Razgovarao: Gordan Duhaček (Tportal.com)

U povodu stogodišnjice Prvog svjetskog rata, koja se ove godine obilježava u Europi, objavljene su i mnoge historiografske i publicističke knjige, no niti jedna nije izazvala toliko interesa i polemika kao monumentalno djelo australskog povjesničara Christophera Clarka 'The Sleepwalkers'. Ovaj profesor povijesti s britanskog Cambridgea je kroz mukotrpan arhivski rad i istraživanje ponudio potpunu i vrlo kompleksnu sliku početka Prvog svjetskog rata, u kojoj je svaki od igrača u ovoj tragediji odgovarajuće obrađen i prikazan.

'The Sleepwalkers', sa znakovitim podnaslovom 'How Europe Went to War in 1914' objavio je HarperCollins, a knjiga sa svojih 736 stranica nudi iscrpnu sliku početka Prvog svjetskog rata. Christopher Clark je ovih dana pak boravio kratko u Zagrebu, na zanimljivom simpoziju u Hrvatskom državnom arhivu, posvećenom 'Prisjećanju na 1914.', gdje je održao odlično uvodno predavanje. Na marginama simpozija smo razgovarali sa Christopherom Clarkom, kojega prilično zabavlja kako se njegova knjiga tumači u različitim državama, čime se otkrivaju stari europski nacionalizmi. Zato je to i bilo prvo pitanje upućeno gospodinu Clarku...

Zanimljivo je da su reakcije na vašu knjigu vrlo različite u različitim zemljama. Primjerice, u Njemačkoj su 'The Sleepwalkers' dobili mnogo pohvala dok vas je u Srbiji u negativnom kontekstu prozvao i predsjednik Tomislav Nikolić. Kako i zašto?

Istina je, nisam trenutno najomiljenija osoba u Srbiji. No, čini mi se da su s obje strane neki pogrešno pročitali moju knjigu. Kada je riječ o Njemačkoj, neki čitatelji su sve shvatili kao opravdavanje njemačkog cara i države kao glavnih krivaca za početak Prvog svjetskog rata. Ne tvrdim da su Nijemci nevini kada je riječ o početku rata, no činjenica je da je politika agresije i paranoje imala svoje predstavnike i u Sankt Petersburgu, Beču, Parizu pa i Londonu. Drugim riječima, nisam imao namjeru ekskulpirati Nijemce nego europeizirati priču o tome kako se Prvi svjetski rat dogodio svima. Dakle, ako neki moji čitatelji iz Njemačke nakon čitanja 'The Sleepwalkers' zaključe kako Njemačka uopće nije kriva za početak Prvog svjetskog rata, pogriješili su.

S druge strane, u Srbiji postoji tendencija da se moje bavljenje ulogom Srbije i Balkana, te opis nestabilnosti srbijanske politike razumije kao da krivnju za rat želim smjestiti Srbiji, što je apsurdna teza. Pozicija srbijanske vlade je u toj situaciji bila vrlo kompleksna, premijer Nikola Pašić je bio protivnik ljudi koji su planirali napad i pokušavao ih se riješiti. No unutar same državne strukture je postojala jedna jako moćna osoba koja je poticala atentat, Dragutin Dimitrijević Apis, a on jest umiješan u sve to. Htio sam vratiti Srbiju u cijelu priču, jer ona nije samo žrtva rata nego i akter koji povlači svoje poteze. Srbiju sam zapravo tretirao kao i ostale države, te smatram da je važno uvidjeti i njezine žrtve i njezine djelovanje.

Glavna teza knjige jest da je Prvi svjetski rat započeo kao serija nesretnih događaja, te da su tadašnje političke elite kao mjesečari – 'The Sleepwalkers' – ušetali u veliki sukob...

Rat je mogao biti izbjegnut u mnogo trenutaka. Primjerice, da je Gavrilo Princip promašio i nije ubio Franza Ferdinanda, rat bi najvjerojatnije bio izbjegnut. Moram odmah naglasiti da se igramo alternativne povijesti, u kojoj svako odstupanje od činjenica otvara tisuće novih opcija. Ali! Znamo za sigurno da je Franz Ferdinand bio protiv rata na Balkanu i da je bio žestok zagovornik te pozicije, jer je znao da Austro-Ugarska nije spremna za taj rat, a da naročito nije spremna za rat s Rusijom

Naslov može biti pogrešno shvaćen. Njime sam htio izraziti da ljudi mogu formirati namjere kojih ni sami nisu svjesni, te djelovati u skladu s njima. Bavio sam se ograničenom racionalnošću svih ključnih igrača u priči i iracionalnim rezultatima njihova djelovanja. Prvi svjetski rat se nije dogodio jer su neki jako loši ljudi isplanirali sukob svjetskih razmjera. To su bili prosječni državnici, dobro obrazovani i artikulirani ali bez vizije i velikih kvaliteta, koji su na osnovu raspoloživih informacija donosili najbolje odluke koje su mogli, što je kolektivno dovelo do posvemašnje katastrofe.

Postoji li neki posljednji trenutak u kojemu je rat mogao biti izbjegnut?

To je zanimljivo pitanje. Rat je mogao biti izbjegnut u mnogo trenutaka. Primjerice, da je Gavrilo Princip promašio i nije ubio Franza Ferdinanda, rat bi najvjerojatnije bio izbjegnut. Moram odmah naglasiti da se igramo alternativne povijesti, u kojoj svako odstupanje od činjenica otvara tisuće novih opcija. Ali! Znamo za sigurno da je Franz Ferdinand bio protiv rata na Balkanu i da je bio žestok zagovornik te pozicije, jer je znao da Austro-Ugarska nije spremna za taj rat, a da naročito nije spremna za rat s Rusijom.

Namjera Franza Ferdinanda je bila da po povratku iz Sarajeva isposluje smjenu Conrada von Hoetzendorfa, šefa vojnog stožera, koji je bio poznati jastreb. Dogodilo se to da je smaknut najumjereniji glas u monarhiji, dok je Von Hoetzendorf postao sve glasniji. Također, srbijanska vlada je mogla izbjeći konflikt da je Nikola Pašić u prvih 24 sata nakon atentata reagirao drugačije i poslao vlastima u Beču spisak osumnjičenih te odmah ponudio suradnju i uhapsio ih. Sada fantaziramo, ali to je jedna opcija. Reakcija Srbije je pak bila da tvrdi kako nema nikakve veze sa cijelom pričom i implicira da je Austro-Ugarska sama kriva za sve jer je tlačila Srbe u Bosni i Hercegovini. Naravno, bila je greška i što Apis nije odmah smijenjen. No, treba reći da je jasno zašto se Pašić tako ponašao – Srbija je bila usred izbora, te bi popuštanje Austrijancima bilo političko samoubojstvo. Pašić je bio jako pametan čovjek, te je vjerovao da će biti dovoljno prati ruke od svega i kriza će proći. A ako do rata ipak dođe, na strani Srbije je bio ruski car, što mu je jasno rečeno u siječnju 1914. U tome je problem ako idemo razmišljati 'što bi bilo kad bi bilo', jer je svatko od uključenih imao dobre razloge za svoje ponašanje. Primjerice, moglo se dogoditi i to da Rusija ne intervenira, ali to bi bila radikalna preobrazba njihove balkanske politike. U povijesti nažalost uvijek postoje dobri razlozi za stvari koje kasnije želimo da nisu učinjene.

Spomenuli ste Gavrila Principa, pa standardno pitanje – heroj ili zločinac?

Princip je bio tinejdžer, a nije bio ni terorist niti heroj. Pogrešno je opisivati ga kao terorista, te sam nisam koristio tu riječ. On ne želi bez zadrške ubijati civile, ženu i djecu, nego predstavnike carske moći. Terorizam kakav danas poznajemo nema veze s onime što je Princip učinio. On je bio strastven mladić, spreman umrijeti za svoje ideale, koji su bili posvećeni oslobađanju Srba. Prije atentata je bio na grobu Bogdana Žerajića, atentatora iz 1910., koji je tada pokušao ubiti guvernera Bosne i Hercegovine. Princip je bio hrabar mladić, na mnogo načina čistih namjera i moguće je da izazove divljenje. Našao sam u velikoj tragediji. Ne bih ga nazvao ni herojem, ali ni kriminalcem ili teroristom. Gavrilo Princip je dio kompleksne i velike europske povijesti.

Skočimo na drugu stranu kontinenta, zapadnu frontu. Kako je moguće da se Prvi svjetski rat vodio po principu ponavlja iste stvari s očekivanjem drugačijem rezultata, dakle baš kako je Einstein definirao glupost? Zašto se inzistiralo na masovnim klanjima rovovskih bitaka, nije li se to moglo izbjeći?

Odlično pitanje, ali na koje historiografija i danas nema konačan odgovor. Mnogi su se to pitali. U mojoj knjizi se naravno više bavim uzrocima i početkom rata, no čini mi se da je ključan razlog bio razvoj tehnologije. Tada su bile moćne velike strojnice, koje su mogle ispaliti stotine metaka u minuti i tako pokositi doslovno vojsku ljudi. Intenzitet te eksplozivne moći je bio dotad neviđen u ratnoj povijesti. Sveeuropske vojske su se držale starih vojnih doktrina, i nisu bili u stanju vidjeti alternativu. Kako započeti drugačiju verziju rata koji je već započeo? Rezultat je dugi, krvavi zastoj na fronti u kojemu su ubijeni milijuni.

U Srbiji postoji tendencija da se moje bavljenje ulogom Srbije i Balkana, te opis nestabilnosti srbijanske politike razumije kao da krivnju za rat želim smjestiti Srbiji, što je apsurdna teza. Pozicija srbijanske vlade je u toj situaciji bila vrlo kompleksna, premijer Nikola Pašić je bio protivnik ljudi koji su planirali napad i pokušavao ih se riješiti. No unutar same državne strukture je postojala jedna jako moćna osoba koja je poticala atentat, Dragutin Dimitrijević Apis, a on jest umiješan u sve to. Htio sam vratiti Srbiju u cijelu priču, jer ona nije samo žrtva rata nego i akter koji povlači svoje poteze

Specifično u vezi Prvog svjetskog rata jest i to da nitko nema konkretnu ideju što želi postići, koji je za njih konačni cilj rata. Nitko si nije definirao kako vidi pobjedu kada je ulazio u rat. Kako se to dogodilo?

To možda najbolje govori o politici uključenih! Tek nakon što je rat započeo i traje nekoliko mjeseci započinje se očajničko definiranje ciljeva rata. To je post hoc racionalizacija za ulazak u rat. Zato se proizvode razni planovi i planiraju razni dogovori, primjerice particija Otomanskog carstva. Nikad ne treba zaboraviti da rat proizvodi jednu samoradikalizirajuću dinamiku i opravdava svoje postojanje.

Od svih povijesnih figura kojima se bavite u 'The Sleepwalkers' dosta suosjećanja pobuđuje njemački car Wilhelm II, koji se čini kao vrlo tragična figura i osoba koja je čak u jednom trenutku pokušala zaustaviti put u rat...

Wilhelm II me podsjeća na radio-aparat koji ponekad prima savršen signal a ponekad ništa. Njegovi geopolitički uvidi su fantastični, ali mu je ponašanje općenito rastreseno i kaotično, pa ga nitko ne uzima za ozbiljno i kada govori najpametnije stvari. Pred kraj srpanjske krize Wilhelm II uviđa da srljaju svi u rat i neuspješno pokušava zakočiti cijelu stvar. U zadnjem trenutku on iskazuje zdrav instinkt za očuvanje mira, no nije se tako ponašao oko 5. srpnja, kada je Austro-Ugarskoj obećao bezuvjetnu podršku u potezima protiv Srbije, a da nije ni znao koji bi to potezi mogli biti. Još jedna kompleksna figura, koja se pokazala nedorasla ozbiljnoj situaciji. Ali, svi su bili takvi! Britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey je doslovno znao pasti u nesvijest od stresa, njemačkog kancelara Theobalda von Bethman-Hollwega su opisali kao 'čovjeka koji se utapa', a austrijski inoministar Berchtold je dobivao strašne migrene i proljev. Svi oni su pucali pod pritiskom i nitko od njih nije bio u stanju doista zagospodariti situacijom.