U elektroničkoj prepisci ovih dana pročitah konstataciju kako „prosječan Hrvat u BiH poznaje sve ministre u vladi Republike Hrvatske, a nema šanse da može nabrojati sve ministre u županijskoj, federalnoj ili državnoj vlasti naše zemlje“. Istodobno, nastavlja moj internetski sugovornik, „prosječan Hrvat u Hrvatskoj zna većinu ministara u vladi svoje zemlje, ali ne zna nabrojati ama baš nijednog ministra s bilo koje razine u BiH, čak ni lidere 'najjačih' bh. stranaka“. I dakako, temeljem apostrofiranih konstatacija čovjeka zanima moj sud u odnosu na pitanja „zbog čega?“ – i čemu ta, kako navede, ta vrsta opsesije?

I konstatacije i pitanja su, iskreno, vrijedni javnog stava – uz dodatak, doduše, ništa drugačije nije ni u slučaju prosječnoga Srbina u BiH. Doista, dakle, što je razlog takvom odnosu značajnog dijela građana BiH prema institucijama vlastite zemlje i istodobne opijenosti njihovim funkcioniranjem u zemljama s kojima im vlastiti život – apstrahira li se činjenica da u njima nerijetko žive članovi obitelji im – nema gotovo pa nikakve veze?

Prethodnih sam dana – zbog poticaja o kojem zborih, dijelom i zbog osobnog iskustva – o tome i sam bio „prisiljen“ razmišljati. I? Iskreno, nema tu ni jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Nema dvojbi, primjerice, da BiH danas okružuju nacionalne države, nastale raspadom bivše Jugoslavije, ali i da dijelovi njihovih nacionalnih zajednica žive i ovdje. Nema dvojbi, potom, da je potreba za tim državama kod bh. Srba i Hrvata danas veća no u vrijeme bivše zajedničke države – u kojoj su republičke granice shvaćane tek kao administrativne, ne i istinske razdjelnice dijelova istih naroda.

Temeljem apostrofiranih konstatacija čovjeka zanima moj sud u odnosu na pitanja „zbog čega?“ – i čemu ta, kako navede, ta vrsta opsesije?

Kod jednog dijela svjetine još uvijek, pretpostavljam, nije iščezla ni nada u mogućnost „kopernikanskog obrata“ koji bi ih gurnuo u krilo „maticama“, a BiH, u granicama u kojima postoji danas, definitivno poslao u povijest. Nema dvojbe, na koncu, da svemu tome kao vjetar u leđa pomažu i strahovi od majorizacije i nestajanja – koje, pričama o BiH kao matičnoj domovini Bošnjaka, pothranjuje velikomuslimanska ideologija sljedbenika „zelene transverzale“.

Mogu li, međutim, razlozi te vrste, koliko god da su važni, biti i dovoljni da bi se odgovorilo na pitanje moga sugovornika s početka teksta? Što se mene tiče – ne. Jer, nedostaju, a njih je puno više, svi ostali, posebice razlozi ambijenta kojim je taj dio bh. građana zarobljen. Nedostaju, da budem potpuno otvoren, ideologije koje se sirotom čovjeku sustavno naturaju kao formule njegova vlastitog spasenja – a koje kod svojih sljedbenika razvijaju ignorantski odnos, pa i strah u odnosu na vlastitu državu.

Ovih dana se, primjerice, s izdržavanja kazne za ratne zločine u Zagreb vrati jedan od prvaka ratnih tvorevina – čelnik HZ HB, kasnije i HR HB – jedno vrijeme i predsjednik HDZ-BiH, koji je u haškom procesu, među inim, krivim proglašen i za masovna smaknuća u viteškom selu Ahmići. Osoba, dakle, kojom se pametni ne ponose. A što smo imali vidjeti ovdje? Na dočeku „heroja“, vidjelo se – iako, sve su prilike da se na tome neće i završiti – u prvim redovima kočoperiše se čak i predstavnici Katoličke crkve, na čelu s jednim od članova Hrvatske biskupske konferencije. Ali, moglo se vidjeti i da čovjek, koji – tako utvrdi sud – nije prezao ni od najsvirepijih ubojstava, i nakon dvadeset godina kazamata, pozdravljajući svoju HR HB, ignorira BiH kao međunarodnopravnu činjenicu.

Je li po srijedi tek nesmotren previd – i znači li to da bi do ograđivanja ipak moglo doći? Ili se, ne daj Bože, ipak radi o nečem drugom – možda i o identifikaciji s onim što uskrsli „heroj“ osobno personificira?

Nije, međutim, problem da takvo što čini ratni zločinac. Uostalom, nije nemoguće da je nesretnik još uvijek „zarobljen“ – i to bukvalno u devedesetima. Ali, jeste problem ako mu transparenti s izrazima dobrodošlice osvanu gdje god prostor politički kontrolira družina kojoj je nekoć i sam bio barjaktar – i što se od istih ne ogradiše oni koji bi morali, ljudi iz vrha HDZ-a prije svega. A to tjera na pitanje – zašto? Je li po srijedi tek nesmotren previd – i znači li to da bi do ograđivanja ipak moglo doći? Ili se, ne daj Bože, ipak radi o nečem drugom – možda i o identifikaciji s onim što uskrsli „heroj“ osobno personificira?

Bojim se, nažalost, da je u pitanju upravo to – identifikacija sa sustavom vrijednosti od kojeg se HDZ nikada nije ni odvojio. Pogled preko zadnjih dvadesetak godina to najzornije i potvrđuje. Što je, uostalom, politiku ove stranke karakteriziralo do sredine devedesetih? Ukratko, akcije usmjerene razbijanju BiH zarad nerealnih političkih snova – o Hrvatskoj do Drine ili barem onoj u granicama banovine. A što HDZ karakterizira danas?

Aktualne, istina, više nisu ni Drina ni banovina. Ali, i dalje je tu ambicija za demontiranjem BiH – ili barem očuvanjem status quoa, stanja koje glavnom šerifu jamči da neće završiti tamo gdje takvi inače završavaju. U zatvoru. U funkciji te ambicije je, uostalom, i sve očitija koordinacija akcija dvojca Čović-Dodik, i gotovo identične optužbe za neustavan prijenos nadležnosti na razine vlasti koje su im izvan kontrole – u slučaju Dodika, dakle, optužbe za prijenos nadležnosti s razine entiteta na državu, u slučaju HDZ-a, opet, optužbe za prijenos nadležnosti sa županija na Federaciju.

U funkciji destrukcije je, potom, i korištenje svih mehanizama ucjena i represije – i sve to kako bi se ušutjelo i one koji se još uvijek odbijaju pokoriti – i koji ih u javnom prostoru i danas demaskiraju.

Ili, pogledajte najnovije blokade u vezi s donošenjem dvaju, za BiH ključnih zakona – Zakona o sprečavanju pranja novca i terorističkih aktivnosti s jedne, te izmjena i dopuna Kaznenog zakona s druge strane. Njihovo neusvajanje, poručeno je iz Evrope, može dovesti do stavljanja BiH na evropsku crnu listu. Ali, hrvatsko-srpski dvojac to ni u jednom momentu nije posebno uzbuđivalo. Dapače, dojam je da su činili sve kako bi se crni scenarij i dogodio – i kako bi time osnažili svoje teze o nemogućnosti BiH.

U funkciji destrukcije je, potom, i korištenje svih mehanizama ucjena i represije – i sve to kako bi se ušutjelo i one koji se još uvijek odbijaju pokoriti – i koji ih u javnom prostoru i danas demaskiraju. Koji, primjerice, ni danas ne prezaju javno ustvrditi kako svakodnevno udaranje u nacionalne gajde nije motivirano nikakvom brigom za sudbinu Naroda. I kako se priča o njegovoj ugroženosti, zapravo, koristi kao najobičniji paravan iza kojeg se skriva istina o vlastitom kriminalu – i odlaže ono što bi ih, prije ili kasnije, moralo stići. Zatvor – isti onaj koji je, među inim, stigao i bivšeg hrvatskog premijera.

Takvu logiku etnousrećitelja godinama demistificiram i sam. Zbog te sam logike, uostalom, u jednom momentu branio i aktualnog predsjednika Federacije – kojemu je, k'o od šale, na pleća natovaren kriminal. A radilo se, zapravo, o sasvim drugoj priči – da se čovjek „drznuo“ zasjesti na mjesto koje je, k'o biva, oduvijek pripadalo njima. Čemu se, govorio sam tada – ako se takvo što radi čovjeku sa samog državnog vrha – imaju nadati svi ostali, oni koji na bilo kakvu zaštitu ni u snu ne mogu računati? Čemu se, recimo, koliko sutra, zbog vlastitih intelektualnih stavova imam nadati i ja – a tko mi jamči da na redu nisam odmah iza njega.

Bilo je, istina, i u vrijeme Informbiroa onih koje se nije dalo zastrašiti – pa što košta da košta. S logikom se Informbiroa, poručujem im, ne prolazi ni kod mene. Tužiteljev poziv, naprotiv, čekam s radošću.

I nije trebalo puno čekati da se sve to i počne ostvarivati – i to, kako stvari stoje, u najradikalnijoj formi. Scenarij razračuna sa mnom, i sudskog progona kažu, u završnoj je fazi. O tome, uostalom – jer im je informacija sračunato gurnuta – već uvelike bruji i dobar dio Mostaraca. „Pretpostavke“ za obračun su, naime, stvorili operativci velikoga meštra u instituciji u kojoj sam u radnom odnosu – a njihove bi konstrukcije samo još trebala uvažiti i tužiteljsko-pravosudna vertikala. I eto ti vrlog profesora – koji godinama raskrinkava kriminal Sokolove družine – i samog na stupu srama. Cilj je, kako god se završilo, postignut. Javnosti bi bila zatvorena usta – eto vam sada vašeg moralnog čistunca, ništa vam pošteniji nije no i oni o kojima godinama zbori. A, usput bi mu se poslala i poruka – ili ćeš, nadobudni profesore, jezik za zube, ili će te konačno stići ruka naše „pravde“.

Sve to me, najiskrenije, podsjeća na životna iskustva iz nekih prošlih vremena – iz vremena, recimo, Informbiroa ili godina nakon njega. S „neprijateljima“ se, hoću reći, postupalo na gotovo identičan način – da ih se izolira, na Golom otoku ili Svetom Grguru svejedno, ali i radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima pošalje poruka kako ih, žele li sebi dobro, ne trebaju slijediti. Jer, bože moj, završiti se može na isti način. A to, onda, znači, jezik za zube – što si vidio nisi vido, što si čuo nisi čuo.

Bilo je, istina, i u vrijeme Informbiroa onih koje se nije dalo zastrašiti – pa što košta da košta. S logikom se Informbiroa, poručujem im, ne prolazi ni kod mene. Tužiteljev poziv, naprotiv, čekam s radošću. O njemu ću, međutim – pa i sudskom procesu koji bi mi mogli smontirati – obavijestiti sve domaće i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava. Dođite, pogledajte i poslušajte – i na licu mjesta se uvjerite o razmjerima pravno-političkih konstrukcija i progona „nepoćudnih“. Dođite i uvjerite se dokle može ići političko-pravosudna farsa, organizirana, ne zbog kršenja zakona nego zbog iskazane neposlušnosti prema balkanskim bogovima. Dođite, jer već danas vam mogu jamčiti - ni informbirovskom logikom me ne mogu slomiti. Dapače, učinit ću sve kako bi „car“ konačno bio gol – pod cijenu da će mi to biti i posljednje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)