PISMO OGORČENOG STUDENTA U AKCIJI ZA POMOĆ

Poslali nas u Žepče, umjesto u Maglaj, a tamo nas dočekaše šok i uvrede...

Nedjeljni magazin 23.05.14, 14:22h

Prestavio bih se kao Ogorčeni Student, a ne Muhović Emir, jer mi trenutno daleko više odgovara prvo prezime i ime, kaže na početku svog pisma naš čitalac te prepričava kako su sarajevski studenti umjesto u skršenom Maglaju, završili u Žepču...

Žepče nakon poplavaRedakciji DEPO Portala obratio se ogorčeni sarajevski student koji se sa grupom studenata dobrovoljaca priključio "pohodu u pomoć" stradalim u poplavama, ali je čitava organizacija zatajila, pa se akcija pretvorila u nešto posve drugo.

- Prestavio bih se kao Ogorčeni Student, a ne Muhović Emir, jer mi trenutno daleko više odgovara prvo prezime i ime. Ovom prilikom bih vas zamolio da objavite tekst vezan za odlazak studenta iz Sarajeva u pohod u pomoć, koji je mogao ispasti potpuni promašaj. Na svu sreću završilo se koliko toliko dobro, kaže na početku svog pisma naš čitalac te prepričava kako su sarajevski studenti umjesto u skršenom Maglaju, završili u Žepču...  

Ovako je izgledao početak jednog krajnje neorganizovanog pohoda u pomoć ugroženim stanovnicima BiH.

SPUS i CZ odlučili su da je Žepče grad u koji se treba ići i nesebično pomoći lokalnom stanovništvu. Naravno svi smo bili spremni pokušati smanjiti muke ljudima kojima su kuće uništene, koji još uvijek nemaju nikakve uslove da se vrate u svoje domove. Svi su to nekako zamišljali da će naći starije, nemoćne osobe, obitelji koje nemaju potrebnu radnu snagu, obitelji koje će nas primiti širom otvorenih vrata u svoje, ne znam da li mogu i reći, domove. Nekoliko puta smo u busu spomenuli da nismo čuli za poplave u tom gradu u tolikoj mjeri. Elem, da ne dužim.

Došli smo u grad Žepče gdje su kao trebali našu pomoć. Studenti i studentice iz Sarajeva su se naravno spremili, obukli kombinezone, čizme, rukavice, maske i sl. Prva stvar koju smo čuli od osoba koje su radile tu je bila da oni svoje lokalce vraćaju kući jer se nema šta raditi tu.

Prva šok izjava osobe koja nas je dočekala: "Treba mi 10 djevojaka da slaže robu u skladištu."

Druga šok izjava: "Treba mi 15-tak ljudi da čistimo nekakvo postrojenje, eto čisto da se može prići automobilom skroz do njega". Ispalo je da je to neka hala, valjda potpuno nebitan objekat.

Sljedeća situacija koja se desila minut nakon toga je biranje nekakvih štiklica sa hrpe stvari od strane ženske osobe, te upit da li joj fino stoje. Kontam, krizna situacija, gdje su te čizme da se može hodati kroz blato.

Naravno, tu smo se svi zaustavili i odlučili da ne želimo da djevojke iz Sarajeva dolaze da bi slagale nekakve stvari ili da muškarci čiste nekakav prilaz čisto da se može prići nekoj hali (prazna ili ne, nebitna u potpunosti).

Naravno, čujemo mi ima neka potopljena zgrada u gradu, te se svi zaputimo da to odradimo kako treba.

Uvreda br. 1: Žepljanci nas gledaju kao da smo s Marsa pali.

Uvreda br. 2: Slikaju nas, valjda da objave da nekom portalu smiješne scene iz navedenog grada.

Uvreda br. 3: Prolazimo pored savršeno sređenog parka, fontane, crkve džamije, ostalih zgrada, te naravno i pored par kafića u kojima sjedi cca 50 ljudi i uživaju, te nas gledaju u nekakvom čudu.

Skontaju lokalci da mi nemamo šta tražiti ovdje i da je to sasvim uredan grad koji funkcioniše najnormalnije, te nam prilaze i pitaju nas šta mi radimo tu, zašto ne idemo u Maglaj.

Ovim putem bih zamolio SPUS, CZ i sve one koji organizuju ovakva volonterska putovanja da se raspitaju malo šta i gdje nas šalju. Bruka i sramota je da su nas poslali da slažemo odjeću nekome. Krajnje bezobrazan odnos prema studentima koji su odlučili da vrate nadu stanovnicima koji su sve izgubili, da im pokažu da će sve opet nekad biti ok, i da nisu sami.

Ne mogu da vjerujem da se, očito, nisu uopšte čuli sa bilo kim iz Žepča ko bi im rekao da u tom gradu nismo potrebni.

Ipak, ova priča ima sretan kraj. Uspjeli smo nekako dobiti dopuštenje da idemo u Maglaj, pomoći ljudima kojima zaista to treba. Nisu to bile nikakve kuće ili starije osobe kojima je potrebna pomoć. Bili su to radnici u tvornici papira. Ne mogu da vjerujem da su nas ti ljudi tako fino primili, obezbijedili nam sve, i opet imali dozu stida da nam kažu da bilo šta radimo

Još jednom bih molio da se svi organizuju malo bolje po pitanju pomoći. To što smo odlučili da želimo pomoći ljudima, ne znači da smo ovce koje mogu poslati na prvi pašnjak!

Muhović Emir

 

I zaista, život u Žepču odaje mirnu i naizgled sređenu situaciju koja se lagano vraća u svoju kolotečinu Tek fotografija nastala na punktu Crvenog krsta podsjeća na ono što se još prije nekoliko dana dešavalo u ovom gradu i njegovoj okolini... 

Žepče nakon poplava
Žepče nakon poplava
Žepče nakon poplava
Žepče nakon poplava

Žepče nakon poplava

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)