Piše: Slavo KUKIĆ

Prije godinu dana, na petom zasjedanju takozvanog Hrvatskog narodnog sabora, lider HDZ-a „božanski“ obznani kako se više nikada neće dogoditi da hrvatske stranke, okupljene u njemu, mogu samostalno izlaziti na izbore. Samo godinu poslije, međutim, „božanska“ providnost „prvog u Hrvata“ ostade tek pusto sjećanje.

Iz izbornog mu saveza odleprša nitko drugi do biološka bliznakinja – a ona, što je-je, uz starijeg brata dakako, i jedina unutar ove „svenarodne“ udruge ima realnu snagu i uporište u biračkom tijelu. Sve ostale, hoću reći, funkcioniraju tek kao virtualni centri moći – i bez članstva i bez, pošteno govoreći, političkog vodstva.

Sjeća li se, uostalom – evo nagradnog pitanja za najširu publiku – itko, prosječno informiran, stranke po nazivu Demokratski centar, pa Ujedinjene HSP, HSP-a Herceg Bosne, HSP-a dr. Ante Starčević, HSP-a dr. Ante Starčević Herceg-Bosne – a takvih je, vjerovali ili ne, devet u strukturi sabora za osobne potrebe? Zna li, potom, itko – i među bolje informiranima ako već hoćete – tko su im lideri, članovi vodstava, o članstvu da i ne zborim?

Ne dragi moji, ne zna o njima nitko i ništa – osim, pardon, čovjeka koji ih i formira. I to, da ne bude nepoznanica, kako bi u javnosti izazivao privid svenarodnog jedinstva – a time svoju moć sirotom narodu nametnuo kao „božje“ davanje. Ako je, pak, tako, a jeste, onda se teško nesložiti s ocjenom uvaženog profesora Brkića, kako je HNS, ovakav kakav je danas, najobičnija farsa, bacanje prašine u oči političkim diletantima i naivnoj svjetini – ali i projekt koji je, budući da čelnici samo jedne stranke diktiraju uvjete njegova djelovanja, prilagođen isključivo njezinim potrebama i zahtjevima. I zahtjevima i potrebama „vođe“ dakako.

U vezi s tim se, ponavljam, u potpunosti slažem s uglednim kolegom. Ne bih se, međutim, mogao složiti i s ocjenom kako je HNS „mjehur od sapunice koji će se vrlo brzo raspuknuti“. Potpuno suprotno, mjehur je već popucao – i njegovo spašavanje je ravno znanstvenoj fantastici. Jer, „narodni sabor“ je i do sada egzistirao kao najobičniji instrument zaglupljivanja svjetine od strane dviju frakcija iste političke filozofije. Sada je, međutim, promjenama koje jedna od njih doživi, vrijeme trajanja isteklo i tome. Iako, glavni je meštar, prisjetimo se, učinio baš sve da im proces promjena onemogući – i vrati ih, dakako, pod skute apsolutne vlastite kontrole.

Mnogi su, među njima i moja malenkost, vjerovali kako je i to završena priča. Uostalom, bivši lider „devedesetke“ je od posljednjih parlamentarnih izbora i funkcionirao tek kao „mali od kužine“ – da u javnosti istupa sa stavovima koji bi „vođi“ mogli nanijeti političku štetu. I ponašao se bukvalno po onoj latinskoj da, oprostite mi na sitnoj preinaci, ono što ne priliči bogovima dopušteno je volovima.

Iz vlastite ga stranke zbog toga već godinama ogovaraju – da sve to ne čini iz uvjerenja, da ga je hadezeov meštar pod vlastitu političku kontrolu doveo na najprizemniji i najmizerniji način – kupujući ga kako se to i na pazaru oduvijek činilo i tko zna što sve još ne. Informacije o tome, istina, nemam i osobno. Ali, zato osobno – kao i masa ostala svijeta – mogu svjedočiti rađanje i bujanje otpora u vlastitoj mu stranc,i politici koju je „mali od kužine“ vodio. Uostalom, ta vrsta trendova je dovela i do stranačkoga sabora i izbora novog čelnog čovjeka – ali i odustajanja od kandidature utemeljitelja „izvornoga“ HDZ-a. Ta vrsta trendova je, potom, dovela i do najnovijih potresa u „devedesetci“. Slažem se s tezom već eksploatiranog kolege profesora da u tim potresima ne treba vidjeti ono čega još uvijek nema – unutarstranačku revoluciju. Jer, da bi se o njoj moglo zboriti, Raguž se, kako kolega profesor reče, mora „riješiti mentaliteta HDZ-a, njegovih ciljeva i metoda, načina gledanja na politiku“ – i tek tada bi se mogao početi oslobađati i simpatizera HDZ-a u vlastitim redovima – a tamo ih je i danas koliko vam drago.

Pitanje je, međutim – i u tome mi se stavovi uvaženog kolege čine problematičnima – koliko se apostrofiranog mentaliteta, njegovih ciljeva i metoda moguće rješavati s ljudima koji mu dušom i srcem pripadaju? I, je li to uopće moguće dok se ne odstrane njegove glavne poluge? A njih, što je-je, simbolizira bivši prvi čovjek „devedesetke“ i najuži mu stranački vrh, oni koji su prethodnih dana i „pometeni“ – iako, barem kako sada stvari stoje, sudbinu „metle“ izbjeći neće i još neki, u županijskim organizacijama stranke prije svega.

Što bi „pometeni“ mogli učiniti ostaje tek da se vidi. Ne treba iznenaditi dobijemo li još jednu stranku, i opet s hrvatskim predznakom – recimo, „HDZ siječanj 1990“, „HDZ dr. Franjo Tuđman“ ili tome sličnu – čime bi se, baš kao i prije osam godina, javnosti odaslala poruka kako su „izvorni“ hadezeovci u njoj, a ne u Čovićevu ili, ne daj bože, Raguževu krilu iste stranke. U ovom momentu, doduše, to je manje važan dio priče. No, tek s njihovim odstranjivanjem iz aktualne „devedesetke“ bi, po mojem sudu, u njoj realno bilo očekivati i proces unutarstranačke katarze, ono što uvaženi profesor podrazumijeva pod procesom rješavanja mentaliteta, ciljeva i metoda rada starijega brata. Ne dogodi li se on ni tada, biti će puno argumenata u prilog tezi kako je sve ovo bila samo najobičnija i najprizemnija borba za pozicije unutarstranačke, a onda i realne političke moći.

Ali, ne vjerujem kako će sve to ići i specijalno brzo i bez jakih otpora – i novih potresa dakako. U prilog tome, uostalom, govori i vrijeme iza nas. Bivši čelnik „devedesetke“ je napustio stranku koju je, ne tako davno, i zbog izravnoga sukoba s aktualnim liderom HDZ-a, utemeljio – i tada, tko ne vjeruje neka se podsjeti ondašnjih istupa „vrlog“ gospodina, s istim obrazloženjem s kojim u javnosti istupa danas. Ali, zato mu ni na kraj pameti nije pomisao da vrati i mandat predsjednika Glavnog vijeća HNS – iako on, baš kao i mandat predsjednika HNS, ne pripada osobi nego stranci. Ali, čovjek ga se – kao, uostalom, i prezimenjak mu u slučaju njegove ministarske funkcije – ne odriče jer ga je, pojašnjava sada, „dobio izravno od Predsjedništva HNS, a neizravno od samog Sabora“ – a u svemu tome, dodao bih, ima javnu potporu i svoga stvarnog nalogodavca, onog istog zbog čijeg je, tako je sam zborio, neprijateljskog djelovanja prema vlastitom narodu prije osam godina bio primoran formirati novu političku partiju.

Ne treba, dakako, isključiti mogućnost da je realnosti takvog scenarija svjestan i lider „devedesetke“. Mada je u vezi sa „saborom“ rezolutan – osnovali su ga, veli, i u njemu će bezuvjetno ostati – mada je uvjeren kako će iz svega ovoga izići i „čvršći i jedinstveniji i hrabriji“, u podtekstu mu se dade iščitati i procjena da plaćanje cijene ne treba isključiti. U čitavoj priči, međutim, ohrabruju izjave mu kako ga pokolebati neće niti najnovije optužbe da mu, eto, stranka napušta „izvorne hrvatske nacionalne principe“. Jer, veli, optužbe su samo posljedica straha onih koji, i vlastiti narod i zajedničku nam državu uništavaju desetljećima – i činjenice da su, nakon što su se navikli na hrvatsku šutnju i drugačiji odnos prema njima, sada najednom pred izazovom stvarne političke alternative. I ne samo to. Pokolebati ga, izjavi nedavno, neće čak ni mogućnost da im se privremeno i povjeruje – kao što im se, dodao bih, iako napraviše puno zla, vjeruje i svih prethodnih godina. Jer, veli, „spremni smo, ako treba, platiti i izbornu cijenu za dugoročnu bolju i europsku budućnost i Hrvata i države BiH.“

Moram priznati, lijepo za čuti – i kazano na način koji otvara vrata nadi kako postoji spremnost da se stranka konačno i definitivno riješi „mentaliteta HDZ-a, njegovih ciljeva i metoda“, njegova „načina gledanja na politiku“. Treba li, međutim, Ragužu i vjerovati? Nisam siguran kako bi u tome baš ja mogao poslužiti kao mjera vrijednosti. Jer, priznajem, osobno i nisam specijalno zaljubljen u narodnjačke političke filozofije. Ali, treba biti pošten, većina bh. Hrvata jeste. Stoga, u čitavoj priči i nisam važan ja nego oni. A to, opet, traži odgovor na pitanje hoće li mu vjerovati oni? Ne znam – ostaje za vidjeti. Nije isključeno, jer su desetljećima inficirani, da mu od prve i ne povjeruju. No, i ne dogodi li se to, odoljeti neće već prvi put nakon toga – pod pretpostavkom, dakako, da novi lider „devedesetke“ ostane dosljedan. A to, objektivno, i nije bogzna kakva daleka budućnost – i za nju se, promatrano iz pozicije neutralna promatrača, vrijedi žrtvovati.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)