Kandidaturu za člana državnoga predsjedništva nedavno, vjerovali ili ne, najavi i bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH – danas, kako se sam predstavlja, reis „emeritus“ - Mustafa efendija Cerić. Što o tome, pitaju me novinari, mislim ja? Pola u šali, pola u zbilji odgovorih – na putu smo, nastavi li vrli reis istim tempom, da dobijemo svoga, bosanskohercegovačkog Mursija.

Nedostaju mu samo još Muslimanska braća – a utemelji li i njih, što ne treba isključivati, daleko nismo ni od Egipta pred najnovije klanje.

Kandidatura Cerića, istina, nije dočekana aplauzima. Po onom što upratih, taj mu je čin naišao na odobravanje jedino kod predsjednika RS-a. Volio bih, izjavi nedavno on, da baš Cerić bude izabran. Jer, pojasni, njegova politika nije skrivena kao Izetbegovićeva – kojemu, ako je po Dodiku, iako misli isto što i bivši reis, nedostaje hrabrosti da to i javno zastupa.

Bošnjaci se, pojašnjava primjerice Nedžad Latić, ionako nikad nisu uspjeli „oprati“ hipoteke „islamizacije BiH kakvu je zagovarao Alija Izetbegović“. A, eventualni ulazak u državno predsjedništvo bivšeg reisa, dakle klerika, definitivno bi ih „sveo na vjersku grupu“ i minirao njihovu tranziciju prema „sekularnom i liberalno-demokratskom“ narodu

Na sličnu podršku, međutim, ne naiđoh i drugdje – među Bošnjačkom religijskom i intelektualnom kastom posebice. Prije, primjerice, no što je kandidatura i obznanjena, aktualni reis svome prethodniku javno poruči kako bi volio da se na takav korak ne odluči. Jer, pojašnjava, po ranije donesenoj odluci Rijaseta Islamske zajednice nositelji vjerskog autoriteta ne mogu se kandidirati na političke funkcije. A, Mustafa Cerić, bez sumnje, to jeste. Što, dodaje reis, znači, odluči li se njegov prethodnik na kandidaturu, automatizmom gubi i status nositelja vjerskog autoriteta. I, ne može računati na potporu Islamske zajednice dakako.

Ništa blaži nisu ni najistaknutiji bošnjački intelektualci. I ne samo to. Budući su oslobođeni obveze „diplomatskog“ vokabulara, ocjene su im i puno oštrije. Na Cerićevu se odluku, istina, obrušavaju iz različitih perspektiva. Za Mustafu Spahića, recimo, a u pitanju je dugogodišnji profesor Gazi Husrev-begove medrese, na bilo kakvu formu političkog angažmana bivšeg reisa može se gledati samo kao na osobni fijasko, poniženje, sramotu, najveći promašaj i zabludu u njegovu životu. Druge, opet, ne zanimaju posljedice koje Cerićeva kandidatura može imati za njega osobno. No, izbjeći se, kažu, ne bi moglo ni one koje su puno opasnije – političke, i to pogubne, posljedice za Bošnjake i BiH kao državu. Jer, Bošnjaci se, pojašnjava primjerice Nedžad Latić, ionako nikad nisu uspjeli „oprati“ hipoteke „islamizacije BiH kakvu je zagovarao Alija Izetbegović“. A, eventualni ulazak u državno predsjedništvo bivšeg reisa, dakle klerika, definitivno bi ih „sveo na vjersku grupu“ i minirao njihovu tranziciju prema „sekularnom i liberalno-demokratskom“ narodu.

Što god da, međutim, svi oni i mislili i javno zborili, ostaje činjenica da je kandidaturu na listopadskim izborima donedavni reis Islamske zajednice u BiH obznanio. I da je, pri tome, naveo i razloge. Dvadeset godina je, veli reis „emeritus“, bilo dosta za tranziciju, vrijeme je za „jedinstvenu državnu politiku, oslobođenu uskostranačkih interesa i osobnih želja“. On osobno će, dodaje, učiniti sve kako bi BiH konačno izišla iz krize, kako bi se razvijalo ozračje „povjerenja, prijateljstva i univerzalnih ljudskih vrijednosti“ – a ruku prijateljstva za suradnju otvara „i političkoj ljevici i političkoj desnici kako bismo snažno gradili put centra“. I kako bi, na koncu, bilo moguće vratiti moral u politiku – i to, moral kojeg personificira nitko drugi do, glavom i bradom, Alija Izetbegović.

Iskreno, već ta vrsta moralnih „aksioma“ teško da može proći. Ali, njome se Cerićeva priča i ne završava. Dapače. Na žaoke, recimo, kako je njegova kandidatura pokušaj instaliranja teokratske države, čin koji je stran zapadnim demokracijama, bivši reis uzvraća nadom da će, bude li za člana Predsjedništva i biran, imati „interesantan razgovor s kolegom, bivšim luteranskim svećenikom, sadašnjim predsjednikom Njemačke“. Nije, hoće reći, ulazak vjerskih lidera u politiku nikakav bosanskohercegovački presedan nego već isprobana praksa u demokratskim društvima zapadnoga svijeta.

Cerićeve poruke pri najavi ulaska u političku utakmicu su, treba priznati, za njegov pristup nerijetko bile i neuobičajene. Za kandidaturu za člana Predsjedništva se, veli, odlučio jer osjeća da BiH na predstojećim izborima ima posljednju šansu da nabolje mijenja teško stanje u državi i društvu. OK. Uostalom, da su listopadski izbori posljednja šansa za ovu državu potpisao bih i sam – kao što bih potpisao i da je jedna od pretpostavki tome društveni konsenzus oko temeljnih vrijednosti na kojima se BiH kao država i društvo ima izgrađivati.

Problem je, nažalost, i od toga se ne smije bježati, da apostrofiranog konsenzusa još uvijek nema – kao što je istina da značajan dio odgovornosti za to snosi i bivši reis, danas kandidat za člana državnoga predsjedništva. Iako je narodu bosanskom i hercegovačkom – pa kako god ga se etnički i konfesionalno „šamaralo“ – pamćenje lošija strana, ne vjerujem da je zaboravio na neke od poruka reisa Cerića tijekom godina njegova mandata. Ne vjerujem da je, recimo, zaboravljena priča – a njegova je, i nije tako davna – kako Srbima i Hrvatima u BiH treba osigurati ista prava koja u njihovim matičnim državama, Srbiji i Hrvatskoj, uživaju Bošnjaci. A, svima je, osim bivšem reisu dakako, jasno da je ta vrsta paralela gotovo pa morbidna. Jer, Srbi i Hrvati u BiH su konstitutivni narodi – u istom, dakle, kapacitetu kao i narod koji bi, po njegovu, ovdje trebao biti matični – a Bošnjaci u susjednim državama su, bilo nam pravo ili krivo, nacionalna manjina. Priča, dakle, koju je vrli reis pripovijedao nije ništa drugo do forma velikodržavnog ataka – i nacionalizam u najogoljelijoj formi.

Ne mora, na koncu, reis Cerić ni pobijediti. Dobije li, međutim, respektabilan postotak glasova – stotinu tisuća, primjerice – svima ostalima to bi bio signal za uzbunu. I znak da se moraju zaštititi od onoga što im, u bližoj ili daljoj budućnosti, objektivno prijeti

Ne vjerujem, potom, da mu se olako može prijeći i preko najnovije – izrečene u čast „oca nacije“ – kako je „islam moguće živjeti ne samo kao religijski već i kao pravni i politički koncept“. A u podtekstu to bi, ako ga dobro iščitah, značilo, da bi ga takvim nametnuti trebalo i svima ostalima – onima koji iz islama ne crpe ni religijsku ni filozofsku potku osobnog i društvenog koncepta življenja. Što sve to, pak, znači za nebošnjake – Hrvate i Srbe prije svega – valjda nije ni potrebno pojašnjavati.

Vežu li se, dakle – danas ili u nedavnoj prošlosti – ovakve poruke za bivšeg reisa, neozbiljno je očekivati indiferentnost prema njima. Potpuno suprotno, puno vjerojatniji su strahovi od onoga što bi se moglo dogoditi dovede li ga, božja ili đavolja ruka svejedno, na sam državni tron. I stoga, logično je očekivati da već i njegova kandidatura – neovisno o tome što će se na izborima dogoditi – podgrijava strahove, kod Srba i Hrvata posebice.

Zamislite, međutim, što bi se dogodilo da, ne daj Bože, Mustafa Cerić na izborima i trijumfira. Što se, recimo, mene tiče, neozbiljno bi isključivati bilo i nove, i to radikalnije obračune, etničke prije svega. Jer, brzo za njim bi došao i muftija Zukorlić – pa onda, po zakonu spojenih posuda, i drugi, muftiji slični. Uglavnom, klice družine s početka ove priče. A sve to, bože moj, znači i novu aktualizaciju priče o matičnom narodu. Što bi bilo slijedeće sam Bog zna. Iz moje perspektive, recimo, odatle do definitivne dekonstrukcije BiH kao multietničke države samo je jedan korak.

I stoga se već danas nameće pitanje – uživa li bivši reis Islamske zajednice potporu koju se ne smije zanemarivati? Najiskrenije, molim Boga – a na to upućuju i prve reakcije bošnjačkih intelektualaca i političara – da nije. Zapravo, jedino u tom slučaju svi zajedno imamo izgleda na budućnost. U protivnom, prije ili kasnije će pući. Jer, ništa drugo se, bez obzira koliko se nad tim zgražali, ne nameće kao iole ozbiljna alternativa.

Ne mora, na koncu, reis Cerić ni pobijediti. Dobije li, međutim, respektabilan postotak glasova – stotinu tisuća, primjerice – svima ostalima to bi bio signal za uzbunu. I znak da se moraju zaštititi od onoga što im, u bližoj ili daljoj budućnosti, objektivno prijeti.

Ali, i ni od toga ne treba bježati, cijenu takve ideološke pomahnitalosti u konačnici bi platili Bošnjaci sami – na sličan način kako je, koliko jučer, u bivšoj Jugoslaviji platiše Srbi. Ne vjerujem, međutim, da iz toga i takvog povijesnog iskustva, nije izvučena i pouka. I baš zato ne vjerujem da bivši reis može, za svoje ideje i sebe osobno, vezati i iole respektabilan postotak birača. Ne vjerujem, ponavljam još jednom – iako, izbore, za svaki slučaj, treba i sačekati. I sve će biti puno jasnije no danas.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)