„Jedino putovanje je ono u unutar nas samih.“

Rainer Maria RILKE

Da li govoriti ili šutjeti i putovati unatar samog sebe?
Napraviti treba prvi, jedan korak...

Ovo nije priča o podršci i pomoći ljudima, ona je ono što svako od nas donese sa nekog putovanja. Ovo nije priča o razlozima odlaska, ona je o promjenama, opažanjima, o malim i u isto vrijeme velikim herojima koje nekada ne primjetimo, ali su značajan trag ostavili na nas.

Ovo je zbog toga priča o Posavini, o malom i lijepom Domaljevcu, o njegovim herojima, ali i svima onima koje smo sretali ovih dana koji „bez tačke za koju su vezani, ne bi voljeli ni drugi svijet“, kako je pisao Meša Selimović. Takvih je možda najviše, oni su hrabro govorili o svojim sunarodnjacima, o nekom „drugom svijetu“, a ne razmišlajući da upravo govore o Domovini i svim njenim raznolikostima koje nas spajaju. Vjerovatno nesvjesno šaljući poruke političkim moćnicima šta misle o njihovoj retorici i besmislu podjela.

Oni su im „uzvratili“ najljepšom „pohvalom“ – „da nisu reagovali jer su građani bili dobro organizovani“. Da se ne radi o zemlji aspurda kakva je Bosna i Hercegovina, oni bi odgovarali za nemar, međutim, u ovoj historijskoj pobjedi građana trebamo govoriti o njima, o ljudima poput Dušanka Kitića, policajca iz Doboja koji je apsolutni pobjednik i heroj. Slobodno bi rekao protuteža, koja mora postojati u prirodi kako bi anulirao sve ono loše što je nakon 20 godina isplivalo iz septičkih političkih jama Bosne i Hercegovine.

Ali... vratimo se na Posavinu, na Domaljevac, na male i u isto vrijeme velike heroje koje nekada ne primijetimo, ali su značajan trag ostavili na nas.

OSOBA PRVA... Njega sam poznavao od ranije i naše poznanstvo počelo je na sastanku Alumnista Škole političkih studija Vijeća Evrope, mjesta susreta mladih političara, onih mladih osoba koji su prepoznati da žele napraviti iskorak, a da svojim djelima istovremeno to potvrđuju. Predstavio se tada tiho i skromno, rekao da je načelnik, plijenio je dobrotom koja se nazirala iz njegovih očiju. Nenametljiv, al' siguran, njegova „čehra“ odavala je da je dobar čovjek.

Željko Josić, načelnik Općine Domaljevac, isti taj dobri čovjek, vjerovatno ni slutio nije da ćemo se nekada sresti u ovim okolnostima. Došli smo kao prijatelji, sa „kesom“ kako naši običaji nalažu, a on kao pravi domaćin nas je dočekao. Organizacija i rad svih organa je bio na nivou, sve je bilo uspostavljeno i funkcionisalo u najboljem redu. Od dostave i obilaska kuća koje su još uvijek naseljene i pored potopljenih donjih dijelova, do ambulante u zgradi Općine i Crvenog križa koji je bio jako dobro organizovan i spreman. Poveo nas je prvi put da obiđemo sva pogođena područja, govorio o detaljima i kako se lagano uspostavljaju sve funkcije. Bio sam opet oduševljen njegovom organiziranosti, smirenošću i skromnosti, ali i procjenom da se radi o vrhunskom i dobrom čovjeku. Potvrda tome bili su osmjesi građana i pozdravi sa balkona poplavljenih kuća, očigledno veliko poštovanje prema ovom mladom načelniku. Željko je upravo Heroj i nada za bolju Bosnu i Hercegovinu, on je onaj potencijal, a ne problem o kojem često volim govoriti i u Paralmentu.

OSOBA DRUGA... U nedostatku djelovanja vlasti, civilne zaštite, federalnih robnih rezervi i svih onih čija je obaveza bila da prvi djeluju, oni koji nisu zakazali su Oružane snage Bosne i Hercegovine. Armija je opravdala povjerenje i bez njihovog djelovanja zasigurno bi štete mjerene ljudskim životima bile veće. Slučajno ili ne, i ovdje je pobjedio narod i Bosna i Hercegovina, a ono što je bilo do „anamo njih“ moglo bi se opisati kroz pitanje dugog zastoja kamiona sa humanitarnom pomoći „na granicama“.

Joso Pejić... On je glasno, vojno rekao, bojnik Joso Pejić iz Oružanih snaga Bosne i Hercegovine! Onako, ponosno, vojnički. U vojnoj uniformi već od početka brani Domaljevac i učestvuje u njegovoj rehabilitaciji. Nasmijan, otac, član obitelji koja je dohrila i vratila se u njegov rodni Domaljevac želeći da zajedno učestvuju u pomoći, govori nam kako su mu odgovorne starješine iz kampa u Butmiru rekli da bude na pomoći stanovništvu dok se situacija „ne normalizuje“. I baš tako, odgovorno i razborito se ponašao, ulijevao povjerenje i autoritet, pa ne bih sebi oprostio da nismo stali i porazgovarali, razmjenili po koju „ljudsku“, uz osmjeh i stisak ruke. Kao da smo očima voljeli prihvatiti jedan drugog, uz svu odgovornost koju nosimo. Bio je taj dan još jedan moj Heroj, ali i zasigurno Domaljevca. Naš bojnik Joso!

OSOBA TREĆA... U najtežim trenucima obično se heroji rode iz naroda, to se ne planira, to se jednostavno desi. Život se tako „poigra“ sa nama, pa nam namjeni neke uloge, situacije ili događaje za koje ni usnili čak samo par sati prije ne bi da će se desiti. Jedna od tih osoba, koja ničim „kriva“ stoji sa svojim sugrađanima i trudi se da bude „pri ruci“ je upravo jedna od onih ljudi koje sam ranije opisao. Do te poplave ona je bila voditelj u lokalnoj banci, a danas je snažna podrška dobro organizovanom Mironu Dujmenoviću, predsjedniku Općinskog štaba Crvenog križa.

Radmila Koturić... Na pitanje ima li neko da mijenja gospodina Mirona, koji je otišao da provjeri razvoj nekih drugih obaveza, stanovnici Domaljevca su me uputili na „onu gospođu u plavoj majici“; kažu, ona vam je tu „za sve“ kada nema Mirona. I dođoh ja do nje, a ona kaže „ma zaplakat ću, nisam ja ta, ja vam, znate, radila sam do „ovoga“ u banci. Nego, znate, lako ćemo za mene, da li je moj sin dobro, on studira u Sarajevu, ne znam ko ga sada pere, nas je ovo zadesilo“. Ove riječi govore nešto više, govore o nečemu što je nadraslo same poplave i njen hrabri učinak. Govori o Majci! Brojne majke ovih dana mogli smo gledati kako se bore sa svojom djecom, a opet nekako za mene je Radmila bila simbol njih svih. Moje, treće, pete, desete – u svoj toj muci i trci, dok brine o svim nedaćama, ona je Majka, ona je Heroj!

OSOBA ČETVRTA... Neću se moći sjetiti prezimena, možda za njega to nije ni potrebno. Humanost mu je možda prezime kako ga ljudi posmatraju i on to jako dobro nosi. Odgovara mu, stoji što bi reklo „kao da je rođen sa tim“. Njegova priča je ostala za kraj mog boravka i polaska za Sarajevo.

Omer... Humanista, dobar čovjek. Ovaj dobri orašanin, iako čovjek bez šaka, nikada to ne biste osjetili kroz njegov rad i zalaganje. Njegova toplota, dobra riječ, pomoć i snalažljivost, kontinuiran rad na terenu i pomoć ugroženim nadživljava sve nas i motivira za borbu. Međutim, naš dobri Omer ne govori o nedaćama nego se nada da ćemo se jednom ujediniti i krenuti graditi zemlju mnogo jače i snažnije nego ikada, da će dobri ljudi nadvladati one lošije. On je zasigurno u skupini ovih prvih, i dobrih, ali i Heroja o kojima sam govorio s početka ove priče.

Tako ja odoh i vratih se. Isti neću biti, niti mogu nakon ovog putovanja. Zbog tih malih i u isto vrijeme velikih heroja, koje nekada ne primjetimo, koji su ostavili značajan trag na mene mnogo više volim svoju Domovinu i svoj narod. Svaka ulica, svaka četvrt i mahala ih imaju. Ja opet imam sve njih, ali i oni mene, iskreno i do kraja, za bolju i perspketivniju Bosnu i Hercegovinu.

Danas, Općina Domaljevac je poplavljena sa preko 90% ukupne teritorije, a dubina vode na određenim mjestima iznosi i do 8 metara. Potopljeno je 1.100 kuća i stambenih objekata, a oko 500 domačinstava građani ne žele da napuste iako im je jedino moguće pristupiti čamcem. Borba još uvijek traje, ali uz heroje koje sam nabrojao, pa i one koje nisam, vjerujem u pobjedu. Svi smo mi Domaljevac!

Bitan je početak, bitni su ljudi i jedni drugima, zato kraj ove priče počinjemo kao početak..

„Debelo drvo počelo je od tankog pruta. Devetospratna kuća počela je od slaga opeka. Putovanje od hiljadu kilometara počinje od jednog koraka.“
Tolstoj

Mirza Ustamujić
Domaljevac, BiH, 26.05.2014. godine