čekamo kada će se oni sami pojaviti uprkos svim nevoljama koje manje ili više sami proizvodimo pristajući na njih.

Lopta i glava jesu okrugle ali jedna od njih dvije nije za šutanje. Pa razmislite - ili pustite da vas voda nosi...