Već prve vijesti o poplavama su upućivale da se na širokom prostoru države dešava  svojevrsni BiH cunami. Slike zbjegova naroda kako bježi od poplava i klizišta, koje su malo potom uslijedile, su već upućivale na poplave katastrofalnih razmjera. Napokon saznajemo da je kataklizma pogodila 1,6 miliona ljudi, da je uništeno ili oštećeno oko 100.000 stambenih objekata u trećini općina Bosne i Hercegovine, da prijete zaraze, nova klizišta... I sve to pogađa malu, moralno i privredno urušenu, potpuno nefunkcionalnu državnu tvorevinu koja se bez međunarodne pomoći do sada nije mogla izboriti ni sa većim šumskim požarom. 

I ponovo, kao u ratnim godinama, na scenu stupa solidarnost, humanost i dobrota ljudi koji su pohrlili da pomognu, ne pitajući za narodnost ili vjeroispovijest unesrećenog. Bezbrojni primjeri požrtvovanosti građana i pripadnika civilnih zaštita, vojske i policije u spašavanju unesrećenih neodoljivo su podsjećali na početak agresije na Bosnu i Hercegovinu od strane susjednih zemalja. Kakvo naravoučenije iz posljednjeg rata i poraća može biti korisno danas?

Tokom  zime ´92. godine, aktivisti MZ Koševsko Brdo (16.500 stanovnika) osnivaju civilnu zaštitu radi pomoći  oko poslova snabdijevanja stanovništva iz robnih rezervi. 
Nakon referenduma o nezavisnosti su uslijedile barikade od strane stranke SDS koja izdaje javno saopćenje da su oni blokirali grad. Padaju prve žrtve i granate. Svaku granatu policija vidno obilježava bjelom bojom, a mjesto pada granate sa vidljivim ostatkom pera koja je pala na sred ulice na Koševskom Brdu dodatno štiti saobraćajnom ogradom!?

Dešavaju se opće poznati događaji (Dobrovoljačka...) da bi tek 12. maja 1992. godine, općina Centar donijela odluku da se zvanično formira Civilna zaštita Koševsko Brdo i taj datum nam je tada upisan u Vojne knjižice kao datum mobilizacije sa vojnim rasporedom  CZ Koševsko Brdo – 478/9. Nastupaju vremena pogibije i ranjavanja (osobno više puta ranjen – devet gelera), vremena gladi, opće nesigurnosti... Većina aktera prvih vojnih akcija i dio političkog vrha su ubrzo otišli van zemlje. Njihove akcije se i danas glorifikuju kao ključni trenuci u odbrani države. 

Pružajući pomoć unesrećenima ginuli su vojnici, policajci, pripadnici civilne zaštite i građani. Doslovno svi građani Sarajeva su u prvu zimu (a potom u još dvije zime) ulazili bez hrane, prozora, struje, vode, plina... Pripadnici CZ-a su sa nekoliko izvora svakodnevno dopremali vodu za stanovništvo i radili na uvođenju i  poštivanju reda u distribuciji, a prozorska okna su zatvarana folijama... Pomoć u hrani (čuvene nejestive konzerve IKAR, lanč pakete i keks iz 1952/54 godine, neshvatljivo neukusne ribe  koje ni jedna mačka nije htjela ni da pogleda...) se nije davala bez ovjerenih spiskova korisnika što je ubrzalo evidentiranje i stavljanje pod jedinstvenu komandu svih naoružanih pojedinaca i grupa. Multinacionalni sastav CZ-a je zadržan i nakon islamizacije Armije BiH (1993.) od strane državnog vrha. 

Napokon, radnici Elektroprivrede u saradnji sa ljudima iz Civilne zaštite su proveli i 12 MW visokovoltažni kabal (donacija Vlade Njemačke) od Pazarića, preko Igmana, kroz tunel do grada. Po završetku radova prolazak kroz tunel je postao vrlo opasan jer su ljudi ponekad morali gaziti kroz vodu, dok im se u isto vrijeme kabal nalazio sa jedne strane, a cijev za naftu sa druge. Potpisan je Dejtonski mirovnu ugovor i zaustavljen rat (1995.) u kojem nisu pobijedili dobri momci ni sa jedne strane. Jedini pravi gubitnici su bili borci za multikulturnu Bosnu i Hercegovinu. Demobilisani smo 31.01.1996. godine, sa kojim datumom su nam i zaključene Vojne knjižice.

Koliki je bio naš doprinos u zaštiti civilnog stanovništva vidljivo je iz predane dokumentacije MZ-u od strane našeg tadašnjeg komandanta Ibrahima Jusufspahića 10.2.1996. godine, među kojom su  evidencije stanovništva i raseljenih lica i izbjeglica, stanova, podjele svih vrsta materijalne i humanitarne pomoći, spisak ranjene djece od jedne do osamnaest godina sa dokumentacijama, spiskovi djece bez roditelja, ranjenih i poginulih boraca, spiskovi prikupljene pomoći i dobrovoljaca za pomoć Armiji R BiH, dokumentovane bezbrojne intervencije...  Predano je i oko 3.100  uredno uvezanih i ovjerenih zapisnika, učinjenih od strane stručnih lica (komisije sa 7 stručnih članova) dokumentiranih po ulicama, o procjeni šteta od granatiranja kojima se na žalost nakon predaje gubi trag. 

Nakon rata je provedena akcija ostakljivanja zgrada i stanova i to je bilo sve što je od međunarodne pomoći došlo do većine građana. Istovremeno građani Sarajeva su ličnim sredstvima (izuzeci potvrđuju pravilo), sanirali ratne štete, kako su znali i umjeli, na svojim stanovima i kućama. 

Kako je to sve izgledalo moguće je danas osjetiti prolazeći kroz stalnu postavku „Sarajevo pod opsadom“ u Muzeju historije Bosne i Hercegovine. Zašto je Sarajevo držano pod opsadom i zašto je zmiju (Sarajevo) trebalo držati za glavu – kako je izjavljivalo ratno rukovodstvo SDS-a? Zato što je trebalo ubiti multietničko biće grada da bi se Bosna i Hercegovina mogla teritorijalno podijeliti. Iz tih razloga (podjele) se i danas iz sumnjivih izvora finansiraju razne radikalne aktivnosti „velikomuslimana, velikosrba i velikohrvata“.
Zato je danas svako radikalno i napadno isticanje mono identiteta neprijateljski akt prema Bosni i Hercegovini. Moja sloboda ponašanja prestaje onog trenutka kada ugrožava drugog.  

 
Tek nedavno sam saznao, kada sam tražio da mi se sabere radni staž radi prikupljanja lične dokumentacije, da se svim osobama mobilisanim u ratnu Civilnu zaštitu ne prizna ni jedan jedini dan proveden u ratu kao i status ranjenih pripadnika i pored Zakona o odbrani/obrani (član 219.) kojim se mobilisanim pripadnicima oružanih snaga i policije vrijeme provedeno u ratu uračunava u dvostrukom trajanju, a mobilisanim licima u CZ u jednostrukom trajanju.

Zašto posljeratna vlast, koja je prihvatila i „kuntu i pantu“ iz vremena posljednjeg rata, ne poštuje navedeni Zakon i zašto je surovo kaznila mobilisane pripadnike civilne zaštite?  
Nije li to zato što su pripadnici civilnih zaštita bili isuviše revnosni i pokazali neočekivani entuzijazam koji nije bio projektovan.  Bilo kako bilo, svim mobilisanim pripadnicima CZ u FBiH (osim zaposlenima u CZ od općine pa naviše) koji i danas posjeduju Vojne knjižice i nalaze se u vojnim evidencijama nije priznato ništa. 

U državi „amazonske sječe šuma“ koja nema Zakon o šumama, nakon vodene kataklizme uslijediće suše i šumski požari, što je opet ambijent za pojavu novih klizišta. O  opasnostima od zemljotresa ne smijemo ni da pomislimo. Američka Centralna obavještajna agencija CIA, objavila je (2008.) detaljan izvještaj o Bosni i Hercegovini u kojem je između ostalog navedeno da je potencijalna najveća opasnost po stanovništvo Bosne i Hercegovine mogući razorni zemljotresi.  

Iz medija saznajemo da je CZ FBiH za posljednjih 10 godina dobila čak 163 miliona KM. Istovremeno civilna zaštita nema adekvatnu opremu i nema obučen kadar.  Za sve navedeno naravno da nema opravdanja jer se na godišnjem nivou prikupe dovoljna sredstava od plaća građana ali ona se očito ne koriste namjenski (Centar za istraživačko novinarstvo). 

U velikoj zbirci edikta Rimskog carstva još iz 438. godine, kao i Teodosijevom kodeksu su detaljno opisani razlozi propasti Rimskog carstva što je kasnije korišteno kao univerzalni vodič za opisivanje propasti država kroz historiju. Odgovornost za propast koju su opisivali tadašnji savremenici se listom pripisivala iskvarenosti i dekadenciji administracije što je za posljedicu imalo nedisiplinu, neuvježbanost, nemotiviranost i neopremljenost pripadnika raznih postrojbi. Razne zloupotrebe u distribuciji roba i novca prikupljenih od poreskih obveznika, odsustvo urbane elite iz gradskih uprava...

Ako antičkom univerzalnom opisu propasti države dodamo i naše ratne i poratne štete u privredi BiH, preko 300.000 invalidiziranih lica, milionski broj raseljenih ili izbjeglica,  polovinu zdravstveno neosiguranih građana koji su lišeni osnovnih prava na zdravlje i zdravstvenu zaštitu,  polovinu stanovništva koje je izloženo zdravstvenim rizicima zbog nekvalitetnog vodosnabdijevanja,  četvrtinu stanovništva koje je u stalnoj ili neposrednoj opasnosti od zaostalih mina i drugog toksičnog, hemijskog, radioaktivnog materijala, izuzetno nisku stopu izdvajanja za zdravstvenu zaštitu po stanovniku, izuzetno nizak broj zaposlenih ljekara i medicinskih sestara na 100.000 stanovnika, stopu nezaposlenosti od preko 50% koja je najviša u historiji Bosne i Hercegovine... i napokon aktuelnu kataklizmu prouzrokovanu poplavama, nisu li  to dovoljni razlozi za uzbunu na nivou čitave države? 

U ratu i poslijeratnom periodu do danas, a sve uz prisustvo tzv. međunarodnih staratelja,  skršene su milijarde dolara i eura kredita i pomoći dobivenih na jadu građana Bosne i Hercegovine. Gdje je u međuvremenu Valter (narod), čovjek iz filma, koji ne pokazuje emocije, ne smije se i ne plače? Ogroman broj ljudi je i ovaj put pokazao kolosalnu solidarnost i želju da nesebično pomogne svim unesrećenim. Jedni vođeni urođenim instiktom potomaka „dobrih ljudi“, drugi po onoj narodnoj „baci niz vodu načićeš uz vodu“. 

Hoće li Valter ponovo dozvoliti istim ljudima ili nekim novim koji će doći, da skrše ili pokradu i buduće kredite i pomoć koja će biti namjenjena unesrećenima?  Hoće li se spontano ispoljena dobrota, humanost i solidarnost naroda poticati ili gušiti u narednim vremenima, a današnji mirnodopski heroji, kao i ratni ignorisati? Sravnjena Njemačka nakon Drugog svjetskog rata je imala oko 47 miliona stanovnika i preko 10 miliona protjeranih sa istoka plus protjerani iz Čehoslovačke, Mađarske, Jugoslavije... plus 3 miliona prebjega iz DDR-a ali je preovladao val demokratizacije potaknut „privrednim čudom“.  Ali to „čudo“ je omogućio Zakon o prognanima i izbjeglicama, Zakon o radu, Zakon o saveznoj odšteti, mirovinska reforma, isplaćivanje plaće unaprijed u slučaju bolesti, dječiji doplatak... Finansirana je socijalna država koja je obezbijedila stabilnost njemačke demokratije, a koja je opet usko povezana sa „privrednim čudom“ – Hagen Schulze, Kratka njemačka povijest, 2012.

Do oktobarskih izbora za razliku od posljeratne Njemačke, ostajemo samo „čudo“ ili što bi rekao umjetnik Damir Nikšić „ovo niđe na svijetu nema“. Dakle narode svi na izbore.  Nema nam druge.