European Civic Forum  nominovao je Igora Štiksa, filozofa i pisca, rođenog u Sarajevu, zajedno sa Srećkom Horvatom, filozofom iz Zagreba, za osobe godine za 2013. zbog njihovog doprinosa demokratizaciji u Europskoj uniji. Njih dvojica su autori više knjiga i članaka, zajedno su pokrenuli Subversive Festival u Zagrebu. Štiks je jedan od osnivača Otvorenog univerziteta u Sarajevu.

European Civic Forum je relativno mlada organizacija koju čini oko 100 udruženja i nevladinih organizacija iz 28 zemalja članica EU, a koje djeluju u oblasti građanskog obrazovanja, ljudskih prava i promocije demokratije. Nagrada, koja se prvi put dodjeljuje ove godine, biće uručena 4. maja u Strazburu za vrijeme Dana otvorenih vrata u Evropskom parlamentu.
 
Četvrtog maja u Strazburu, za vrijeme Otvorenih vrata u Evropskom parlamentu, biće dodijeljena prvi put nagrada za osobu godine. Vi ste jedan od nominovanih. Šta Vam to znači?
 
Drago mi je da su oni prepoznali rad koji smo Srećko Horvat i ja uložili u raspravi o tome kakvu Evropu želimo i kakva je to drugačija Evropa o kojoj se govori. Radi se o tome da smo mi organizirali čitav niz debata prošle godine na Subversive Festivalu u Zagrebu, na kojima je, između ostalih, participirao i Alexis Tsipras, koji sada predvodi listu evropske ljevice, i čiji je na koncu zaključak bio da se Evropa mora mijenjati, odnosno, da će nastavak Evropske unije ovakve kakva jeste značiti i njezin kraj. Prema tome, u tom smislu debata koja se vodi jeste baš o tome da je potrebno demokratizirati Evropsku uniju, da je potrebno napraviti socijalniju Evropsku uniju, da je potrebno prekinuti mjere štednje koje uništavaju evropska društva i da je potrebno boriti se protiv ksenofobije i neofašizma koji su itekako prisutni posvuda u Evropi. Drago mi je da su ti napori bili prepoznati, a naravno, debata se nastavlja.
 
Koliko ti mali pomaci mogu popraviti stvari u Evropi i prije svega kod nas, na Balkanu?
 
Nažalost, vidimo da i neki veliki koraci teško utiču na same političke, a da ne govorim ekonomske promjene. I to je ono što frustrira danas ne samo građane Evropske unije, nego upravo i građane balkanskih zemalja koje nisu članice, da se jako malo toga može promijeniti, na primjer demonstracijama, protestima, peticijama. Ljudi osjećaju da nisu reprezentirani dovoljno dobro i da sami izbori i sama partitokracija, vladavina stranaka i elita ne odgovara njihovim potrebama. U krajnjem slučaju pogledajte samo sve te mlade ljude, nezaposlene i na ulicama, u zemljama poput Portugala, Španjolske, Grčke, pa će vam postati jasno da stvari stoje jako loše i negdje gdje smo mislili da stvari idu ipak bolje, čak i u zemljama koje smo uzimali kao uzor balkanskim zemljama.

E, sad, naravno postoji pitanje šta se može napraviti na Balkanu gdje su neke zemlje, kao Slovenija i Hrvatska, ušle u Evropsku uniju, a građani čak mogu glasati na evropskim izborima – mada ćemo vidjeti koliko njih će glasati, da li osjećaju da to bilo što mijenja – a s druge strane imamo zemlje koje su u procesu pridruživanja, koji će očito biti jako dug, i koji već sada, to pogotovo vidimo na primjeru Hrvatske i Slovenije, postavljaju jako puno pitanja pred građane i pred ta društva – koji je to model u koji se zapravo integriramo i da li imamo istinsku raspravu o tome.
 
Pomenuli ste Hrvatsku i Sloveniju. Bosna i Hercegovina nekako kaska svih ovih godina za svim ostalim državama na Balkanu. Kao Sarajlija, kako Vi to vidite, zbog čega?
 
Bosna i Hercegovina je poseban slučaj – zemlja uništena ratom, a onda, čini se, uništena posljeratnom obnovom, kako se to sada kaže. A pokazuje nam da je, što se tiče građanskog angažmana – po meni – daleko naprednija nego što vidimo u susjednim zemljama, a to su potvrdili protesti i plenumi u Bosni i Hercegovini. Dakle, sve je pitanje perspektive. Nigdje baš, u čitavoj regiji mi se ne čini da stvari stoje dobro, niti da nam se jasno nudi model kojeg bi većina građana prihvatila kao model nekog boljeg života, kao model neke bolje demokracije, a da ne govorim da se, čini se, za neke stvari koje smo nekada imali sada se moramo boriti, a to su stvari vezane uz socijalnu jednakost, socijalna prava, socijalnu pravdu, obrazovanje, zdravstvo itd.
 
U obrazloženju za nagradu o kojoj smo govorili stoji također da ste Vi jedan od osnivača Otvorenog univerziteta u Sarajevu. Pomenuli ste da u Bosni i Hercegovini nekako, pored svega, taj građanski aktivizam živi. Je li Otvoreni univerzitet jedan oblik tog građanskog aktivizma?
 
Otvoreni univerzitet smo pokrenuli s idejom da su neki alternativni oblici obrazovanja potrebni i kao neka druga vrsta javne debate u Bosni i Hercegovini koja se neće samo vrtiti oko svega onoga o čemu se priča zadnjih dvadeset godina, a to je pitanje ustavnih promjena, pitanje postdejtonske Bosne, jedno vrćenje u krugu koje ništa ne proizvodi. Smatrali smo da je potrebno otvoriti neke druge teme, kao što su na primjer alternativni ekonomski modeli, kao što je feminizam, kao što je, u krajnjem slučaju, Evropska unija, dakle, otvoriti jedan prostor za debatu u Bosni i Hercegovini i regiji koja bi se vezivala za trenutno najvažnije debate koje se odvijaju u Evropi i svijetu.

Dakle, ideja je bila deprovincijalizirati i depatologizirati Bosnu i Hercegovinu, a ne stalno – što je postala navika – kako međunarodne zajednice tako i lokalnih analitičara, a to je da se isključivo govori o patologiji Bosne i Hercegovine, a ne da se Bosnu i Hercegovinu otvori ka nekim drugim debatama, idejama, modelima, projektima. I to je bio cilj onoga što smo pokušali s Otvorenim univerzitetom – da, to se može, kao neka vrsta građanskog aktivizma, ja bih prije rekao angažmana, u kojem se propituje i sam taj aktivizam. Prvi Otvoreni univerzitet je bio izrazito uspješan i pokazalo se da su građani itekako zainteresirani za te debate i da itekako prate, da imaju itekako dobre ideje. Mislim da sada sa plenumskim pokretom pokazalo da su nam takve rasprave danas potrebnije više nego ikad. Tim Otvorenog univerziteta priprema sljedeći Otvoreni univerzitet u novembru ove godine.

(RSE, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)